TUZLANSKI DOSJEUdruženje Littera salinea preporučuje knjige svojih članova: Mehmed Đedović - ˝Lužnjak˝ Udruženje Littera salinea preporučuje knjige svojih članova. Riječ je o eminentnim književnicama i književnicima te knjigama koje su vrijedne čitanja.  U nastavku je preporuka za čitanje knjige "Lužnjaka" Memeda Đedovića, koja se može nabaviti u NUB "Derviš Sušić" Tuzla. Vrlo logičan naslov Lužnjak je metafora u liku vrste hrasta, a istovremeno i simbol čvrstine, istrajnosti, upornosti i, ako ćemo do kraja otvoreno, nepoderivosti bosanskog čovjeka. Kad se to uokviri u priču o izgradnji jedne pruge, koja je potreba novog okupatora zemlje Bosne, ali i silničko nametanje koje ne nailazi na oduševljenje domaćeg življa – naprotiv, onda se radi o dramatičnom, surovo neizvjesnom ramu za sliku prilika, odnosa, stanja. Meša nam podastire misli, dijaloge, napetost, razumijevanje, sukobe, spletke... Meša piše, ubjedljivo zvuči, katkad i zvečeći, ono što će on sažeti u misao „Prošlost je stara varalica i ima dosta iskustva“. Hoće se reći da onaj ko to zanemari, a pogotovo ko ignoriše potrebu učenja iz prošlosti, može računati samo na to da danas i, pogotovo, sutra – neće dobro proći. O jednoj violini, o putovanju, gradnji pruge, snažnim prijateljstvima, predrasudama, spletkama, ljubavima i mržnjama. Jake lirske slike već prepoznatljive iz pera ovog autora. Rečenica precizna i jasna, ritam prati radnju onako kako su naše bake heklale svoje najljepše milije, majstorski. Iako se, kako kaže u romanu u to vrijeme, tamo negdje, ovdje se češće liježe sa strahom nego sa ženom, u toj težini življenja ljudi nalaze snagu za jedan naporan ali ipak lijep život. I zbog straha od novog straha, jer na stari su već navikli i on se udomaćio, on im je kao čeljade u kući, a novo je ko novo, neobično i strano. Bolje je to što imaju ti ljudi, ma koliko bilo teško, nego nešto nepoznato i novo. Kaže onaj rudar, "život nije ništa drugo do lijepa kola uglja, sporo gori ali na kraju ipak izgori" I još posebno me se dojmilo kada Avdo donese novac ocu koji je nekada zaradio u Italiji, ali nije naplatio jer je jednom Talijanu dao drvo na veresiju imajući povjerenje u njega. Kako ga je otac učio vjerovati ljudima to je ovim činom pokazao ocu da on, zapravo i nije nikad bio drukčiji nego čovjek. Svi mi imamo trenutke koji su ili blagoslov ili prokletstvo, na nama je da biramo šta ćemo od toga uzeti. I, tu je smisao ovog dijela pisanja i divna poruka: Ako ste ispravno ulagali trud u odgoj djece vratit će vam se to kad tad, budite strpljivi i vjerujte u dobra vlastita djela. Stjepan Zelenika |