TUZLANSKI DOSJEReagovanja čitalaca A gdje sam tu, gospodo draga, ja? Piše: dr. sc. Elvir Musić Na polemiku, koja se ovih dana na našem portalu odvija između Šime Ešića i Sevlida Hurtića, izdavača udžbenika za osnovnoškolsko obrazovanje, reagovao je dr. sc. Elvir Musić. Njegovo pismo u nastavku prenosimo u cijelosti.  Ovih dana smo prinuđeni još jednom pratiti polemiku između izdavača udžbenika za osnovnoškolsko obrazovanje – neki se ovom polemikom naslađuju, neki zbijaju šale, a nekima skače pritisak pa, osim povećanja promjeta izdavačima, daju patriotski doprinos i proizvođačima lijekova. U ovoj reakciji se ne bih određivao niti prema jednom od sudionika polemike Ešić – Hurtić – obojicu ovih uglednika sam imao priliku upoznati i obojicu cijenim kao divne ljude – ne bih niti jednom od njih zamjerio za eventualno poigravanje dokumentacijom ili filozofijom slobodnog tržišta ili toliko željenim i snivanim propisima koji bi trebali urediti tržište osnovnoškolskih udžbenika, nego ću samo i isključivo upitati: Gospodo, a gdje su tu djeca? Ili što je, u postojećim ekonomskim prilikama i jadu prosječnog životnog standarda većine stanovnika Bosne i Hercegovine možda i važnije, gdje su tu roditelji koji, htjeli – ne htjeli ili iskrenije rečeno morali – ne morali, na početku školske godine – neki drhtavom, a neki rukom ispunjenom zebnjom, sumnjom, nelagodnošću i tugom – posežu u džep da plate komplet udžbenika za svoje potomke? Gdje je tu, gospodo, pravda?
Mišljenja sam da je suština problema u pokrenutoj polemici skrivena u dva dijametralno suprotna koncepta tržišnog djelovanja: Sa jedne strane se nalazi koncept koji logičnim smatra rješenje prema kojem bi država uvela reda u ovaj dio tržišta, a sa druge koncept postavljen na slobodnom pristupu slobodnom tržištu, a pošto je slobodno tržište čedo kapitalizma koji nema skoro ništa zajedničko s humanizmom onda nije teško zaključiti da niti jedan od sudionika, ma koliko ih neko tako smatrao, ne predstavlja negativnu pojavu na bosanskohercegovačkom tržištu osnovnoškolskih udžbenika. Niti jednom od sudionika se ne može zamjeriti, jer ipak tržište je borba za svakog kupca začinjen bosanskohercegovačkom tradicijom i poslovicom: Kom opanci kom obojci! U isto vrijeme, izdavači bi trebali zaštićeni odredbom koja učiteljima i nastavnicima dozvoljava da biraju udžbenike po kojim će raditi. No, to je neka druga priča koje se ne bih doticao u ovoj reakciji. Potpisnik ovih redova je duboko ubjeđen da su od svih pitanja iznesenih u polemici Ešić-Hurtić bitnija slijedeća pitanja na koja još niko nije ukazao jasno i bez uvijanja: Zbog čega se svake godine štampaju udžbenici s drugačijim sadržajem (da ne kažem „nove“, jer su nove čim se štampaju) pa su roditelji dužni - umjesto da, ako nemaju dovoljno novčanih sredstava, kupe očuvane polovne ili mlađem djetetu ostave udžbenike starijeg djeteta – kupiti izmjenjene ili, uvjetno rečeno, nove udžbenike i tako dobrano opteretiti vlastite budžete? Zbog čega se u svemu ovome ne vodi računa o mališanima nespremnim da shvate zbog čega oni u jednoj školi uče iz jednih, a njihovi prijatelji u drugim školima iz drugih i drugačijih udžbenika? Zašto udžbenike ne bi, na primjer, izdavao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva (ovdje bi moglo biti pitanja)? Na iskraju, morati ću kao roditelj upitati: A gdje je tu, gospodo draga, moj džep? |