TUZLANSKI DOSJEIzvještaj: Tajni letovi i zatvori CIA-e u Evropi I Tuzla na mapi Dick Marty (radikal-liberal, Švicarska), specijalni izvjestilac Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, objavio je 7. juna 2006. poseban izvještaj na 67 strana u kojem objašnjava rezultate svoje istrage o navodnim tajnim zatvorima i transferima zatvorenika na području 46 evropskih zemalja. U fokusu ovog izvještaja bio je sistem tajnog izručenja osoba koje su osumnjičene za terorizam.  Sistem potrage, hvatanja, zatvaranja i izručenja osumnjičenog za terorizam, izvan normi međunarodnog prava, razvijan je u proteklih deset godina. Prvi poznati slučaj je nestanak Tal´ata Fu´ada Qassima, jednog od vođa egipatske terorističke grupe Al-Gama´a al-Islamiyya, na putu iz Danske u BiH u septembru 1995. godine. Vjeruje se da je izručen Egiptu gdje je navodno i pogubljen, ali to nikad nije potvrđeno. Dvije komisije Same američke vlasti priznaju praksu vanrednih izručenja osumnjičenih za terorizam, u slučajevima kada klasični oblici izručenja nisu djelotvorni. Prvi izvještaji o navodnim tajnim zatvorima CIA-e u Istočnoj Evropi i nelegalnim prebacivanjima zatočenih na letovima preko evropskih aerodroma i zemalja objavljeni su u novembru 2005. godine. U Evropi su kao odgovor na ove tvrdnje formirane dvije komisije. Uz Martyjevu komisiju postoji i TDIP, Privremeni komitet Evropskog parlamenta, čiji je izvjestilac Giovanni Claudio Fava, socijalistički poslanik iz Italije. Prema podacima koje su dobili članovi Favijeve komisije, od 2001. izvršeno je između 30 i 50 "vanrednih izručenja" u cijelom svijetu. U raspravama koje se vode oko različitih tvrdnji i stavova iz Martyjevog izvještaja, u drugom planu je ostalo pitanje koje evropske zemlje se u ovom izvještaju kritiziraju za kršenje prava kojih osoba. Prema navodima u Martyjevom izvještaju, za kršenje prava "alžirske šestorke" (Lakhdar Boumediene, Mohamed Nechle, Hadj Boudella, Belkacem Bensayah, Mustafa Ait Idir i Saber Lahmar) mogle bi da budu odgovorne BiH, Njemačka i Turska. Švedska se kritizira zbog izručenja dvojice azilanata Ahmeda Agiza i Muhameda Alezerija; Velika Britanija se proziva u slučajevima Bisher Al-Rawi, Jamil El-Banna i Binyam Mohamed; Italija i Njemačka u slučaju Abu Omar, te Italija sama u slučaju Maher Arar. Makedonija i Njemačka se terete za saučesništvo u slučaju Khaled el-Masri. U Martyjevom izvještaju se kaže da "nema formalnih dokaza o postojanju tajnih zatvora CIA-e u Poljskoj, Rumuniji i drugim zemljama članicama Vijeća Evrope". Uprkos nepostojanju formalnih dokaza, za "zatvaranje i nelegalno prebacivanje neodređenog broja osoba čiji identitet ostaje nepoznat" terete se Poljska i Rumunija; dok se Njemačka, Turska, Španija i Kipar krive zbog toga što su njihovi aerodromi korišteni kao zborna mjesta, te Irska, Velika Britanija, Portugal, Grčka i Italija zato što su njihovi aerodromi korišteni kao odmorišta. Od prozvanih zemalja se traži prije svega da istraže konkretne slučajeve, te daju preporuke kako bi se borba protiv terorizma vodila uz poštovanje ljudskih prava. Zvaničnici većine zemalja odbacili su tvrdnje iz Martyjevog izvještaja "kao neosnovane špekulacije koje ne počivaju na dokazima". Ko je Reda Seyam U skladu sa preporukom iz Martyjevog memoranduma, novinar Dana je poduzeo vlastito istraživanje konkretnih slučajeva ovih izručenja. Vrlo brzo, istraživanje je pokazalo da nije samo slučaj "alžirske šestorke" povezan sa događanjima u BiH. Naprotiv, cijeli niz izručenja imao je direktnu ili posrednu vezu sa osobama koje su se borile u BiH tokom rata ili boravile u BiH nakon rata. Prvi takav slučaj važan za vlasti u BiH jeste slučaj Khaled al Masri. Ovaj nezaposleni prodavac rabljenih auta u Njemačkoj je krajem 2003. godine, nakon što se posvađao sa ženom, odlučio da se odmori u Makedoniji. Ostavio je ženu i četvoro djece i stigao autobusom iz njemačkog mjesta Neu Ulm na makedonsku granicu, gdje je saslušan zbog sumnji u ispravnost pasoša. Vratio se u Frankfurt 28. maja 2004. letom iz Tirane i potom sve ispričao svom advokatu Manfredu Robertu Gnjidiću. Masrijev izvještaj tvrdi da je bio pet mjeseci u tajnim zatvorima CIA-e. Khaled al Masri tvrdi da je saslušavan u Makedoniji i Afganistanu, i potom tajno prebačen iz Afganistana u Albaniju. Marty navodi da su "istražitelji u Afganistanu znali da je Al Masri sreo izvjesnu osobu po imenu Reda Seyam u Multikulturhaus u mjestu Neu Ulm". Pozivajući se na njemački izvor, Marty objašnjava da je Seyam njemački državljanin indonezijskog porijekla. Marty navodi da se Seyam na nevjerovatan način vratio iz te zemlje: "Bio je uhapšen od strane vlasti u Indoneziji zbog sumnji da je bio umiješan u napad na Baliju, ali je pušten zbog nedostatka dokaza i potom vraćen u Njemačku uz pratnju njemačkih agenata, koji su poslani da spriječe njegovo izručenje Amerikancima, koji su već čekali. Seyam je otišao u Neu Ulm. Protiv njega je bila otvorena istraga u Njemačkoj i potom zatvorena zbog nedostatka dokaza. U tamošnjem islamskom kulturnom centru pod nazivom Multikulutrhaus Seyam je upoznao Al Masrija. "Dva čovjeka, koji su tražili smještaj za svoje velike porodice, postali su prijatelji", piše Marty. Istražitelji u Afganistanu su navodno znali čak i detalje iz privatnih razgovora koje je Al Masry vodio sa Seyamom i njegovom suprugom. Ustvari, Reda Seyam je bio borac Armije BiH i to veoma poznat. Bio je snimatelj jedinice El Mudžahid i živio je sa svojom prvom suprugom u Zenici. Nakon okončanja rata, prešao je da živi u Sarajevo, gdje je vodio jednu saudijsku rent-a-car firmu. Napuštajući Sarajevo, poklonio je kuću organizaciji Aktivne islamske omladine, što je konstatovala Finansijska policija FBiH. Njegova supruga, nakon što ga je napustila i promijenila identitet, objavila je knjigu u kojoj navodi da je bila prisutna likvidaciji zarobljenih Srba. Takvo njeno svjedočenje je veoma važno za istragu navodnih ratnih zločina za koje je u Haagu optužen komandant Armije BiH Rasim Delić. Seyam je porekao da je ikada prisustvovao ili snimao takve likvidacije u Bosni. Khaled al Masri je tvrdio da nikada nije sa Seyamom razgovorao ni o Bosni ni o džihadu. Nema sumnje da bi vlasti u BiH mogle da pomognu izvjestioca Martyja kako bi na pravi način utvrdio identitet Rede Seyama kao pripadnika Armije BiH. Slučaj "alžirske šestorke" Egipatski azilant u Italiji Hassan Mustafa Osama Nasr, zvani Abu Omar, nestao je iz Milana 17. februara 2003. Ovaj politički azilant je stigao kao imam u Milano, nakon što je po napuštanju Egipta boravio u Albaniji i BiH. Italijanske vlasti terete čak 22 operativca CIA-e da su sudjelovali u njegovoj otmici. U toku ove italijanske istrage, jedna od ključnih osoba bio je Arman Ahmed El Hissiny Helmy, zvani Abu Imad, kao direktor i imam Islamskog kulturnog instituta u Milanu. Policija u Sarajevu je još 18. jula 2001. godine uhapsila Imada el Misrija, bivšeg šerijatskog vođu jedinice El Mudžahid, pod optužbom da je njegovo pravo ime Arman Ahmed El Hissiny Helmy te da ga pod tim imenom traže vlasti Egipta. Ispostavilo se da imaju isti samo nadimak, te da osoba koju su egipatske vlasti tražile u Sarajevu boravi u Milanu. Sa stajališta američke Vlade, tokom ratova u Afganistanu i Bosni, milanski institut je bio ključna stanica Al-Ka´ide u Evropi. Abu Omar je predvodio molitve i vodio rasprave u džamijama u zajednicama u ulicama Quaranta i Jenner, u čijoj blizini je i nestao. Vlasti u BiH bi, dakle, mogle pomoći Martyjevoj komisiji da utvrdi okolnosti pod kojima je ova osoba boravila i u BiH. Muhamed Zammar je njemački državljanin sirijskog porijekla pod sumnjom da je bio povezan sa pripadnicima "hamburške ćelije" koja je pripremila terorističke napade od 11. septembra 2001. u Washingtonu i New Yorku. Nestao je u decembru 2001. nakon hapšenja u Maroku i potom je navodno prebačen u Siriju. Martyjev izvještaj ponovo ne navodi da je riječ o osobi za koju se vjeruje da se tokom rata u BiH borila zajedno sa grupom mudžahedina iz Jemena i Saudijske Arabije u blizini Tešnja. Na ovom području su takođe počinjeni ratni zločini, za koje je i dalje otvorena istraga. Martyjev izvještaj navodi istragu u Njemačkoj o Zammarijevom nestanku, ali ponovo propušta da navede kako postoji kao i u slučaju Seyam i ova istraga za ratne zločine u Bosni. Potpuna konfuzija nastaje tek nakon čitanja dijela Martyjevog izvještaja o "alžirskoj šestorki". U Martyjevom izvještaju se kaže: "Prema mom mišljenju, slučaj ´bosanske šestorke´ je takođe dobro dokumentovan primjer evropskih državljana i stanovnika koje su otele američke vlasti uz aktivan dosluh vlasti države članice Vijeća Evrope. Vlada BiH ne treba da skriva činjenicu da je predala šestorku američkim snagama. Prema informacijama koje sam ja primio, bosanske vlasti su djelovale pod izuzetnim pritiskom iz američke ambasade u Sarajevu, iako ostaje činjenica da su djelovale kršeći jasne odluke Vrhovnog suda i Doma za ljudska prava. Ako treba popraviti reputaciju o poštovanju ljudskih prava u BiH, službeno priznanje činjenica je važan korak u pravom smjeru, ali mora uslijediti i uvjerljiva diplomatska intervencija prema američkoj Vladi kako bi se osigurala brza repatrijacija ove šestorice ljudi, koji su već pet godina u Guantanamo Bayu." Naravno, činjenice su drugačije, od onoga što tvrdi Marty, ali to treba da saopšte vlasti BiH, nakon potpune revizije izdatih državljanstava u upravnom postupku, i potom istrage Tužilaštva BiH na temelju ove revizije. Takva istraga uključuje i konačno suočavanje sa ratnim zločinima i nalazima Finansijske policije o zloupotrebama humanitarnih fondova za podršku terorizmu. Priredio(la): V.K. |