Tako su se 26.05.2001. i maturanti Gimnazije u Tuzli, generacija 1975/76 školske godine, okupili u 11:00 u školskom dvorištu da započnu proslavu 25-te godišnjice svoje mature.
Ponovni ulazak u školu sve je ponukao da se sjete svojih školskih dana, naravno onih najvedrijih trenutaka. Osmjesi, puno graje po hodnicima i, na kraju, sjedanje u klupe. Neizbježno pitanje: ˝Izvini, ko je onaj (ili ona)!? Faca mi je poznata, ali imena ne mogu da se sjetim.˝
Pozdravljeni od strane direktora škole, profesora i organizatora proslave, sa puno dobacivanja i smjeha dogovaraju se gdje će dalje. Prvo je polaganje vijenca na spomenik u parku ispred Gimnazije, zatim šetnja do Kapije, vijenac i odavanje počasti poginulima na Kapiji, a onda u kafić. Koliko se ko tu zadržao u prijatnom razgovoru sa školskim drugovima nije za priču, uglavnom, poneki su bez pauze pristigli u 20:00 na glavni dernek, a neki više nisu imali snage, pa se, nažalost, nisu ni pojavili.

Malo je reći: ˝Bilo je lijepo!˝. Bilo je mnogo više i ljepše od toga. Ne mogu naći odgovarajuće riječi. Oni od vas koji su već proslavili 25-tu godišnjicu mature, znaju, a oni koji će je tek proslaviti, saznaće o čemu govorim.

Pozdravljam sve koji ovo čitaju, a najviše moje kolege i koleginice koji iz nekog razloga nisu bili prisutni. Posebno sve one koji su, rasuti po cijelom svijetu, željeli da dođu, a nisu mogli.

Jedan od slavljenika!      

Priredio(la): admin