TUZLANSKI DOSJEMuftija Kurt Piše: Omer Ć. Ibrahimagić Priroda rijetko udružuje snagu intelekta i snagu karaktera. (Lesek Kolakovski)  Neumorno je učio po Istanbulu i Damasku. Tamo nije izlivao carigradske topove niti je kovao sablje-dimiskije. Nije punio kubure niti je oštrio jatagane. Podizao je harfove od znanja i kule od dobrote, slamao granice i nevjerice među ljudima. Padao bi, skrušen, na sedždu. I ustajao, čvrst, pred ummetom. Pravoslavni Badnjak 1942. godine. Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli. Sam dragi Allah dž.š. ga je poslao da sačuva one druge, a njegove. U svom postupanju nije odstupio ni pedlja. Obraz je ostao čist kao suza, a plemenitost činjenja je duboko uklesao u trajanje. Starost ga je smanjivala, ali je on i dalje izrastao pred očima onih koje je spasio. Svojim primjerom je postao mjera drugima – drugi su postali mjera njegovog ćudoređa. Kristalna bjelina efendijine ahmedije nikada nije sustigla bjelinu njegove duše. „Loš je čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre!“ - znao bi reći. Tuzlanske lipe su mirisale kada je preselio. Pop Jovanović je održao vaz nad kaburom. Grad je zanijemio – radovala se samo zemlja što je primila i zauvijek ugostila takvu veličinu. Tek se neumnima činilo kako je to još samo jedan od brojnih prelazaka na ahiret. * * * S njegovim odlaskom, otišla je u nepovrat i jedna cijela epoha. Efendija i danas grije i smiruje damare. Pa rasprostrt u vremenu, neprestano čuva nadu. Rijetki (ga) se sjete. A morali bismo češće. I svi. Dragog muftije Kurta, čiji su sinovi ginuli kao partizani. * Muhamed Šefket efendija Kurt je rođen 1879. godine u Travniku. Obavljao je dužnost muftije u Banjaluci i Tuzli. Čineći i ponavljajući dobročinstva, ostao je upamćen po herojskom spašavanju građana Tuzle pravoslavne vjeroispovijesti u Drugom svjetskom ratu. Umro je 1963. godine u Tuzli. |