TUZLANSKI DOSJEPoslije požara u Džindić Mahali Može li se šta naučiti na tuđim greškama? Bez obzira na trud policije i vještaka, mala je mogućnost da će biti otkriven uzrok nedavnog požara u Džindić Mahali koji je odnio dva života. Prema nezvaničnom nalazu obdukcije uzrok smrti oca je gušenje dimom, a za sina se zna da je preminuo zbog zadobijenih opekotina. Bez drugih svjedoka dešavanja, poginuli otac i sin su tajnu vlastite tragedije odnjeli sa sobom. Međutim, i bez poznavanja uzroka ovog požara, sam požar i neke okolnosti koje su ga pratile, trebale bi da podstaknu na razmišljanje sve nas.  Imamo odličnu vatrogasnu brigadu ali su i njene mogućnosti ograničene ako dojava požara stigne prekasno. U ovom slučaju dojava je stigla kad je vatra već zahvatila i krovnu konstrukciju i bez obzira što su na lice mjesta stigli nakon svega par minuta, vatrogasci su mogli jedino da se bore da požar lokalizuju, da ne dozvole da se širi dalje.  Brzina dojave je najvažniji uslov za efikasnu intervenciju vatrogasaca. Mali požar se može ugasiti, mogu se spasiti životi i imovina a razbuktali se može samo lokalizovati. Razlika je ogromna i to je detalj o kojem bi svi građani trebali malo da razmisle. Najvažnije je požar primjetiti na vrijeme, a u doba noći kad se spava to je teško bez tehničkih pomagala. Ona postoje, nisu ni skupa ali kod nas nema navike da se koriste. Riječ je o detektorima dima koje često možemo vidjeti u filmovima a radi se o malim uređajima koji rade na baterije i postavljaju se na plafon. U slučaju da se pojavi dim prodornim alarmom upozoravaju ukućane ili uposlene na njegovu pojavu.
 Drugi detalj o kojem uopšte ne razmišljamo je kako izaći na sigurno u slučaju da se najgore desi. U privatnim kućama se uzdaju da bi se moglo kroz prozor ako ne može kroz vrata, u višespratnicama u stubište i vatrogasce, a da li je baš tako? Treba nekad, sa ukućanima ili komšijama prodiskutovat na temu, "šta bi kad bi". U prizemnom objektu u kojem su stradali otac i sin, prozori i vrata su bili zaštićeni metalnim rešetkama i mrežama. Prepreka za lopove pretvorila se tako u zamku za nesretne ljude.
Nama kakvi smo može djelovati smiješno, ali u Americi mnoge porodice jednom godišnje organizuju vlastitu vježbu izlaska iz kuće za slučaj požara. Nije smiješno. Treba prodiskutovati, dogovoriti se, treba probati nešto da bi se vidjelo je li to moguće, kako je izvedivo. Skakanje sa 4-5 metara nije ni za koga jednostavno, a posebno za djecu i stare osobe.  Šta bi falilo stanarima iz jednog ulaza da se nađu zajedno, pa razmjene mišljenja i dogovore se šta je najpametnije u slučaju da se požar desi u njihovoj zgradi? Da zadime stubište pa da vide mogu li kroz dim ići na teresu ili se spustiti u prizemlje. Možda zaključe da bi im bile potrebne protivpožarne stepenice pa se organizuju da ih naprave ako je to moguće. Da obiđu oko zgrade pa se upitaju može li njihovoj zgradi prići vatrogasno vozilo sa 50-metarskim ljestvama teško 20 tona? Da izmjere vrijeme koje im je potrebno da se spuste niz požarne stepenice ako ih srećom imaju i nisu zakrčene odbačenim komadima namještaja. Možda bi i sami shvatili da niko ne treba da ih tjera da iz podruma, pa i stanova, uklone zapaljive tečnosti kao što su razređivači i boje zaostali od krečenja. Da vide gdje su im i kakvi su protivpožarni aparati, znaju li uopšte rukovati njima. Dobili smo vodu 24 sata, na hidrante se može računati ali ako su sa ispravnim ventilima i crijevima. Možda bi našli načina i kako da ih kompletiraju i sačuvaju. Svašta bi se moglo ali mi smo takvi, više volimo da učimo na vlastitim nego na tuđim greškama. Ipak, ako smo vas malo zainteresirali pogledajte i ove linkove: Znanjem protiv nesreće Savjeti za djecu V.K. Priredio(la): V.K. |