TUZLANSKI DOSJERingišpil Jučerašnji boravak u Brateljevićima naš saradnik je iskoristio i da snimi jednu vožnju ringišpilom. Ringišpil je oduvijek imao posebno mjesto u seoskim zabavama. Godine idu, sve se mijenja ali ringišpil ostaje ringišpil. .... A tamo, u onom uglu Poljane prema kuci Jusufa-Julke stajao je uvijek ringispil. Moje najdraze mjesto, radi samog ringispila, a najvise radi toga sto je tu radio junak moje price. To je bilo mjesto gdje smo moji drugari i ja provodili najvise vremena. Bura je naplacivao, jer je zasigurno njegova korpulencija davala vlasniku garancije da se niko nece prosvercati. Ali svaki put kada je neka stolica ostajala prazna, okretao se prema nama i pokretom glave nam davao znak da dotrcimo. Stavljao nas je u neprodate prazne stolice i brizno nas uvezivao u sigurnosne lance. Naravno da nikad nije naplacivao, jer je znao da se u to vrijeme nije imalo. Dobri, dragi Bura. Najveca atrakcija je bila njegova cuvena hukaca stolica, oznacena sa crvenom ruzom, uvezanom na polovini lanca. Pored toga sto je bila skuplja nego ostale, postojali su i drugi kriteriji po kojima se u nju moglo sjesti. Bura ih je sam odredivao. Lako je bilo zapaziti da su u hukacu pretezno sjedale mlade, lijepe djevojke iz okolnih sela. Pamtim veoma dobro i dvije-tri prelijepe Romkinje koje su se uvijek vrtile oko Bure i njegove hukace. Siguran sam u jedno. Po zavrsetku vaserskog dana, u tihim, toplim avgustovskim nocima, negdje tu u Starom gradu, na Skeli ili na Adi, neka od tih ljepotica je zavrsavala u zagrljajima moga junaka. Sa kakvom gracioznoscu je on zahukavao tu stolicu. Logicno je da se ona zbog toga i zvala hukacom. Stolice su se pocinjale polako podizati u vazduh sa samim pocetkom okretanja ringispila. A onda nastupa Bura. Njemu samo svojstvenim stilom, zadrzavao je hukacu, dok su ostale stolice kruzile na istoj visini. A onda ju je ispustao, a ona zajedno sa vriskom Burinih lijepih izabranica ode u nebo. Poslije dostignute najvise moguce visine, polako se spustala ka zemlji. On ju je docekivao u najnizoj tacki, malo je zadrzavao i onda ponovo pustao da osvaja nove visine. Sjesti u Burinu hukacu je bila nasa najveca zelja vezana za vaser. Ponekad, ali veoma rijetko bi se i ostvarila. I niko sretniji od nas. Dugo vremena poslije zavrsetka vasera smo znali govoriti: “Sjecas li se kad sam se vozio na Burinoj hukacoj?” .... (Odlomak iz priče "Bura" Enesa Murića) |