TUZLANSKI DOSJENevenka Šabić, predsjednica udruženja ˝Opstanak˝ Ako se ne pomogne Azilu u nedjelju puštam pse Povod za razgovor sa Nevenkom Šabić, predsjednicom UG "Opstanak" koje upravlja Azilom za pse, jeste njena dramatična najava Tuzlarijama da će u nedjelju pustiti pse iz Azila jer nema dovoljno da isplati radnika a i hranu za 400 pasa teško je nabaviti. O prihvatilištu za pse koje je smješteno iznad strelišta na Paša Bunaru puno se pričalo i pisalo, naročito prošle godine kada je došlo do situacije koju bismo najkraće opisali kao raskol između stranih donatora i osoba koje upravljaju Azilom. Kroz razgovor sa gospođom Šabić pokušali smo da odgonetnemo šta se to zbivalo i još uvijek zbiva sa Azilom, kako se došlo do ove situacije da je jedini izlaz u puštanju životinja iz prihvatilišta. Gospođo Šabić, recite nam nešto o samom Azilu, kada je osnovan, čijom inicijativom? Udruženje za sprečavanje okrutnosti nad životinjama i zaštitu životinja pod skrećenim nazivom "Opstanak" osnovano je 19. maja 1999. godine. Udruženje su osnovali entuzijasti, ljudi koji žele mijenjati decenijske naslijeđene, kao neke blago krvave i barbarske navike fizičkog uklanjanja nedužnih životinja, naročito pasa lutalica. Udruženje su osnovali građani Tuzle, prijatelji životinja. Izradu Statuta, registraciju udruženja i sve druge takse, sami smo platili iz naših članarina. Na osnivačkoj skupštini je usvojen Statut udruženja i izabrana tijela udruženja. Članovi društva su dugo zajednički posjećivali opštinu i tražili zemljište za formiranje azila. Neki članovi su odustali od dugotrajnog traženja i izgubili nadu, ali neki su ostali i istrajali do kraja, a naročito ja. Nakon što je Općina Tuzla dala zemljište za Azil za pse, šta se dešavalo? Nakon što smo dobili zemljište na korištenje u trajanju od 15 godina članovi udruženja su samostalno ogradili dodijeljeni i iskoličeni prostor. Sve dozvole, saglasnosti, pisana dokumenta i ostalo radila sam ja kao predsjednica Udruženja.
Mi smo zamislili da radimo sa 50 pasa, ali smo se uvjerili da je situacija na terenu sasvim drugačija. Sad trenutno u azilu ima preko 400 pasa. Čime i kako se životinje hrane? Stalna su im hrana pileće noge i glave, riža, hljeb, i ostali proizvodi ako dobijemo, ponekad nešto iz klaonica. Ne jedu više stočno brašno od kojeg su silno povraćali u vrijeme kad nam nisu dopuštali ulaz u azil. Šta je cilj Azila, da li tu životinje ostaju stalno ili borave određeni vremenski period? Azil je zamišljen kao prostor na kome bi psi boravili do svoje prirodne smrti. Mi nikada nismo razmišljali da brojno stanje pasa rješavamo eutanazijom sem ako se radi o zaista teškom bolesniku koji pati. Mi smo uvijek željeli smrt zamijeniti životom. Ako bi mi radili eutanaziju smatrali bi to modernim šinterajem. Cilj je dakle, putem kastracija, sterilizacija, edukacijom stanovništva o ovoj problematici, na human i civiliziran način rješavati problem. Tu treba istaći da je to bio naš petogodišnji program jer samo nakon tog perioda moguće je sagledati neke rezultate. Da li sarađujete sa "Komunalcem" Tuzla? Naša saradnja je bila i putem ugovora u dva navrata i to tako što smo dogovorno hvatali pse i smještali u azil. U 2006. i u ovoj godini nemamo takvu saradnju. Ko skuplja životinje po ulici i da li se to još uvijek radi? Pse smo skupljali uglavnom mi, a najveći broj pasa su sami građani doveli i ostavili. "Komunalac" je takođe mnoge pse predao azilu. Ponekad je bila i zajednička akcija hvatanja pasa. Kao što rekoh, to se u zadnje dvije godine ne radi. Ko sada radi u Azilu, da li su u pitanju volonteri ili su radnici plaćeni, ako jesu ko ih placa? Mi ne poznajemo volontere. Kako sam već navela volonteri su bili samo na početku, ali sa ovolikim brojem pasa nema volontera. Radnike plaća udruženje. Koja je veza Wilme de Joode i Azila? Wilma de Joode je u julu 2003. godine došla u azil. Istina, ja sam je upoznala u 2002. godini i ona je izrazila želju da pomogne psima. Tom prilikom je uzela sve dokumente, Statut, urbanističku saglasnost, Projekat rada Azila itd. Došla je u julu 2003. godine dovezla deke, ležaljke, kajševe, povodice i posuđe za pse te obećala da će raditi na pomoći. U septembru iste godine je dovela veterinare koji su pokastrirali sve pse u azilu. To su bili volonteri koji su radili u mnogim zemljama. Tada nam je Wilma saopštila da je registrovala svoje udruženje u Holandiji koje se zove "Pomoć psima u Bosni" te da je napravila web stranicu na kojoj je emitovala slike tuzlanskog azila. Stranica je bila njena, žiro račun je bio njen, samo je azil, psi i život u azilu bio naš. Donacije su išle na Wilminu adresu. Saradnja je trajala do januara 2006. godine kada je ona prestala saradnju sa zvaničnim udruženjem. Sve što se poslije događalo je nevjerovatno, kao da je pisan scenanrio za horor film. Wilma nikada sa udruženjem nije imala nikakav pisani sporazum, niti smo ikada vidjeli Wilmine dokumente ili pečat. Sve donacije koje je slala bile su sa njenog imena. Uvijek bi tačno izračunala koliko kome treba poslati, i koliko treba za gradnju, za hranu itd. Dolazila je svaka tri mjeseca, a nekad i više od toga, i sve je sama kontrolisala i plaćala. Kada sam ja prošle godine boravila kod djece u Americi zbližila se s nekim radnicima "Opstanka", platila im i zaprijetila otkazom ako ne budu pričali da je Nevenka kriminalac i da joj ne daju ući u azil. Zbog svega je stvar završila na Sudu. Nažalost mi smo morali u svojoj zemlji i u svom gradu dokazivati da je naše naše. Zašto je Wilmi trebao azil bez ičijeg nadzora i zašto joj je sve ovo trebalo neću da razmišljam. Nikada nisam mogla pomisliti da je jednoj strankinji, evropskoj ženi, svojstveno da se služi takvim lažima i intrigama. Bilo bi ružno da iznosim čime se sve služila. Ona prema udruženju nije imala nikakvu obavezu kao ni udruženje prema njoj. Odakle joj tolika hrabrost i drskost da pokuša oteti što joj nikad nije pripadalo, ne znam. Ostavimo sve vremenu jer vrijeme je najbolji saveznik u svemu. U kojem ste periodu boravili u Americi, izgleda da su glavni problemi nastali baš tada? Ja sam u Americi bila tačno od 22.04. do 05.06.2006. Nakon povratka iz Amerike zatekla sam Azil i životinje u jadnom stanju. O njima su brinuli ljudi koji vole novac a na pse. Nisu imali vodu za piće te su psi pili iz prljave bare, jedan od njih, prema vlasititom priznanju je rekao da je pse koje je ocijenio da su slabi davio u vodi, a jednom i odrezao nogu jer mu se nakon povrede "sušila".
U kakvim ste odnosima bili prije sa Wilmom a šta se desilo poslije, da li ste imale ikada direktni verbalni sukob ili ste i jedna i druga slušali tuđe priče? Ja ne govorim engleski, komunicirale smo preko prevodioca, duel je bio kada mi je uspavala prvog psa bez mog pitanja, kada sam je posmatrala kako ga miluje a priprema mu injekciju, tad sam je pogodila, jer sam joj rekla "kako ga možeš toliko milovati, a pripremaš mu smrt?". Tad sam bila prema njoj drska, ali sam tog momenta znala da na isti način i samnom "ašikuje", a Bog znas šta radi. Međutim, nije ona naivna pa da je nekoga slušala, ona je samo druge koristila za svoje interese. Sve što je uradila, a i danas radi, čudno je s aspekta normalne osobe.
O Vama, u negativnom kontekstu se dosta pisalo, te da ste registrovali auto namijenjen za odvoz životinja veterninaru na ima vašeg muža, pa da ste neki novac od donacija uzimali sebi, hoćete li reći vašu verziju priče? Mnogo je bilo priča i izmišljotina, odnosno laži. Ono što je najbolnije za mene kao čovjeka koji je najviše uradio je činjenica da niko od osoba koje su perom pisale o svemu, nikada nije provjerio činjenice. Pisalo se onako kako je neko dirigovao i plaćao. Sve priče su trebale Wilmi u Holandiji da ona bolje profitira. Naši ljudi ne žele da znaju da su u svemu samo psi isposnici. Ima samo jedna istina, a nikako dvije, a to je da nije bilo Nevenka Šabić ne bi bilo azila, ne bi bilo Wilme i ne bi bilo ove priče. Kada objavite ovaj tekst bit će prilike da objavite i dokaze o registraciji auta, koji usput rečeno i nije Wilma kupila, zatim o primljenom novcu, utrošenom novcu kao i drugi dokazi. Često razmišljam zašto se Wilma okomila baš na mene kada ja nisam jedina kojoj je novac slala, ali sam jedina koja je gradila azil i hranila pse. Prije bi ona trebala položiti dokaze koliko je novca primila na ime donacija za naš azil, zašto je slala novac sa svog imena a ne sa računa, ako to nije bio razlog da pokaže sebe kao donatora itd. Da li vam je poznata holandska organizacija SDB, na čiji se račun može uplatiti pomoć za pse u Azilu? Moram vam reći da sam u šoku da neka holandska organizacija kupi donacije u ovoj bijedi. Ja hranim pse iz kućnog budžeta, tj. kupujem hljeb, kupus ponekad, rižu i sipam gorivo. Ostalo dobijem od mesara. Jednom sam vidjela i žiro račun "pomoć psima u azilu", pa sam i na to ostala zaprepaštena, jer račun nije račun "Opstanka". Šta se to radi u ime pasa, a nigdje nikoga, samo ja i tri zaposlena čovjeka. Ovo bi trebalo ispitati i neko treba odgovarati za sve. Dakle SDB je njihova organizacija, ali do okončanja sudskog postupka sa "Opstankom" uduženje SDB nije bilo registrovano u našoj zemlji. Zato je meni kao osobi koja je sve ovo doživjela nejasno kako je neko imao toliko hrabrosti mešetariti po tuđem bez imalo straha i strepnje. Valjda su mislili da mi nemamo baš nikakvih zakona. Da li je sa Općinom Tuzla prekinuta saradnja? Što se tiče općine s njima nikada nije bila prekinuta saradnja, dobijamo svaki dan vodu, samo što Općina stalno nešto oteže i izbjegava. Krajnje je vrijeme da se izjasne treba li prihvatilište ovom gradu ili ne.
Ko sada brine o Azilu? Udruženje "Opstanak" S obzirom na loše uslove rada u Azilu, da li postoji mogućnost zatvaranja? O azilu se mora raspravljati i situacija zaokružiti. Azil nije potreba udruženja, nego građana i ovog grada. Azil neće odnijeti jedna Nevenka, azil ostaje gradu. Pitanje pasa lutalica treba riješiti na drugi način od onog koji sada Općina finansira, ubijanje pasa lutalica, jer to nam nameću i pravila evropskih zemalja, htjeli mi to prihvatiti ili ne. Znači, entuzijazam je pokretačka snaga, ali sistemsko rješenje je nešto sasvim drugo. Niko neće čuvati džaba 400 pasa, radnike treba isplatiti u nedjelju, za jednog nema dovoljno, a sve je teže nabaviti i hranu. Ako nikoga za to nije briga pustit ću pse. Nadam se da će razgovori vođeni sa odgovorim ljudima uroditi plodom te da će se nešto učiniti. Šta reći na kraju? Posjetili smo Azil za pse, 400 pasa na jednom mjestu, desetine odvezanih, koji laju, reže i skaču po posjetiocima, djeluju pomalo zastrašujuće. Uznemirava ih dolazak nepoznatih ljudi. Po riječima gospođe Šabić, pse često dolaze vidjeti, slikaju ih preko ograde, mnoge iz raznih razloga zanimaju. Nakon silnih priča koje su ispričane unazad godinu dana o tuzlanskom prihvatilištu za pse postavlja se pitanje kome su uopšte bitni psi kao psi, jesu li paravan za nešto što se samo može naslućivati, da li se neki inate preko njihovih leđa ili je nešto sasvim treće, teško je odgovoriti. Pomisao da se ovi psi puste na ulice grada uz postojeće, već problematične pse lutalice, zabrinjavajuća je. Predsjednica Udruženja „Opstanak“ Nevenka Šabić, kazala nam je, da bi pristala da neko drugi iz Udruženja, ili iz Općine, bude posrednik između nje i eventualnih donatora ali da nakon godina rada želi imati uvid i nadzor šta se dešava s psima. Sve nam se čini da je još jednom u praksi potvrđena ona stara izreka. Put do pakla popločan je dobrim namjerama. S.M. Priredio(la): S.M. -V.K. |
