TUZLANSKI DOSJETema Tuzlarija Kako će ove godine biti obilježen 15. maj? Ovo je dio našeg teksta kojeg smo ispisali prije četiri godine. U međuvremenu jedan fini čovjek postao je "predmet Ilija Jurišić", Dobrovoljačka ulica je postala "slučaj". Nije moralo tako. Srbija radi to što radi, za sebe i zbog sebe. Ništa novo. Od kako je svijeta i vijeka nečista savjest se pere tako što se za zločin okrivljuje žrtva. Nekome to prolazi, nekome ne. Srbija za sada uspijeva jer joj to naša nepamet dozvoljava. Niko, ili skoro niko, od političara izvan Tuzle nije stao u odbranu dostojanstva Tuzle i 15. maja isto kao što 3 godine Iliju Jurišića nisu spominjali ni pod razno. Vlasnici te nepameti imaju svoja imena i prezimena i nije nikakva hrabrost spomenuti ih. Vjerodostojnije je ako ih se sami prisjetite. Nije suvišno još jednom naglasiti, tekst koji slijedi napisan je prije četiri godine. Žalosno je što imamo razlog da ga ponavljamo. Još žalosnije će biti ako ga za naredne četiri godine opet ponovimo. 17.05.2006. Tuzla je napadnuta 15. maja 1992. godine  Obraćajući se prisutnima povodom obilježavanja 16. maja, dana kada je u Tuzli formirana prva jedinica Armije BiH, načelnik Imamović je između ostalog rekao, vrlo jasno, da je Tuzla 15. maja napadnuta. Tuzlaci to znaju i ne treba im to dokazivati ali je Imamović zbog manipulatora tim najznačajnijim datumom u istoriji Tuzle, podsjetio na zbivanja koja su prethodila tom danu. Podsjetio je na 12. maj 1992. godine kada su se u Banjaluci okupili Karadžić i njegovi istomišljenici, kada su na Skupštini sa koje postoje stenogrami, analizirali rezultate svog krvavog pira, kada su konstatovali da su pod svoju kontrolu stavili 60% teritorije ali da im sve to dolazi u pitanje ako ne uspostave koridor i preko Tuzle povežu Semberiju sa Krajinom. To znači da je 3 dana prije 15. maja srpsko rukovodstvo donjelo odluku da Tuzla mora pasti. Svi smo čuli snimljeni razgovor majora Pračera i gradonačelnika Bešlagića u kojem Pračer traži da se Tuzla prikloni srpskoj strani ili će biti rata.
I rat je došao u Tuzlu 15. maja. Svi znamo kako. Nit smo ga izazvali, ni tražili, ni željeli ... drugi su nam ga poslali. Tog dana djeca su išla u školu, prodavnice i kafići su radili, službenici i radnici su bili na svojim radnim mjestima. Tako bi bilo i narednih dana da Tuzla 15. maja nije bila napadnuta. Tog 15. maja niko ne bi poginuo da je vojna kolona iz kasarne ispoštovala dogovor o mirnom napuštanju kasarne, kao što ga je ispoštovala ona druga vojna kolona, sa aerodroma Dubrave, 19. maja. Ni na našoj ni na njihovoj strani niko ne bi stradao, zbog Tuzlaka ne bi. Poginuli su zbog onog 12. maja i odluke srpskog rukovodstva o koridoru preko Tuzle. Kolona iz kasarne nije napadnuta već je ona mitraljeskom vatrom po zgradama i ulicama napala grad. A grad se branio, i odbranio. To su neoborive činjenice, i nikakav sud im ne može ništa, ma koliko pristrasan bio. U RS-u se godinama manipuliše sa tuzlanskim 15. majem, najavljuju tužbu za ratni zločin, spominju broj poginulih vojnika sa onim "oko 200". Kao da ti ljudi nemaju ime i prezime, kao da se za četrnaest godina nije mogao sačiniti tačan spisak. Naravno da je mogao, samo tada ne bi moglo da se s njim manipuliše i ispredaju monstruozne priče. A priče su zbilja monstruozne, ne samo za našu stranu već i za roditelje mladih vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka. Ti mladi vojnici su posebna priča. I mi, kad govorimo o Brčanskoj Malti, trebali bi da ih odvajamo od starješina i bradatih rezervista koji su nas "čuvali" sa okolnih brda. Njih niko nije ništa pitao, bili su tu tuđom voljom, ni pobjeći nisu mogli iz kasarne, a dosta ih je to pokušalo i bilo vraćeno od strane vojne policije. |