TUZLANSKI DOSJE˝Petlja˝ je slika i prilika Federacije Nema ništa novo u vezi radova na petlji Šićki Brod. Rok za izgradnju, 8 mjeseci, probijen je još u januaru, od tada je prošlo još 8 mjeseci, mogla se izgraditi još jedna petlja, a da ne spominjemo da put od petlje do bolnice "Kreka" nije ni započet.  Klasičan izgovor, "nema se para", u ovom slučaju ne važi. Pare su obezbjeđene još prije početka izgradnje a ispriječili su se (navodno) nesređeni imovinski problemi vezani za parcele i objekte u pojasu petlje i puta. Te probleme smo označili kao navodne naprosto zato jer su godinama bili izgovor da se ništa ne radi pa je čudno da se nakon toliko godina čekanja i "sređivanja" ispostavi da imovinskih problema još ima.  Da budemo precizni, da se tako nešto desi bilo bi čudno za neku normalnu državu i administraciju, za našu bi bilo čudno da je priprema za gradnju urađena kako treba i da je sama izgradnja urađena na vrijeme i kvalitetno. Naprotiv, sve što se dešava u vezi sa radovima na petlji slika je i prilika (ne)funkcionisanja i (ne)sposobnosti Federacije BiH u situaciji kada joj niko i ništa izvan nje nije smetnja. Drugi entitet i njegova opstrukcija u ovom slučaju nisu problem, nisu problem ni (ne)partnerski odnosi stranaka na vlasti u FBiH, zapravo, ništa od klasičnih krivaca u ovom slučaju nije u igri, a kad njih nema na površinu isplivavaju stvarni problemi kao što su neznanje, nesposobnost, neodgovornost i puno drugih riječi koje počinju sa "ne", sve do nepoštenja onih (administracija) koji raspolažu budžetskim novcem i koji su tim istim novcem dobro plaćeni.  "Spin City" ili "Svi gradonačelnikovi ljudi" jeste humoristička serija ali se iz nje moglo podosta i ozbiljnog naučiti. Gradonačelnik New Yorka, njegovi pomoćnici i niži službenici upadaju u razne komične situacije zahvaljujući i nečemu što nije nimalo smiješno, a to je da, voljeli ili ne svog šefa, svi rade za njega i njegovu medijsku sliku jer ako on ne uspije na narednim izborima zajedno s njim gradsku kuću napuštaju i oni. Slično se dešava na raznim nivoima vlasti u mnogim zapadnim zemljama, a najupečatljivija i najpoznatija smjena administracije izvodi se u Bijeloj kući kada novi predsjednik dovodi svoju administraciju, uključujući i kuhara i poslugu. A kod nas? Imamo puno nivoa vlasti, puno administracije, puno načelnika, ministara i premijera ali kad je u pitanju smjena, odlazak starog i dolazak novog šefa, promjena u administraciji svodi se na dovođenje svog šofera i eventualno sekretarice. Ni to nije baš jednostavno jer državni namještenici i službenici ne djele sudbinu svog pretpostavljenog pa za starog vozača i sekretaricu valja naći neko drugo radno mjesto.  Da li je potrebno objašnjavati zašto je bitno da administracija dijeli sudbinu svog čelnog čovjeka? Dovoljno je ponoviti samo jedan dio rečenog: "Voljeli ga ili ne svi rade za njega i njegovu medijsku sliku jer ako on ne uspije na narednim izborima zajedno s njim odlaze i oni", pa se upitati šta se dešava ako administracija drži svoju poziciju do penzije? Dešava se to da samo naivan ili neinformisan novi načelnik, ministar ili premijer, može umišljati da će preko noći napraviti drastične promjene u funkcionisanju administracije na čije čelo je došao. Ni jedan čelni čovjek, ma kako bio sposoban, stručan i vrijedan, ne može raditi sam i mora se, htio ne htio, osloniti na administraciju koju je zatekao, a to u suštini znači da on potpuno zavisi od svojih službenika dok njegovi službenici uopšte ne zavise od njega jer su im sva prava regulisana odgovarajućim zakonom o državnim službenicima i namještenicima. Neshvatanje ko od koga zavisi često rezultira time da novi šef na početku mandata "pokazuje mišiće" zavođenjem neke svoje discipline i reda dok ubrzo ne shvati šta znači "tiha opstrukcija", i da svi mogu biti "diciplinovani", i da se svi mogu "slomiti od posla" a da opet nema rezultata.  Poseban problem je to što standardni dio našeg administracijskog kolorita čine raznorazne struje unutar iste administracije koje se suprostavljaju na još raznijim osnovama, počevši od prizemne politike pa do ličnog animoziteta i nevjerovatno banalnih stvari. Novi šef mora biti vidovit pa da skonta ko je s kim i protiv koga i ima samo dvije mogućnosti, ili da izabere da to sazna od nekoga kome će da vjeruje (tu obično vrši pogrešan izbor) ili da se na vlastitoj koži upozna sa situacijom i ustanovi da on ima samo jedan par očiju a da ih puno više posmatra njega, lovi mu greške i gafove. Kada shvati da puno više slobode ima neka njegova službenica, kojoj nije upamtio ni ime, nego on sam, već je kasno. Preostaje mu još jedino da se opredjeli da li će do kraja mandata da glumi "facu" ili će da bude "raja" sa svima. Ova priča je pomalo banalizirana, izuzetaka uvijek ima ali suština problema je takva kako je opisana. Uoči izbora se puno priča, obećava i očekuje ali značajne promjene su gotovo nemoguće dokle god administracija podsjeća na željezničku kompoziciju koja vozi fiksiranim šinama, samo joj se lokomotiva povremeno mijenja. Iako je jasno da u takvoj situaciji nema puno manevarskog prostora za bitne promjene treba reći da u našim uslovima to ima i dobru stranu. Pravilo da se na čelne pozicije postavljaju podobni a ne stručni često rezultira time da administracija radi svoj posao poput zamajca, po inerciji, bez obzira što novi šef kao da je s Marsa pao, nema pojma odakle da počne.  Ipak, ta dobra strana nepromjenjive administracije ne bi smjela biti opredjeljujuća. Promjene na bolje ne smiju biti betonirane strahom od promjena na gore. Potpuno je prirodno da administracija koja ne dijeli sudbinu čelnog čovjeka sama od sebe neće biti njegova desna ruka već će opstrukcijom sprovoditi u djelo narodnu "ničija nije do zore gorila". Svako dobronamjeran može vidjeti da napretka neće biti sve dok "ničja nije do zore gorila" ne bude važila i za samu administraciju ili barem njen veći dio. V.K. |