TUZLANSKI DOSJE 30.06.2010. In memoriam: Izet Handžić Odlazak vrijednog hroničara kulture U Tuzli je u ponedjeljak umro najplodniji hroničar kulture u sjeveroistočnoj Bosni, književni, likovni i pozorišni kritičar, esejista i pjesnik, srednjoškolski profesor u penziji Izet Handžić. Izet Handžić je ostavio više od hiljadu prikaza kulturnih događaja, razasutnih po uglednim časopisima za kulturu, ali i po mnogim dnevnim novinama. Posljednje dvije decenije pratio je ponajviše tuzlansku kulturnu scenu, iako je u godinama prije agresije svojim radovima obuhvatao i kulturnu zbilju Brčkog, Bijeljine, Zvornika i drugih sredina u sjeveroistočnoj Bosni. Posljednjih godina postojala je inicijativa da se Handžićevo kritičarsko djelo objedini u zasebnoj monografiji, što bi bila svojevrsna hronika kulturnih zbivanja u rasponu od bezmalo pola stoljeća. Bio je saradnik mnogih kulturnih ustanova, gdje je otvarao izložbe, pisao prigodna slova u povodu različitih kulturnih događaja, bio je saradnik mnogih izdavačkih kuća, ali, nije bio formalni član ni jednog od ovih kolekitiva, tako da je odlazak Izeta Handžića prošao bez komemoracije na kojoj bi se javnost prisjetila bogatog opusa ovog, po mnogima, najplodnijeg hroničara kulture u svjeveroistočnoj Bosni. Djelo Izeta Handžića zaslužuje da bude sakupljeno i istraživano, jer se preko njegovog djela ponajbolje može pratiti kulturni život tuzlanskoga kraja proteklih decenija. Tuzlanske institucije kulture, ali i mnogi umjetnici o kojima je pisao, sigurno je da osjećaju potrebu da odaju počast uglednom kritičaru koji je sa mnogo ljubavi i pažnje pratio i afirmirao kulturne događaje i kreativna postignuća umjetnika u sjeveroistočnoj Bosni. Stoga bi vrijedilo prirediti jedan komemorativni omaž Izetu Handžiću, na kome bi se javnost prisjetila svega što je ovaj vrijedni i skromni autor proteklih decenija podario Tuzli i sjeveroistočnoj Bosni. Kako je familija Izeta Handžića obavijestila, putem čitulje u novinama, dženaza je zakazana za srijedu, 30. juna, u 17 sati, na mezarju Ivici u Brčkom. Fatmir Alispahić Izet Handžić Slobodan N. Dimitrijević: Slike Umjetnička galerija Brčko-distrikt Vrijeme bi bilo za jednu veliku retrospektivu, da nije bilo kako jeste. Slobodan Dimitrijević je preko trideset godina radio kao likovni pedagog. Nije imao vremena slikati samo za izložbe, ali su zato njegovi učenici postizali značajne rezultate i vremenom i sami postajali akademski slikari. I po tome se za Slobodana Dimitrijevića može slobodno reći da je učenicima predavao ljubav za slikarstvom. Za pedagoški rad odlikovan je 1981. godine Ordenom rada sa srebrnim vijencem SFRJ. Dugogodišnji pedagoški rad ostavio je vidnog uticaja i na nastavnika: metodičnost, postupnost u izgradnji slike. Pedesetak eksponata na izložbi u Brčkom predstavlja Dimitrijevića kao slikara izgrađenih i sazrelih stvaralačkih postupaka neovisno od slikarske tehnike u kojoj se ispoljavao, ili slikarskog usmjerenja kome se priklanjao. Na izgrađivanje raznolikih slikarskih sposobnosti tjerao ga je upravo njegov pedagoški rad.

Plakat sa izložbe Slobodana N. Dimitrijevića

Tri su naslovljena ciklusa bila u izložbi Zorana Mujbegovića, u stvari crteži iz tri zbirke, ali objedinjeni sličnim likovnim govorom i jednim konceptualnim postupkom: "Tu nedavno na Bjelilima", "Čega to ima na planinama" i "I sve ono što smo mi u stvari". Čovjek nikada ne može izraziti sve ono što smo mi u stvari, pa čak ni onda kada bi brižljivo vodio dnevnik življenja. Tako po Mujbegoviću... A umetnik piše dva dnevnika - likovni i literarni... Teško je reći koji je bolji. Rodjen u Beogradu, Zoran Mujbegović piše kao rodjeni Crnogorac: "Bjelila - to je kamen, školjka i more... Svi razgovori Laza Markova, Marka Djurova, Nika Lazareva, Djura Mihovića... Krok od Žarka... Broke od Joka, klobuk i ganać u ruci. Bjelila pri moru Krtoljskome a u Boki Kotorskoj. Tišina Oblatne... Izleti na Arzu... Krickovina i Klačina... Pa opet noći na Jomacu... Voda sa Kakrca i riba iz Blata iz vrša nedozvoljenih i pocepanih mreža, jer Laza više nema... Tu nedavno na Bjelilima na terasi... Gledanje preko mušice i teško meni... A Bjelila su Lazo i osti su Lazo...". Sve razgovore pomenutih lica umjetnik pokušava da izrazi crtežom. A ti razgovori su bili jedan život sa kamenim morem... Mujbegovićevi crteži su u grafici, a grafika u crtežima. To je jedan, čisto likovni koncept u pristupu, a postoji i onaj drugi, duhovni intelektualni odnos i koncept u transformaciji predmetnog svijeta, dogadjaja i života u likovno dijelo. To je onaj viši odnos savremenog umjetnika spram svijeta, a i likovni izraz Mujbegovićev je dostojan, i u stanju da izrazi takav odnos. Na izgled sve je jednostavno, a toliko različitosti u sličnome.

Crno bijeli okviri koji ogradjuju polja tamna i bijela sa medjusobnim prekidanjem - dio su kompozicione igre koja u svakom slučaju ima likovnog efekta kod gledaoca. Bjelilima, to jeste kamenu, školjki i moru Mujbegović prilazi iz različitih likovnih uglova. Ono što je za Mujbegovića postala opsesija, tj. naslovljena ciklusa - nije likovno ponovljeno - već je svaka naredna slika dopunjavanje nerečenog u pokušaju odgonetanja neodgonetljivog ili barem nekih egzistencijalnih pitanja, prolaznosti i trenutaka čovjekovog bitisanja: crne, kao na smrtovnici okvire, stavlja Mujbegović na svoje grafike pokušavajući da problem podigne na nivo univerzalnog i opštijeg značenja. I likovno i literarno. Crteži Mujbegovića - kamena posebno - izvedeni su olovkom brižljivo, a crna i bijela boja okvira i opšti sudar svijetlog i tamnog kao života i smrti - kod umjetnika stiču nove varijacije odgonetanja likovnim jezikom - što smo mi u stvari. Možda je to samo trenutni pesimizam kod Zorana Mujbegovića.

Mi smo u stvari sve ono što se nalazi izmedju dvije krajnje i prenaglašene tačke ili plohe u mujbegovićevoj grafici, izmedju crnog i bijelog. Problem je filosofski pojednostavljen, ali ne i likovno. kada bismo rekli: izmedju rodjenja i smrti - onda nas na umjetnikovim grafikama i crtežima ne bi bilo. Ovako, i sa malo ljudskih figura, a sve sa prednetima neodredjenih i nedefinisanih oblika, u novoj figuraciji, u apstrakciji i na čudan i originalan Mujbegovićev način - to smo mi sami. Svojim crnim okvirima i bijelim kvadratima i pravougaonicima, te crtežima, umjetnik postiže sliku u slici. Crteži su različiti i po zamisli i po bogastvu linija. Čini se da su najlepši oni sa nekoliko i nekud izvedenih linija tušem na plavoj, sivoj ili zelenoj podlozi, linija - dobro naučenih kod Stojana Čelića. Tu je Zoranova crtačka lirika. I eto, s malo - mnogo. U svojim crtežima Mujbegović pokušava da izmiri dva likovna vidjenja, pejsažno i detaljno sagledavanje zemlje, kamena, mora, čovjeka.

Postoji i treći  minuciozni crtež  takodje tušem. Svi su ovi različiti likovni postupci dio jedinstvenog svijeta koji se iz jake impresije izrodio u opsesiju da bi stalno doživljavao nove varijaccije i nova kompoziciona rešenja. Mujbegović je ovdje ispoljio inventivnost za bogastvo varijacija, uvijek sa novim sadržajima i likovnim problemima, novim interpretacijama sa jedinstvom u konceptualnom. Kada bi se pokušala parafrazirati Mujbegovićeva rečenica - I sve ono što smo mi u stvari - tj. kada bi se pokušao otkriti šta slikar nije htio da kaže - a naslikao je - onda bi smo došli do parafraze: I sve ono što mi u stvari nismo. Ali, to je jedna strana problema. Za nas je mnogo važnija ona likovna: Mujbegović zna da radi.
Izet Handžić