TUZLANSKI DOSJETuzla je napadnuta 15. maja 1992. godine Obraćajući se prisutnima povodom obilježavanja 16. maja, dana kada je u Tuzli formirana prva jedinica Armije BiH, načelnik Imamović je između ostalog rekao, vrlo jasno, da je Tuzla 15. maja napadnuta. Tuzlaci to znaju i ne treba im to dokazivati ali je Imamović zbog manipulatora tim najznačajnijim datumom u istoriji Tuzle, podsjetio na zbivanja koja su prethodila tom danu. Podsjetio je na 12.maj 1992. godine kada su se u Banjaluci okupili Karadžić i njegovi istomišljenici, kada su na Skupštini sa koje postoje stenogrami, analizirali rezultate svog krvavog pira, kada su konstatovali da su pod svoju kontrolu stavili 60% teritorije ali da im sve to dolazi u pitanje ako ne uspostave koridor i preko Tuzle povežu Semberiju sa Krajinom. To znači da je 3 dana prije 15. maja srpsko rukovodstvo donjelo odluku da Tuzla mora pasti. Svi smo čuli snimljeni razgovor majora Pračera i gradonačelnika Bešlagića u kojem Pračer traži da se Tuzla prikloni srpskoj strani ili će biti rata. I rat je došao u Tuzlu 15. maja. Svi znamo kako. Nit smo ga izazvali, ni tražili, ni željeli ... drugi su nam ga poslali. Tog dana djeca su išla u školu, prodavnice i kafići su radili, službenici i radnici su bili na svojim radnim mjestima. Tako bi bilo i narednih dana da Tuzla 15. maja nije bila napadnuta. Tog 15. maja niko ne bi poginuo da je vojna kolona iz kasarne ispoštovala dogovor o mirnom napuštanju kasarne, kao što ga je ispoštovala ona druga vojna kolona, sa aerodroma Dubrave, 19.maja. Ni na našoj ni na njihovoj strani niko ne bi stradao, zbog Tuzlaka ne bi. Poginuli su zbog onog 12. maja i odluke srpskog rukovodstva o koridoru preko Tuzle. Kolona iz kasarne nije napadnuta već je ona mitraljeskom vatrom po zgradama i ulicama napala grad. A grad se branio, i odbranio. To su neoborive činjenice, i nikakav sud im ne može ništa, ma koliko pristrasan bio. U RS-u se godinama manipuliše sa tuzlanskim 15. majem, najavljuju tužbu za ratni zločin, spominju broj poginulih vojnika sa onim "oko 200". Kao da ti ljudi nemaju ime i prezime, kao da se za četrnaest godina nije mogao sačiniti tačan spisak. Naravno da je mogao, samo tada ne bi moglo da se s njim manipuliše i ispredaju monstruozne priče. A priče su zbilja monstruozne, ne samo za našu stranu već i za roditelje mladih vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka. Ti mladi vojnici su posebna priča. I mi, kad govorimo o Brčanskoj Malti, trebali bi da ih odvajamo od starješina i bradatih rezervista koji su nas "čuvali" sa okolnih brda. Njih niko nije ništa pitao, bili su tu tuđom voljom, ni pobjeći nisu mogli iz kasarne, a dosta ih je to pokušalo i bilo vraćeno od strane vojne policije. Za razliku od poginulih četnika, ti mladi vojnici su bili žrtve rata i trebalo bi razmisliti da im se na Brčanskoj Malti postavi neko obilježje, da se zna ko je od njih tu poginuo, i zašto. Treba to uraditi i zbog manipulatora iz RS-a koji bi da na Brčanskoj Malti postave spomenik četnicima koristeći se tim mladim vojnicima. Ti momci su izmanipulisani u ratu, zbog tih istih "dušebrižnika" su i glavu izgubili, i ne smijemo dozvoliti da s njima manipulišu i u miru. Nisu to neki "oko 200" već ljudi s imenom i prezimenom, pa ako manipulatori "ne znaju" ni koliko ih je poginulo, ni kako se zovu, mi znamo što znamo. I još nešto. Nisam još sreo Tuzlaka koji ima razumijevanja za volšebni prestanak zvaničnog obilježavanja 15. maja. Svaka čast 16. maju, i formiranju prvih jedinica Armije BiH, značajan je to datum za istoriju Tuzle, ali 15. maj je 15. maj. Imamo razumjevanja za one čija se imena nalaze na kojekakvim listama za optuženje zbog navodnog ratnog zločina na Brčanskoj Malti. Nije im lahko. Ako do tužbe dođe, umjesto da im se dokazuje krivica oni će biti u poziciji da sudu dokazuju nevinost. Ružno je to. Ali je ružno i svojevrsno bacanje 15. maja u ilegalu, valjda da se ne talasa. Nije to datum s kojim se može tako. Niko, ni zbog čega, ni zbog koga, ne smije da nam šutnjom o 15. maju nameće osjećaj krivice što smo se branili. Bosna i Hercegovina je zbog malo drugačijih šutnji, šutnji o drugom obrazu bratstva i jedinstva, platila krvavu cijenu 1992. godine, jer previše Bosanaca nije vjerovalo da je rat ni kad im je u kuću ušao. Ako se mi ne budemo ponosili time što smo se branili i odbranili, djeca nam se neće ni braniti od onih koji bi još da se "ćeraju". V.K. |