TUZLANSKI DOSJEOtkup stanova je bio jednostavan ali održavanje zgrada nije Šta činiti kad je zgrada privatna a problem javni? Tekst sa ovim naslovom objavili smo 2007. godine, a povod mu je bio problem sa balkonima jednog od solitera na Ircu. Te godine odlomljeni betonski blok usmrtio je staricu ispod jednog drugog solitera. Vrijeme ide ali se problemi sa održavanjem zgrada samo usložnjavaju. Utisak je da politika koja je osmislila privatizaciju stanova okreće glavu od problema održavanja zgrada i izbjegava da se suoči sa posljedicama ostavljajući da neko drugi misli o njima. Postojeći propisi o održavanju zajedničkih dijelova zgrada pokazali su se nedjelotvornim jer je i golim okom vidljivo da je stanje mnogih zgrada zabrinjavajuće. Kakvo li je tek stanje onoga što se ne vidi? Savjetujemo vam da pročitate tekst koji slijedi. Iako je napisan prije tri godine aktuelan je kao da je napisan jutros. 06.04.2007. Namirile su se pune četiri godine (sada već sedam) od kako smo objavili alarmantnu vijest da je na soliteru u Rudarskoj ulici na broju 67 došlo do pucanja balkonskih stubova postavljenih uz velike betonske saksije na balkonima od 11. do 15. sprata. Tada su na ove spratove postavljene skele kao privremeno rješenje ali, kao što se može vidjeti na slici snimljenoj prije par dana, ta privremenost se otegla do današnjih dana. Nije teško pogoditi zašto.  Prve procjene koštanja sanacije kretale su se oko 50 hiljada KM. U nekim drugim vremenima taj problem bi rješio SIZ Stanovanja ali ta vremena su prošla sa privatizacijom stanova. Sav teret sada pada na vlasnike stanova a onaj ko je svojevremeno osmislio privatizaciju stambenog fonda očito nije mislio na ovakve situacije. Apsurdno je što stanari ove zgrade ne snose nikakvu krivicu za pucanje balkonskih stubova. Niti su zgradu projektovali niti je gradili. S druge strane, stanove i zajedničke dijelove zgrade otkupili su takve kakve jesu svojom vlastitom voljom pa ispada da su tako otkupili i problem, postali njegovi "vlasnici" a samim tim i odgovorni ako njihovo vlasništvo nanese štetu ili ugrozi živote drugih ljudi. Šta sad? Stanari očito nemaju dovoljno novca a niko drugi nije dužan da rješava njihov problem. S druge strane "njihov problem" nije samo njihov jer je ugrožena sigurnost i svih prolaznika ispod zgrade koji i ne slute da im nešto visi iznad glava. Naravno, prva pomisao je da bi se u rješavanje tog problema trebala uključiti Općina ali nije to tako jednostavna situacija. Ta zgrada je ipak privatno vlasništvo i postavlja se pitanje gdje bi bio kraj intervencijama Općine ako bi se počeli javljati svi vlasnici kod kojih su oštećeni krovovi, dimnjaci, fasade i drugi dijelovi zgrada koji mogu da ugroze prolaznike. Zapravo, ovaj primjer je tek uvod u puno veće probleme koji bi mogli da se dese. Među otkupljenim zgradama ima i dosta onih koje su stare po četrdeset i više godina. Nakon rata su se vršile stihijske adaptacije koje niko nije mogao ni da kontroliše ni nadzire pa postoji realna opasnost da je nekim od zgrada ugrožena konstrukcija zbog intervencija na nosivim zidovima i stubovima. Šta će se desiti ukoliko neka od tih zgrada postane nesigurna za stanovanje a sanacija bude neizvediva ili preskupa? Šta kad starost zgrade ili slabo održavanje, ili recimo požar, dovedu do iste situacije? Vlasnicima privatnih kuća se to dešava, to je njihov problem i niko nije dužan da im pomaže. Može li se tako posmatrati i problem velikih stambenih objekata? Sve u svemu imamo dovoljno materijala za razmišljanje i diskutovanje pa izvolite. V.K. Vezani tekst: Krečanska 15 - dan poslije |