TUZLANSKI DOSJEPutopis Senada Švrake Od Francuske do Maldiva Drugog jula 2010. godine, iz francuske luke Port Napoleon, krenula je na dalek put jedrilica "Eclipse". Malobrojnu posadu sačinjavaju svega dvije usijane glave: kapetan i vlasnik, moj prijatelj Eric Blanc i moja malenkost, moreplovac iz grada na Panonskom moru, Senad Švraka, poznat takođe i kao Barba iz TV serije "Put u Saharu".
Put nas vodi kroz Suecki kanal u Crveno more, Indijski okean i dalje, kako vjetar puhne. Jedra, da love vjetar i brod, da nas nosi daleko, imamo. A imamo i najvažniji sastojak svake avanture: želju da vidimo šta ima s one strane horizonta. Eric i ja upoznali smo se prije četiri godine na ostrvu Gan, najjužnijem od 1200 ostrva koja sačinjavaju Maldive. Te, sada već daleke 2007. godine, mojom jedrilicom "Alea" preplovio sam Indijski okean, od Tajlanda do Maldiva, potpuno sam. Nakon dvadeset dana plovidbe, bio sam željan da progovorim još s nekim osim sebe samog i jako sam se obradovao kad sam u Ganu ugledao usidrenu jedrilicu pod francuskom zastavom. Bila je to "Eclipse", a posadu su sačinjavali Eric sa ženom Sylvie i dvoje djece: Sophie-Marine, 10 godina i Calypso, 6 godina. Eric i Sylvie uzeli su godinu dana neplaćenog odmora i poveli djecu da vide svijeta. Naši su se putevi ukrstili u Ganu na samo 24 sata: dok sam se ja spuštao na jug, prema nenaseljenim ostrvima arhipelaga Chagos, Eric se vraćao s Chagosa gdje je s porodicom proveo 3 sedmice. Četiri godine kasnije, Eclipse je ponovo u Ganu, a na njenoj palubi je i vaš Barba: traži zaklon od sjajnog tropskog sunca i kucka po kompjuteru, pišući ovu priču samo za vas, u snijegom zametenoj Bosni. Plovidba Mediteranom, od Francuske do Sueckog kanala, trajala je tri sedmice. Bila je to za nas pomalo dosadna etapa - tek prepreka koju je trebalo savladati. Putovanje je postalo zaista interesantno tek kad smo prošli Suecki kanal i našli se u toplim vodama Crvenog mora. Jarak u pustinji ispunjen slanom vodom, naizgled pusto i surovo, Crveno more skriva ispod površine izuzetno bogatstvo. Koralni grebeni Egipta i Sudana spadaju među najljepše na svijetu.
Nezamislivo mnoštvo morskih životinja stanuje, hrani se, voli i umire u kompleksnom ekosistemu koji sačinjava koralni greben. Osnovu svog tog života čini koral: minijaturne životinjice koje se nazivaju polipi, izvlače kalcijum iz morske vode i koriste ga za izgradnju krečnjačke ljušture koja im služi za zaštitu od grabljivaca.
Kada polip umre, na njegovoj "kućici" učvrsti se novi polip koji izlučuje novu ljušturu i na taj način koral raste. Udružujući se u kolonije, te male životinjice izgradile su u toku hiljada godina ogromne grebene, kilometarskih razmjera.  S obzirom da koral raste prema svjetlu, koralni grebeni nisu kompaktne mase, nego su izbušeni milionima rupa, prolaza, kanala, tunela i pećina. U tom podmorskom lavirintu zaklon nalaze ribe, rakovi, školjke, hobotnice, kornjače, morski ježevi i zvijezde i mnoge druge životinje.
Neke od tih životinja su toliko čudne da i ne izgledaju kao životinje nego više kao biljke, a ponekad i kao vanzemaljci (ako neko zna kako izgledaju vanzemaljci, sad je prilika da se pokaže...). U toku četiri mjeseca koje smo proveli u Crvenom moru, proveo sam na stotine sati roneći među koralnim hridima, istražujući rupe i prolaze u grebenu, a da mi to nikada nije dosadilo. Što sam više vremena provodio u vodi, više toga otkrivalo se mom, uvijek iznova začuđenom pogledu. Svakog dana bi se pred mojim radoznalim nosom našla neka nova riba kakvu nikada ranije nisam vidio, ili pak neka potpuno nova životinja za kakvu nisam ni sanjao da postoji.
Nikakvo čudo: procjenjuje se da u Indijskom okeanu, kome pripada i Crveno more, živi oko 500 vrsta korala, 2200 vrsta riba i čak 5000 vrsta školjki, da ne spominjem glavonošce, ljuskare i ostale beskičmenjake!!!
Jedrenjaci zavise od vjetra, a vjetrovi se mijenjaju u zavisnosti od sezona i godišnjih doba pa je u novembru došlo vrijeme da se krene dalje. Naš sljedeći cilj su Maldivi, ali do Maldiva se ne stiže glatko kao do Orebića. Prvo moramo savladati Bab el Mandeb, zloglasnu kapiju suza starih arapskih kapetana, a zatim još zloglasniju piratsku zonu u kojoj operišu somalijski pirati. Najnovije informacije koje dobijamo su uznemirujuće: Jemenu prijeti građanski rat; piratski napadi su zabilježeni u cijelom zapadnom dijelu Indijskog okeana, sve do obala Indije, Maldiva i Sejšela; francuska ratna mornarica koja patrolira u Adenskom zalivu, sprečava francuske jahte da prođu tim putem. I tako dalje... Da ne bi imali problema s francuskim vlastima, ne javljamo se nikome, po noći plovimo bez svjetala, a po danu ne odgovaramo na pozive koje nam preko radija upućuju američki ratni brodovi. Pravimo se da ne znamo Engleski, tj. pravimo se Englezi (ne tražite logiku, ovo je vrijeme apsurda...). Vremenske prilike nam ne idu na ruku. Vjetar je ili nepovoljan, ili ga nema nikako, pa smo prisiljeni da se zaustavimo u jemenskoj luci Al Mukala, da sipamo gorivo.
Ja sam jednom već bio u Al Mukalu, pet godina ranije i bio sam veoma zadovoljan tom posjetom, ali ko zna kakva je sada situacija? Na ulazu u luku sačekuje nas naoružani čamac s velikokalibarskim mitraljezom na provi. Da li je tu postavljen da nam onemugući uzmak? Da li smo već taoci? Uznemireni, zovemo lučku kapetaniju radio vezom i već nakon prvih nekoliko riječi naši strahovi uzmiču pred ljubaznim glasom s druge strane nevidljive "žice": "Welcome to Al Mukala. Local agent will meet all your needs." I zaista, ubrzo uz bok "Eclipse" pristaje čamac s policajcem, carinikom i lučkim agentom. Dok zvaničnici pregledaju papire, agent popisuje naše potrebe: 300 litara dizela, 2 kile paradajza, 2 kile luka i 30 jaja. Agent je mladić od svojih 25 godina, vrlo ljubazan, ali ne govori najbolje engleski, pa mu Eric pokazuje jednu praznu školjku za jaja i ponavlja mu više puta: "thirty, thirty" (trideset). Agent klima glavom i zapisuje nešto na papir - haman je razumio. Zatim se svi ponovo ukrcavaju u čamac kojim su došli, policajac odnosi pasoše, agent spisak, a mi ostajemo sami na brodu, s pogledom na mitraljez na čamcu pred ulazom u luku. Vrijeme sporo prolazi. Vrućina i muhe ne daju nam oka sklopiti, uprkos neprospavanoj noći na moru. Čamci s mrkim, bradatim ljudima, bokova zamotanih u karirano platno, svako malo prolaze pored "Eclipse". Ovdje je takva moda, muškarci nose suknje. Kad razmisliš, to je i logično. Ali muška moda nam je sada zadnja briga. Da li su neki od tih ljudi na vezi s piratima? Da li će nas otkucati? Nema načina da se to sazna. Preostaje nam samo da čekamo. Oko dva popodne, agent konačno stiže s gorivom. Užurbano presipamo gorivo iz kanistera u rezervoar. Čekamo još hranu i pasoše, ali to se oteglo još dva sata. Konačno, agent ponovo dolazi, s pasošima, dozvolom za isplovljavanje, paradajzom, lukom i - 900 jaja! Umjesto 30 jaja, on je razumio da želimo 30 kartona po 30 jaja... Nesporazum izaziva prvo zbunjenost, a onda opšti smijeh. "Nema problema", veli agent, "vratićemo jaja". U četiri popodne, samo osam sati po uplovljavanju, isplovljavamo iz luke Al Mukala, veoma zadovoljni obavljenim poslom. Preko radio veze, lučka kapetanija nam želi sretan put. Jemen se ponovo pokazao u najboljem svjetlu... *** Plovimo pustim okeanom. Vjetar je nepouzdan, zapuše nekada dva sata, nekada dva dana, a onda opet stane. Kad nema vjetra, palimo motor zadovoljni što imamo dovoljno goriva. Ericu se žuri, želi da ode kući u Francusku za praznike. Meni se žuri da se izmaknem iz piratske zone. Na brodu imamo pušku i raketni pištolj, ali meni nije do rata sa Somalijcima.
|
