TUZLANSKI DOSJETragom pitanja čitalaca U Tuzli nema bjesnih pasa! Nakon TV priloga emitovanog jučer na RTVTK u kojem je bilo riječi o opasnostima od bjesnila pasa, javilo nam se nekoliko čitalaca sa pitanjem zašto ne informišemo javnost o pojavi bjesnih pasa jer je u tom prilogu rečeno da "broj bjesnih pasa neprestano raste" te da se "psi moraju skloniti sa ulice, jer ako se bolest bjesnila nastavi širiti brzinom kojom se predviđa, nastat će ogroman problem". Naš odgovor je jednostavan, ne informišemo javnost o tom problemu jer u Tuzli, u ovom trenutku, problem bjesnih pasa ne postoji. I ne samo pasa lutalica već i drugih životinja koje mogu biti zaražene bjesnilom, ni domaćih ni divljih. Bjesnilo je izuzetno opasna bolest od koje oboljevaju i životinje i ljudi. Bolest je 100% smrtonosna ako se na vrijeme ne reaguje. Psi lutalice su najčešće nevakcinisani i zbog toga u opasnosti da budu zaraženi bjesnilom u kontaktu sa divljim životinjama. Iz tog razloga se svaki ujed psa lutalice smatra potencijalno opasnim te se prema ujedenoj osobi djeluje preventivnim davanjem odgovarajuće vakcine. Naglašavamo, svaki ujed se smatra potencijalno opasnim iz razloga što je bolest smrtonosna, što nikako ne znači da je svaki pas lutalica koji ujeda ljude zaražen bjesnilom. Najveća opasnost od bjesnila dolazi od divljih životinja. Za njih ne postoje državne granice i to je razlog zašto ova bolest ne može biti posve iskorijenjena. Danas, mnoge zemlje imuniziraju divlje životinje da bi spriječili širenje bjesnila. Imunizacija se obavlja stavljanjem oralne vakcine u specijalne mamce. Mamci se zatim postavljaju u područja gdje su prisutne divlje životinje, koje, nakon što ih pojedu, postaju imune na bjesnilo. Smisao ovih programa oralne imunizacije jeste da ako se dovoljno životinja imunizira protiv bjesnila, one će napraviti prirodnu barijeru, jer će braniti vlastiti teritorij od životinja koje su zaražene. Na taj način moguće je zaustaviti ili barem umanjiti širenje ove bolesti. S obzirom da se nikad ne zna kada bolest može da se pojavi, ujed nevakcinisanih pasa i naravno, divljih životinja, mora se smatrati potencijalno opasnim dok se ne dokaže da te opasnosti nema, a može se dokazati jedino tako da se životinja koja je ujela neku osobu, ulovi. Ako se životinja ne može uloviti, ujedena osoba mora biti preventivno vakcinisana. Iz navedenog razloga naše zdravstvene ustanove bi morale imati dovoljnu količinu vakcine jer, naglašavamo, ukoliko se kod ujedene osobe pojave simptomi bjesnila, za intervenciju je kasno, smrtonosni ishod je neminovan. Naši čitaoci su se žalili da vakcine nema uvijek, da se ne može naći ni u apotekama. Za apoteke je ta situacija razumljiva, ako se nešto slabo kupuje onda se to i ne nabavlja ali za ostale zdravstvene ustanove opravdanja nema. S.M. |