TUZLANSKI DOSJEOtvoreno pismo Šime Ešića Smrad parfema  Pred početak svake školske godine uzburkaju se duhovi, javnost potresaju razne alarmantne informacije, uznemire se roditelji, izdavači, knjižari, mediji... Svako sa svojim razlozima.
Ova godina je u tom pogledu ista, ali po nečemu se, ipak, drastično izdvaja. Konkurencija izdavača u koju ih je već nekoliko posljednjih godina nemilosrdno, potpuno nepotrebno i neodgovorno gurnulo Fedralno ministarstvo obrazovanja i nauke odobravajući upotrebu čak i po 9 paralelnih udžbenika za jedan predmet u jednom razredu, što je čisti apsurd na ovako malom prostoru, svake godine je zaoštravala odnose na tržištu i izazivala nove probleme. Jer, neki izdavači su je shvatili kao potrebu da rade bolje, ulažu više u kvalitet udžbenika (angažiraju uglednije i stručnije autore, tehnički i dizajnerski unapređuju sadržaj i izgled udžbenika) i da onda prepuste sve na savjest struke – dakle, učitelja, a neki su, shvativši gdje zapravo živimo, u kakvoj državi, kakvom društvu, izračunali da je neuporedivo efikasnije i isplativije obezbijediti „jaku zaleđinu“ i organizirati „logistiku“ koja će odraditi posao. Ova godina pokazala je koliko je taj drugi metod jači i superiorniji. Dogodilo se, naime, da u 4 kantona (ZD, TK, UNS i BP) gotovo stoprocentno dominiraju udžbenici izdačkog dvojca NAM Tuzla – VRIJEME Zenica. Od čega je sve počelo? Sjetimo se otkupa besplatnih udžbenika prije 4 godine, kada su kantonalna ministarstva odlučivala o tome šta će se otkupiti i koristiti u naredne 4 godine. Tada je na federalnom nivou dogovoreno da se otkupe oni udžbenici koje su prethodne godine izabrali učitelji, dakle, udžbenike koji su se zatekli u školama. Nalaže se izdavačima da obezbijede (štampaju) te količine, što izdavači i čine. A onda se otkup spušta na nivoe kantona i tu počinje ova priča. Kantonalna ministrica TK, na primjer, odluči otkupiti sve što ima IK NAM, a od drugih izdavača samo ono što taj izdavač nema u ponudi. Kvalitet udžbenika nije ni razmatran – otkupljeni su čak i udžbenci koji su Bosnu i Hercegovinu osramotili na međunarodnom planu (čuveni vuk na drvetu, marihuana u Muzičkom, lascivne scene u Mojoj okolini, nerješivi zadaci u matematici, brojne greške u jeziku...) Da je pomenuti izdavač tada kažnjen povlačenjem takvih udžbenika (što bi u svakoj normalnoj zemlji bilo učinjeno), ove priče danas ne bi bilo. Ali, već tada je bilo jasno da je riječ o projektu instaliranja „svog“ izdavača, pa je, umjesto kazne, uslijedila nagrada otkupom kojim je NAM-u u naredne 4 godine obezbijeđeno oko 4 miliona maraka. A drugim izdavačima, sve što su proizveli, bačeno je u stari papir i načinjena višemilionska šteta. Tako osokoljen, ovaj izdavač će narednih godina nastaviti bahato i osiono ponašanje, koje ide do te mjere da štampa i distribuira i naslove koje su mu recenzenti oborili kao nekvalitetne, koji nisu dobili odobrenje nadležnog ministarstva, čak nisu ni cipovana, što je po Zakonu o štampi obavezno. (Radna sveska za Matematiku 5 i Naš jezik 6). Tih naslova nema na popisu odobrenih udžbenika, prosvjetna inspekcija TK je čak naredila da se povuku iz škola, ali to ništa nije pomoglo. Oštećeni izdavač podiže tužbu, koja je uredno zaprimljena prije 4 godine, ali (i to nešto govori!) ona još uvijek stoji u ladici suda, kao i tužba Zlatana Mujkića i Željke Andrić, autora Muzičke kulture 1 i 2, koje je autor kuće NAM plagirao. Da se vratimo ovoj godini – nastavku započete priče. Izbor udžbenika, prema odluci Ministarstva, prepušta se aktivima učitelja. I aktivi to, uglavnom, rade. Ali kako? Predsjednica aktiva (lično sam prisustvovao) dođe sa kompletom udžbenika NAM i sa spiskom koji aktiv treba da potvrdi (na kome su, pogađate, samo udžbenici kuće NAM) i aktiv se o tome izjašnjava. Na pitanje predstavnika drugih izdavača da li su učitelji vidjeli i ostale paralelne udžbenike, javi se njih dvoje-troje. Dakle, više od 80% učitelja NIJE VIDJELO ni jedan drugi udžbenik osim udžbenika kuće NAM, iako su ih izdavači uredno dostavili školama. U petak je u moju izdavačku kuću došla nastavnica biologije da se uvjeri da li je njen direktor primio naše udžbenike. Odlazi poprilično ponižena, jer je svojim očima vidjela na otpremnici pečat škole i potpis njenog direktora, koji joj je samo sat ranije dao samo dvije Biologije kuće NAM, kao jedine koji su dobili, pa eto „neka ona izabere koji hoće“. Ima i drastičnijih primjera – direktori škola izvjese spisak udžbenika koji će se koristiti (naravno, stoprocentno kuća NAM), a na eventualnu primjedbu nekog učitelja koji se usudio misliti, odgovor je: Radit ćeš kako ti ja kažem. I još drastičnijih, kao u školama Nemila, Stranjani, Željezno Polje i Maglaj (ZD kanton), gdje su direktori zabranili ulazak predstavnika moje kuće i Dječije knjige iz Sarajeva: Nosite to odavde, mi znamo po čemu ćemo raditi! U čemu je poenta ove priče? Da je riječ o projektu otvorenog instaliranja jednog „svog“ izdavača – o prejakom lobiju (a u Bosni je to ili politika, ili korupcija, ili – najčešće kombinacija toga dvoga), to je vidljivo i iz svemira i svima je jasno. Jer, nemoguće je da toliko ljudi na tako širokom području MISLI ISTO i da se baš svaki od njih SVOJOM VOLJOM odluči za SVAKI udžbenik baš TOG IZDAVAČA, čak i za onaj koji je od 9 odobrenih (ravnopravnih) na rang listi Federalnog ministarstva osmi, četvrti, šesti ili peti. A da baš niko od njih ne izabere ni jedan od nekog drugog izdavača koji je na rang listi ocijenjen kao najbolji. (Od 141 naslova u 1, 2, 3. i 8. razredu samo u 2 slučaja na prvom mjestu su udžbenici kuće NAM. U svim ostalim slučajevima su udžbenici drugih izdavača.) Dakle, to je jasno. Ali, indikativne su dvije stvari: na otvoreno javno pismo Udruženja izdavača udžbenika svim ministarstvima i medijima o ovom slučaju reagira samo Ministarstvo TK, a od medija TV TK i Nezavisne novine. Dakle, novoj vlasti, izgleda, nije stalo da jasno pokaže da će biti drugačija od prethodne. I drugo, za mene, još indikativnije – prosvjetni radnici šute. Nezvanično, u razgovorima sa desetinama učitelja, naslušao sam se priča o njihovom poniženju (ne samo u vezi sa izborom udžbenika – to je samo djelić cijelog mozaika – ali je ovdje o tome riječ), javno niko do njih NE SMIJE da progovori. Neko zbog toga što je kupljen jeftinim parfemom koji je dobio od kuće NAM kao protivuslugu za izbor udžbenika, neko zbog straha. Oni prvi morali bi znati da će im miris parfema trajati kratko, a njegov smrad ih, možda, pratiti cijelog radnog vijeka, a ovi drugi morali su pročitati Mešu, koji je na jednom mjestu, govoreći o strahu, kazao da je strah „najveće poniženje za čovjeka“. Ako nam Učitelji pristanu na korupciju i poniženje, ko će nam djecu naučiti da nisu TO vrijednosti kojima moraju težiti? A ako ih Učitelj ne nauči razlikovati poštenje od nepoštenja, onda je u ovoj zemlji sve, zaista, beznadežno. Šimo Ešić |