TUZLANSKI DOSJEPriča o fenomenu tonjenja riječima laika Iako je problem tonjenja Tuzle decenijama prisutan, nerijetko se u laičkim razgovorima pokazuje da mnogi Tuzlaci ne znaju dovoljno o ovom fenomenu, da ne razumiju zašto je potopljen rudnik soli i šta se dobilo zaustavljanjem eksploatacije slanice. Neznanje rezultira krajnostima, neki minimiziraju opasnost, drugi je preuveličavaju, treći su razočarani što tonjenje već nije stalo. Stručnjaci vole da malo komplikuju kad pričaju o tonjenju, očekuju da slušaoci imaju potrebno predznanje pa se i ne trude da objasne sve pojedinosti. Zato smo odlučili da o tonjenju pišemo riječima laika ali da priča bude što bliža stvarnom fenomenu tonjenja. Napominjemo da su skice koje koristimo nacrtane slobodnom rukom, nisu u razmjeri i ne pokazuju stvarno stanje. Stanje prije potapanja Rudnika Tušanj Ispod Tuzle se nalaze velike naslage kamene soli koju smo decenijama industrijski eksploatisali na dva načina, kopanjem kamene soli u Rudniku "Tušanj" i ispumpavanjem slanice. Iako su rudari kopanjem na lokalitetu Tušnja napravili ogromne šupljine (1.400.000 m3), zahvaljujući čvrstoći kamene soli i sigurnosnim stubovima od te iste kamene soli, na prostoru iznad rudnika nije bilo manifestacija tonjenja i ne bi trebalo ni da ih bude.  Proizvodno neovisno, i fizički odvojeno, istočno od Tušnja, na lokalitetu Trnovca i Borića, crpila se slanica. Tamo se nalaze soni bunari kojima se do prije tri godine ispumpavalo dnevno oko 3000 m3 slanice i najvećim dijelom ispuštala u Jalu. Slanica nastaje tako što slatke podzemne vode rastvaraju naslage soli. Od onog momenta kad je počelo pumpanje slanice narušena je prirodna ravnoteža, posebno u periodima kada je vađena veća količina slanice od dotoka podzemnih voda. Otapanjem kamene soli stvorene su ogromne šupljine, koje su za razliku od onih rudničkih, potpuno nekontrolisanog oblika i samim tim i bez pouzdanih sigurnosnih stubova. To je razlog što se na lokalitetu na kojem se crpi slanica pojavio fenomen tonjenja dok ga istovremeno na lokalitetu rudnika nema. Istina, te šupljine u kamenoj soli nastale njenim otapanjem, nisu posve šuplje jer su dobrim djelom ispunjene slanicom, ali ne u potpunosti. Opasnost od prodora vode u rudnik Iz razloga što su šupljine ispod bunara ispunjene ogromnom količinom slanice dok su rudničke komore istovremeno prazne, uvijek je postojala opasnost da voda iz sistema bunara prodre u rudnik. Iako ova dva sistema razdvaja sigurnosni stub kamene soli, u njega se nije moglo potpuno vjerovati iz razloga što šupljine u reviru bunara nisu imale kontrolisan oblik i mogle su stanjiti i sigurnosni stub. Da se desilo da slanica iz revira Trnovac - Borić naglo prodre u rudničke prostorije, posljedice po zonu tonjenja mogle su biti katastrofalne. Došlo bi do naglog spuštanja nivoa vode u reviru Trnovac-Borić i stvaranja podpritiska u šupljini iznad nivoa vode, a to bi izazvalo efekat usisavanja svoda iznad šupljine.  Ako bi svod izdržao efekat usisavanja posljedica ne bi bilo, ali ako nebi izdržao, u trenutku bi utonuli dijelovi grada koji se nalaze u zoni tonjenja. Znači, da ne bi došlo do nekontrolisanog prodora slanice u rudnik, ne samo da se šupljine na reviru Trnovac-Borić nisu smjele posve ispuniti vodom, nego se visina podzemnih voda morala držati ispod jednog određenog nivoa. Razlog je hidrostatski pritisak kojim su podzemne vode pritiskale sigurnosni stub između Rudnika Tušanj i revira bunara. Da bi se nivo podzemnih voda održao ispod opasne granice zbog hidrostatskog pritiska, slani bunari su svakog dana morali ispumpati onoliko slanice koliki je dnevni dotok podzemnih voda. Tako se došlo u poziciju da bunari moraju da rade i kad se so ne proizvodi, a dokle god bunari rade, fenomen tonjenja se ne može zaustaviti. Potapanje rudnika i zaustavljanje bunara Tako dođosmo i do razloga za kontrolisano potapanje rudnika "Tušanj". Rudnik je potopljen da bi se trajno uklonila opasnost od nekontrolisanog prodora voda iz revira bunara. Onog dana kada su rudničke prostorije potopljene i kada su ujednačeni nivoi voda u rudniku i u reviru bunara, nestala je ta opasnost i stvoreni su uslovi da soni bunari prestanu crpiti slanicu.  Nakon zaustavljanja bunara nivo podzemnih voda porastao je do nekog svog prirodnog nivoa, šupljine u zoni tonjenja su ispunjene i uspostavlja se neka nova ravnoteža cijelog sistema. Uspostavljanje te ravnoteže trajat će godinama, a dok traje ni tlo neće biti mirno. Negdje će i dalje tonuti, negdje će se čak i izdizati. Razlog je opet u šupljinama koje nemaju pravilan oblik tako da se svod, na kojem je zona tonjenja, negdje dodiruje sa slanicom, a negdje je ispod njega i dalje šupljina, ali neuporedivo manja nego što je bila. Potapanjem rudnika i zaustavljanjem bunara postignuta su dva efekta. Prvo, stvoreni su uslovi za uspostavljanje trajne ravnoteže u sistemu što će na kraju višegodišnjeg procesa dovesti do potpunog smirivanja tla. I drugo, smanjena je na minimum velika opasnost od proloma tla u zoni tonjenja. Ona nije potpuno otklonjena iz razloga što je šupljina ispod zone tonjenja nepravilnog oblika pa se ne može do kraja iskoristiti nestišljivost vode da bi i ona nosila svod iznad sebe. Nisu svi stručnjaci istog mišljenja kada je riječ o efikasnosti učinjenog da se otkloni uzrok tonjenja i umanji opasnost od proloma. I laicima je logičnije da bi bilo pouzdanije da su ogromne šupljine ispunjene nekim čvrstim materijalom. Očito je učinjeno ono što se moglo, što najmanje košta, jer ne treba zaboraviti da je zapremina šupljina procijenjena na 12 miliona kubnih metara. O kakvim se dimenzijama radi može se shvatiti uz podatak da je u čuvenu Huverovu branu u Americi utrošeno manje od 3 miliona kubnih metara betona. A Tuzla je sa svojim problemom ostala sama da ga rješava kako zna i umije, i može. V.K. Vezani tekst: Tri godine od obustavljanja eksploatacije slanice |