TUZLANSKI DOSJEStari problem za nove vlasti Godine prolaze a vlasti okreću glavu od problema koji će kad tad doći na naplatu. Naravno, riječ je o održavanju zgrada jer je svakome jasno da sa mjesečnim izdvajanjima dvadesetak ili trideset maraka po stanu, pravog održavanja nema.  Soliteri u Krečanskoj ulici ograđeni su po naređenju inspekcije još od 2007. godine, nakon što je odlomljeni dio fasade ubio staricu Hajru Ćilimković. Čak ni ta nesreća nije podstakla zakonodavce da ozbiljno i bez pardona pristupe rješavanju problema održavanja zgrada. Pod terminom "bez pardona" podrazumjevamo to da se evidentna opasnost od dijelova zgrada mora rješavati prisilom prema vlasnicima zgrade sa rokom otklanjanja problema "odmah".  To je ono od čega zakonodavci bježe, nije im do talasanja, svima im je važno jedino to da im mandat prođe u miru i rahatluku pa neka probleme rješavaju oni koji dođu poslije. A problem održavanja zgrada je zaista žestok. Kako prisiliti vlasnike stanova sa primanjima ispod granice siromaštva, a takvih je puno, da ulažu u, na primjer, održavanje fasade koja prolaznicima visi iznad glave? S obzirom da nikakva prisila nije popularna, posebno prema onima koji predstavljaju sloj socijalno ugroženog stanovništva, problem se gura pod tepih, do daljnjeg. Godine prolaze, zgrade su sve starije i u sve lošijem stanju, problem je sve veći i sve teži za rješavanje. Sadašnji zakonodavci jednostavno neće da misle šta će se desiti kad za par decenija neka velika stambena zgrada bude od stručnjaka proglašena neuslovnom za stanovanje?  Problem ipak nije nerješiv iako smo uletili u kapitalizam naglavačke i između ostalog dobili vlasnike stanova koji nisu u stanju da održavaju vlastite zgrade. Stambena izgradnja "u društvenom vlasništvu", kako se to nekad zvalo, postala je zaboravljena (i zabranjena) kategorija jer je novopečenoj vlasti "smrdila" na socijalizam iako takva izgradnja postoji i u državama sa debelom kapitalističkom tradicijom. Gradovi i države grade takve stanove, ne da bi ih prodali, ni nekome poklonili, već da bi ih pod povoljnijim uslovima iznajmljivali socijalno ugroženom dijelu stanovništva. Uz takve stanove država je stekla pravo da se "bez pardona" ponaša prema vlasnicima stanova koji nisu u stanju da ispunjavaju obaveze prema održavanju zgrada i otklanjanju opasnosti koja od neodržavanih zgrada prijeti. "Bez pardona" znači da vlasnik stana koji nije u stanju da ispunjava obaveze ima mogućnost da u razumnom roku stan proda a ako to ne učini, vlasti ga iseljavaju, obezbjeđuju privremeni smještaj u nekoj od svojih zgrada, vrše prodaju stana i novac daju vlasniku nakon čega on gubi pravo na privremeni smještaj ali može, ako ispunjava uslove, konkurisati za iznajmljivanje nekog državnog stana.  Problem dakle nije nerješiv ali nije ni jeftin. Ipak, i gradovi (opštine) i država mogu doći do povoljnih dugoročnih kredita za izgradnju socijalnih stanova koji bi dobrim dijelom bili otplaćivani iznajmljivanjem stanova, nije neizvedivo dakle. Iako izgradnja "društvenih stanova" iziskuje lijepe pare, ipak je to jeftinija varijanta od cijene koja će kad tad biti plaćena ako se ne učini ništa. V.K. |