TUZLANSKI DOSJESvebosanska ekspedicija ˝Konjuh na Alpima 2011˝ uspješno okončana Statistika: - 3487 pređenih kilometara, - 6081 metar savladane visinske razlike, - 3 alpska vrha za 28, 2 sati uspona u toku 10 dana, - svi članovi expedicije na Triglavu (2864 m) i Gran Paradisu (4061 m), - prva Tuzlanka na Mont Blancu, krovu Zapadne Evrope, Alpa i Francuske, - jedina od 6 balkanskih ekspedicija koja je tih dana (nestabilnog vremena) ispenjala Mont Blanc (4808 m), - svi članovi expedicije zdravo i bezbjedno stigli u domovinu, - MKF MI BOSPO jedini spozor ekspedicije, čijom ljubaznošću nam je stavljen na raspolaganje kombi za prevoz. Nakon dugih priprema, dogovora, izmjena sastava ekipe, krenusmo 14. jula u praskozorje na “Svebosansku ekspediciju Konjuh na Alpama 2011”, u sastavu Sanja Mitrović (Sarajevo), Kemal Bečirović (Visoko), Hasan Ganibegović (Lukavac), Hasna Smječanin (Sarajevo), Emira Hukić (Tuzla/Sarajevo), Mima Vasić (Tuzla/Brčko) i Sanjin Hodžić (Tuzla). Cilj nam je bio ispenjati vrhove četiri alpske države: Slovenije-Triglav, Austrije-Grossglockner, Italije-Gran Paradiso i Francuske-Mont Blanc. Popodne stižemo na Pokljuku, prepakivanje, slijedi 3, 5 h laganog uspona do Vodnikovog doma (1817 m) na Velom polju. I tu je bio kraj svom lijepom vremenu za ovu ekspediciju. Ranom zorom krećemo na Triglav, via dom Planika (2408 m), gdje stižemo nakon 1, 5 h hoda. Sat u domu je pokazivao 06:05. Kiša a u blizini doma Planika i sitni led onemogućavaju nam dalje kretanje, kao taoci doma tu i ostajemo cijeli dan i noć. Slovenci su počeli da „deru“ sa cijenama, sad su malo žešći i od evropskih komšija. Jutro (16. juli) maglovito ali bez padavina, 08:00 je, a mi smo već u Triglavskoj stijeni. Dovoljan nam je 1, 5 h i nalazimo se na vrhu, u Aljaževom stubu na 2864 m, čestitamo jedni drugima, jer jedan od ciljeva je ostvaren. Vrijeme nam ne ide na ruku i brže bolje nastavljamo ka Triglavskom domu na Kredarici (2515 m). Srećemo grupu Travničana, Batko je s njima, odlaze na vrh. 11:15 je, kratka stanka uz toplo jelo svima dobrodošlo je. Sa Kredarice preko Vodnikovog doma se spuštamo do kombija, ponovo prepakivanje, obrok na otvorenom (sjedi na travu, raskorači se i navali na konzervu) i put pod točkove. Plan je bio Austrija i Grossglockner, međutim loše vrijeme na Triglavu, a pogotovo nepovoljna prognoza za narednih osam dana koju smo dobili od više prijatelja putem sms-a, odlučujemo se da idemo pravo na Gran Paradiso i tim manevrom pokušamo prevariti generalno nestabilno vrijeme ovog ljeta. U povratku sa Gran Paradisa i Mont Blanca bi penjali Grossglockner.  Vozimo se cijelu noć do pred Aostu gdje nas opet hvata kiša. S obzirom da ne možemo izaći iz kombija i elan u ekipi vidno slabi. U zoru ulazimo u grad, parkiramo se i idemo u obilazak prelijepog grada na krajnjem bogatom sjeveru Italije. Nedjelja je i grad se teško budi, odiše mirom i tišinom. Sanjin primjećuje „komparativnu prednost“ Talijana koji u vlastitom miru pojedinačno, bez društva ispijaju kafu. Aosta je nešto kao alpski Dubrovnik. Idemo dalje u planinu, zavojitom uskom cestom, stižemo u Pont, zadnji kamp prije uspona na Gran Paradiso. Putem primjećujemo da srednjovjekovni dvorci na dominantnim stijenama nisu rijetkost; druga osobenost je da su sve kuće pokrivene kamenim pločama, nešto poput kazandžiluka u Mostaru. Kemo se pita, kakva li im je konstrukcija krova kad nosi toliki teret¬. U Pontu ponovo depresivna kiša neumoljivo pada, skanjujemo se da krenemo prema domu Vittorio Emanuele II, a ustvari odgađamo polazak i vrzmamo se po jednoj kafani u sklopu kampa, ne bi li uspon do doma izveli bez kiše. Džaba nam sva taktika, veći dio puta do doma smo kisnuli, tako da smo bili uskraćeni za dobru vidljivost na najljepšem dijelu puta na Gran Paradiso. Dom Vittorio Emanuele II je najveći i najjeftniji na ovoj ekspediciji, a talijanski domaćini najuslužniji i najopušteniji. Na domu srećemo veliku grupu od dvadesetak članova, mahom iz Banja Luke i okoline, na čelu sa Duškom Blažićem. Oni su došli dan ranije i planiraju uspon na Gran Paradiso za sutra dan kao i mi, tako da ćemo imati društvo. Za sutra je najava lijepog vremena, tzv.prozora u lošem vremenu. Polazak na vrh je bio 18. jula u 03:00 sata, što nam nije teško palo jer smo legli na vrijeme. Prvi dio od oko 1, 5 h hoda je bez snijega, ali vrlo zahtjevan i usporen, jer se radi o kamenim gromadama na kojima praktično staza i ne postoji, već se svako snalazi za sebe i bira put, a piramide od naslaganog sitnog kamena su samo orjentiri. Prilikom jedne kratke pauze Hasna je tregerom ruksaka zakačila oko i... obavijestila nas da joj je ispalo sočivo. Dvadesetak minuta svi pokušavamo sa čeonim lampama da zumiramo i pronađemo sočivo ali bezuspješno jer je teren nezahvalan, sve svjetluca od kvarca i leda. Taman kad smo počeli da odustajemo od potrage, iako sa najslabijim vidom sočivo ipak pronalazi Hasna. Nastavljamo put prema snježnoj granici na visini od 3200 m gdje se sve ekipe navezuju i postavljaju dereze na gojzerice. Krećemo se u dvije naveze, padine su duge, široke i relativno strme. Polovinom staze nas hvata jači vjetar, na momente sa udarima. Iako je temperatura „samo“ -16, zbog efekta vjetra imamo dojam velike hladnoće. Zbog toga pravimo minimalne pauze, iako smo skoro na 4000 m. Od doma nismo radili posebnu aklimatizaciju za ovaj uspon, ali niko iz ekipe nije imao problema, visinu ne osjećamo sem što se brže umaramo. Haso usput galami na dvojicu Čeha koji cijeli uspon idu paralelno s nama i isto tako ne prestaju da pričaju i svađaju se, malkice su naporni za ovu visinu. Izlaskom na vršni greben Gran Paradisa uvjeravamo se u sve one priče o nemogućim gužvama na zvučnim alpskim vrhovima. Naime, na vrhu smo u 09:50, na jako uskom kamenitom i eksponiranom prilazu gdje se mimoilazi i istovremeno pretiče oko dvjesto planinara i to u navezama. Zbog silne gužve onemogućeni smo da priđemo Madonni – zaštitnici doline, iako smo stojali u njenoj visini, par metara dalje. Udari vjetra su i dalje rezali i kad smo vidjeli kako se Sanji nestvarno tresu noge od zime odlučujemo da krenemo nazad ka domu (mogli smo se i bolje opremit; perje smo ostavili da čuva dom). Kod doma pravimo dužu pauzu sunčamo se, uživamo u lijepom vremenu, častimo se uzajamno jer Hasi je rođendan. Opušteni i zadovoljni silazimo do doline Pont, uživajući u prekrasnim alpskim predjelima; bijeli mlazovi vode šikljaju kud god se okreneš, kamen je tamno-smeđ do crn, više podsjeća na Himalaje nego na tipične Alpe, ali tu su mrmoti u kapitalnim veličinama kao i pripitomljene divokoze koje na ogromnim kamenim blokovima poziraju turistima za photo-session. Mrmoti su tu, samo nema Debelog šefa iz Alana Forda. Sunčani dan silaska od doma Vittorio Emanuele II i uspješno ispenjan vrh kompenziraju jučerašnji dan kad smo kisnuli i potparavali se u kabanicama i goretexima. Kad smo sišli u kamp u Pontu i do kombija, napravili smo jedinu grešku ovog pohoda; okupali smo se u kampu i izašli na otvoreno a da se nismo ni osušili kako treba. Temperatura se jako spustila a probudio se i vjetar, kako se noć približavala. Takvi okupani, zagrijani i raspareni liježemo u šatore da spavamo. Zbog svega toga neki od nas su imali posljedice.  Preko Aoste i kroz veliki Mont Blanc tunel prebacujemo se u francuski dio Alpa – Chamonix. Smještamo se u mali privatni kamp Les Arolles i krećemo u obilazak znamenitog središta nadžidžanog Chamonixa. Usput ćemo izviditi situaciju, provjeriti vremensku prognozu, uplatiti helikoptersko osiguranje. Kod spomenika prvih penjača Mont Blanca susrećemo Adnana Adilovića sa ekipom Jablaničana i Sarajlija. Imaju aranžman sa TV1 za snimanje reportaže i imaju vremena za Mont Blanc kao mi za četiri vrha. U „Le Maison de montagne“ saznajemo da vremenska prognoza nije nimalo vesela. U kampu nakon konsultacija odlučujemo da i naredni dan sačekamo u Chamonixu. Ta dva dana provedena u Chamonixu kiša je počinjala padati po desetak puta dnevno; izgledi za uspon na Mont Blanc su bili vrlo nepovoljni. Mima donosi odluku da odustane od uspona na M.Blanc zbog bolova u uhu (kupanje u Pontu), kao i zbog vremenske prognoze. Sanja je i prije polaska na ekspediciju najavila da neće penjati M.Blanc jer je već bila na vrhu, želi da iskoristi vrijeme za Chamonix i okolinu, i njen akcenat je na Grossglockneru. Tako da najstarija i najmlađa dama ekspedicije ostaju u Chamonixu, dok ostatak ekipe ujutro 21. jula iz Le Fayeta tramvajem-zupčastom željeznicom kreće ka prvom domu Tete Rousse na putu za M.Blanc. Još iz Chamonixa nas je ispratila kiša i crno nebo nad nama, ali naša taktika i pritajena nada je bila da izađemo do prvog ili drugog doma i tu sačekamo svoju priliku i pokušamo je iskoristiti. Shvatili smo da jedino tako eventualno možemo uspjeti, jer u ovoj dugoročnoj prognozi nećemo imati mogućnost da u tri do pet stabilnih-čistih dana (koliko je realno potrebno za MB) izvedemo uspon i silazak. Moramo se privući što više pod vrh i strpljivo sačekati i iskoristiti svoju šansu. Naša taktika, upornost i strpljenje su urodili plodom i dobili nagradu. Polazak iz Chamonixa, zatim iz Le Fayeta na voz pa čak i iz Tete Rousse na Du Gouter su zaista...zaista po onakvom nevremenu izgledali beznadežno i obeshrabrujuće. Dakle, po kiši i magli nakon dva do tri sata hoda dolazimo do doma Tete Rousse (3167 m). Odlučujemo da prenoćimo tu na prvom domu, te sačekamo bolje vrijeme sutra dan za nastavak uspona. Cijene u domu su astronomske, vjerovatno i za Francuze, a kamoli za nas. Sa druge strane kada imamo u vidu lokaciju doma, helikopterski način dostave namirnica, popularnost i prometnost Mont Blanca... cijene su razumljive i očekivane. Rezervacije u domovima na M.Blancu je potrebno mjesecima unaprijed osigurati, a s obzirom da je nemoguće predvidjeti tačan dan za svaki dom (zbog nadmudrivanja sa vremenskom prognozom), izvoljeli smo spavati na podu trpezarije doma. Sms-om redovno dobijamo vremensku prognozu sa interneta od Gafe i od našeg prijatelja Igora Bijeljca, koji je nedavno odselio u Australiju, a inače je trebao biti u sastavu ove ekspedicije. Iako nas razdvaja 13000 kilometara, Igor nam je najbliži i najpreči, jer prema prognozama koje nam prosljeđuje planiramo naš uspon. Nakon što su Hasna i Emira natopile snijega za sve i nakon što smo dobro „ispeglali“ leđa na podu i klupama doma ujutro krećemo prema domu Du Gouter, savlađujući visinsku razliku od 650 metara za 3 h i 50 min, i to po veoma teškom i zahtjevnom terenu, koji je samo dijelom osiguran sajlama, na nejasno ne baš najtežim dijelovima. Usput smo sreli neopremljene, neobučene i neosposobljene planinare koji su sami krenuli na ovakav složen planinarski put bez očito jasne predstave šta trebaju savladati i šta ih sve čeka na putu ka vrhu. Kuloar smrti je mirovao, jer je prekriven novim snijegom. Na Du Gouteru slabo spavamo jer Kemo se nije dao omest u svom gromoglasnom hrkanju, skromno jedemo, ustajemo u ponoć, pripremamo se za uspon, čekamo da se formiraju ekipe odnosno da prvi krenu vodiči Chamonixa sa svojim klijentima. Polazak je bio 23. jula tek u 03:15. Uspon je bio po mrklom mraku, put smo pretpostavili samo po čeonim lampama iznad nas, tako da smo tek po povratku/silasku iznenadili sami sebe oštrinom nagiba koji smo brzo savladali. Naime, u povratku od skloništa Vallot silazak nam se tako odužio a padine nas iznenadile svojom strminom te smo pomislili da smo skrenuli sa puta i otišli daleko ispod visine doma Du Gouter (3817 m). Da se vratimo na uspon. U samo svitanje, za 3 h hoda, dolazimo do skloništa Vallot, ulazimo da predahnemo. Sklonište je obnovljeno od debelog rebrastog lima, dobro montirano (dihtuje), tako da bi se u nužnom slučaju u njemu moglo i prenoćiti sa odgovarajućom opremom. Nakon kratke pauze prva naveza (bez Sanje i Mime, Haso i Sanjin su ostali jako malobrojni na užetu) počinje sa usponom od Vallota. Međutim, u sredini prvog širokog nagiba od Vallota hvata nas jaka iznenadna magla pa odlučujemo da se vratimo u Vallot i čekamo drugu priliku. Kemo, Hasna i Emira sa još dvadesetak penjača za to vrijeme odmaraju i čekaju u Vallotu. Nakon pola sata, nas dvojica pokušavamo još jednom, ali ovaj put nas magla hvata već u ravnom dijelu staze. Zbog ledenog vjetra nemoguće je pratiti i vlastite tragove u povratku, a kamoli tragove drugih vodiča i penjača ispred nas, stoga se odlučujemo ponovo vratiti u sklonište. Mimoilazimo se sa Kemom, Hasnom i Emirom; kažu da će pokušati uspon, jer zbog silovitog vjetra magla na momente nestane. Ovaj put predugo čekamo u Vallotu, počinjemo da se kolebamo, šta raditi ako loše vrijeme potraje, nemamo opremu za neplanirano bivakiranje u Vallotu, a povratak na dom Du Gouter i ponovni povratak sutra ujutro bi nas sigurno iscrpio i bile bi male šanse za uspjeh na vrhu. Dajemo sebi rok da je 11:00 sati krajnje vrijeme za polazak prema vrhu. Konstatujemo da je prošao puni sat od odlaska Kemine naveze, zaključujemo da su definitivno krenuli prema vrhu i da se neće vraćati. Vjerovatno su se izdigli iznad pojasa magle. Da riješimo naše nedoumice i dileme donekle su pomogli ruski alpinisti koji stižu u dvije naveze u Vallot i to neočekivano kasno. Krenuli su oko 05:30 iz Du Gouter i samouvjereno izjavljuju da će vremenski prozor biti između 11 i 13 sati. Ohrabreni njihovom pojavom, a i naznakom razilaska magle krećemo ispred skloništa u 09:15, da prema našem internom dogovoru pratimo Ruse, jer imaju GPS uređaj. Kako smo izašli iz skloništa da sačekamo rusku ekipu, jer oni nas neće čekati, tako smo i krenuli i popeli vrh pola sata prije njih. Prvi dio uspona od Vallota, jakog nagiba je bio posebno težak zbog novog snijega kojeg nije bilo moguće ugaziti, svaki penjač je morao prtiti stazu nanovo. Kako smo dobijali na visini vrijeme je bilo sve bolje, čak nas je i sunce počelo pržiti, ali ipak smo ostali uskraćeni za dobre vidike, jer je neprobojan sloj oblaka bio na oko 1000 metara ispod nas. Nakon brojnih padina, preloma i uskih grebena sa novim snijegom dolazimo do Žileta – najkritičnijeg gornjeg dijela uspona. Na vrhu, u 11:30, zatičemo samo troje bosanaca, našu drugu navezu koja je postala prva. Hasna i Emira nam skandiraju „Haajmo Bosno, Bosno...“; čestitke, grljenje, fotografije. Hasna je prošle godine imali prvi pokušaj uspona na M.Blanc; nafaka joj je bila da s nama bude na vrhu. Njih troje silaze sa vrha, jer su nas se već načekali, nas dvojica se još malo zadržavamo na vrhu te i mi silazimo niz prve padine Mont Blanca. Nakon prve trećine silaska opet nas hvata magla, pa zahvaljujemo Bogu što smo imali taj mali prozor da izađemo na vrh. Iako je slaba vidljivost sunce sa svojim UV zračenjem nesnosno prži i kuhamo se. Sutra dan smo imali posljedice, izgorjelo lice i usne (i pored zaštitnih krema), a Kemo privremeno snježno sljepilo jer je morao skidati brile da prepozna put u magli i vjetru. Tako smo desetog dana od polaska iz BiH popeli treći alpski vrh i to Mont Blanc. Kuriozitet je tim veći jer u kritičnim danima našeg uspona nijedna od ostalih šest ekspedicija iz regije bivše Jugoslavije koje smo tih dana imali priliku susreti na putu od Chamonixa do Mont Blanca, nije uspjela u nakani da popne vrh Zapadne Evrope, Alpa i Francuske. Prilikom silaska i dalje smo imali nevolje sa vremenom jer je dio između dva doma, Grand kuloar, bio prekriven novim lošim snijegom-pršićem, te je kretanje bilo otežano a sama staza se teško prepoznavala.  Za vrijeme našeg uspona na M.Blanc, Sanja i Mima su temeljito obišle i upoznale Chamonix, akademiju za vodiče ENSA, posjetile čuveni glečer Mer de Glass, usput se razočarale zbog propadanja i skrnavljenja glečera (u prokopani tunel u glečeru uveden je pas bernardinac da se turisti slikaju s njim za 6 eura; jako domišljato od strane drugova Francuza). Mada ni njima dvjema u Chamonixu vrijeme nije išlo na ruku. Austrijsku stranicu ekspedicije otvaramo nakon M.Blanca, a ne nakon Triglava kao što smo prvobitno planirali. Poslije tri uzastopna zahtjevna vrha, silne vožnje kombijem, neophodan nam je bio pravi odmor. Gostoprimstvo i kućnu toplinu smo pronašli u Murau u domu nesebične i srdačne gospođe Annemarie Kury, dugogodišnjeg prijatelja BiH. Gospođa Kury je počasna građanka grada Tuzle i svojim radom i zaslugama zavrjeđuje puno više od jedne ovakve posjete. Murau je inače jedan podalpski savršeno uređeni grad na gornjem toku rijeke Mur. Nakon dvodnevnog odmora, kad smo bili kao novi za Grossglockner, naša borba sa vremenskim prilikama je dostigla vrhunac. Naime, naši austrijski prijatelji su preko svojih veza u GSS-u i vodičkoj službi Austrije saznali da je pristup Grossglockneru nemoguć, odnosno zabranjen. Zbog velikih količina novog snijega kao i zbog loše vremenske prognoze narednih dana, gorski spasioci u Austriji nisu nikome mogli garantovati sigurnost niti preuzeti obavezu izlaska u akciju spašavanja u takvim uslovima. Zbog spomenute situacije odlučujemo da kao kompenzaciju i utjehu za Grossglockner ponovo idemo u slovenske alpe. Tamo smo u dvije grupe obišli Malu Mojstrovku i Jalovec, odnosno Kranjsku Goru i Ljubljanu (BTC). Smatramo da je Svebosanska ekspedicija „Konjuh na Alpama 2011“ sa svojim visoko zadatim ciljevima ispunila očekivanja. Prije svega, sami smo kao KES Summit Banovići organizovali zahtjevan i složen put, iako dio ekipe nije imao iskustva u Alpama i na većim visinama; namjera nam je da se uhvatimo u koštac sa organizacijom ovakvih i težih ekspedicija, a ne da se vječno prepuštamo drugima da nas vode; vrijeme nam nije išlo nimalo na ruku; članovi PD „Konjuh“ Tuzla, Mima Vasić i Sanjin Hodžić ovu ekspediciju poklanjaju svom društvu za 60-u godišnjicu; u okviru ove ekspedicije Emira Hukić je popela Mont Blanc kao prva Tuzlanka uopšte, iako kao tehnološka ispomoć nerazvijenim krajevima radi u Sarajevu (Hasan Fazlić). Dužni smo zahvalnost našim prijateljima koji su bili uz nas i skupa s nama proživljavali pohod, kao i prijateljima koji su nam posudili dijelove opreme. Drugarsku zahvalnost osjećamo prema Igoru Bjeljcu, osmom članu ekspedicije, koji nam je nesebično slao vremenske prognoze i zajedno sa nama planirao uspone.  Ne manju zahvalnost dužni smo i prema jedinom sponzoru naše ekspedicije – Mikrokreditna fondacija MI-BOSPO Tuzla. Kombi koji su nam stavili na raspolaganje za prevoz je bio od odlučne važnosti za uspješno izvođenje ovog poduhvata. Koordinatori ekspedicije: Hasan Ganibegović i Sanjin Hodžić. |