TUZLANSKI DOSJE˝Jesu li hrabri ili ludi oni koji glasno viču: Car je gol˝?
Andersen je živio davno, bio je "ružno pače", danas nam je beskrajno žao što su ga patke i guske iz dvorišta maltretirale i nema djeteta koje nije barem jednom usnulo uz poznate rečenice onoga što je napisao. Eh, da smo živjeli tada kako bismo im pokazali, ili bismo barem glasno povikali "iš"!!! Ali, nekima nažalost a nekima nasreću, živimo sada i mislim da je veoma malo onih koji se usuđuju glasno i otvoreno reći "iš"!!! U svijetu u kome čak i oni čiji je posao baviti se pravdom plaćaju glavom, sve je teže i rizičnije stvari nazvati njihovim pravim imenom. Razlog dovoljan da začepi usta i prepusti današnju "ružnu pačad" njihovoj usamljenoj sudbini. Nedavno je jedna učiteljica napisalo pismo u kome upućuje javno izvinjenje svojim učenicima jer ih je učila pogrešnim životnim vrijednostima. Čemu učite tu djecu, pitao je i mene jedan djed nedavno? Doista, čemu ih učimo, nebitno iz čijih i kako nabavljenih udžbenika? Na kraju krajeva, i nisu samo udžbenici to iz čega djeca sklapaju kockice i grade sliku svijeta u kojemu žive. Njihove bistre oči vide kako prolaze oni koji nemaju dovoljno štele, vide neobrazovane "đilkoše" punih džepova, kriminalce, cajke, ...sve to oni vide i naravno, donose zaključke. Sve ih je teže naučiti da je znanje vrijedno i da se silikoni ne mogu ugraditi u mozak pa da od njega odjednom postanete ljepši, pametniji, atraktivniji...U svijetu u kome im se stalno serviraju skandali kao provjeren način da se stigne do bogatstva i slave sve im je teže knjigu "utjerati u ruke". Zato bi, barem nama koji se bavimo djecom, ljudi koji donose knjige u dječji svijet trebali biti važniji. Ostavimo li postrani profit, sudske sporove, podmićivanja, mobing, ucjene, dobru volju, nadređene, podređene, političke i sve druge relacije u koje smo upleteni kao u paukovu mrežu, možda bismo i vidjeli ono što dječje oči itekako vide. Jadna su to vremena kada pisci koji su ušli u lektire svih zemalja u našem, kako ga popularno zovemo, okruženju, nominirani za prestižne nagrade i nagrađeni za svoj stvaralački opus, trebaju dokazivati u vlastitom dvorištu kako znaju napisati i proizvesti lijepe i dobre knjige. Kao učiteljica mogu slegnuti ramenima i reći, ja mogu kreirati nastavu bez ikakvog udžbenika, kao autor koji piše za tu Izdavačku kuću, isto tako mogu se pomiriti s lošom sezonom, kao roditelj se već odavno hvatam za glavu ali, kao čovjek, koji je kao autor, prosvjetar autor i pisac upleten u sva dešavanja oko udžbenika i njihove distribucije, ne mogu a da se ne osjećam kao na nekoj sahrani na kojoj sahranjujemo u blato i mrku zemlju punu crva nešto plemenito, dobro i ljudsko. Svjesni svega što bi se i nama moglo "zalijepiti" preko nemilosrdnih portala na kojima nemilice pišu osobe sakrivene iz ciber nadimaka, svjesni vrijednosti posla "na državnim jaslama", svjesni da se ne vrijedi bosti s rogatim...sve smo manje svjesni kako svijet nije samo komad neba iznad našeg bunara, interes i profit pojedinca. Gdje sam tu ja, pitamo se svakodnevno. Gdje smo tu svi mi- iskreno rečeno, vrlo rijetko ili nikako! Možda nekad i osvanu vremena kada ćemo stvari smjeti i moći nazivati njihovim pravim imenom i kada će to što govorimo, ako i smognemo snage za povik, nešto značiti. Možda bi moje "iš " moglo biti i glasnije, konkretnije i djelotvornije. Ja ne mogu pisati drugačije, ne znam pisati drugačije. Oni koji žele vidjeti gdje je car u mom tekstu i je li ili nije obučen, oni će to i pročltati. Ljudi ionako u svemu napisanom pročitaju samo ono što već nose u vlastitim glavama a tekst je bolji ukoliko se u njemu može pronaći više značenja. Sretan nam svima Dan pismenosti ma šta ona značila na našim prostorima! Jagoda Iličić |
