TUZLANSKI DOSJESociologija i psihologija ovoga vremena Mač u ruci vladike Kačavende Piše: Lazar MANOJLOVIĆ Puno se poštovalaca pokojnika slilo tog dana na Gradskom groblju u Pučilama. Došli su prijatelji, kolege, bivš i i sadašnji učenici. Stigli čak iz Sarajeva, Tuzle, Beograda, Novog Sada i drugih mjesta. Stotine njih. I dok čekamo da se opijelo u kapeli završi, najednom se masa poče da pomjera. Pogledam prema grobljanskoj kapiji. Dolazi preskupi reno sa tamnim staklima. Pomislih da je to jedan od bivših predsjednika vlade. U tom auto stiže do mene i kroz tamna stakla ugledah vladiku. Čudno je svima da je on došao, jer profesori su sitna raja za božijeg izaslanika u liku vladike. Auto dođe do samog ulaza kapele. Primitivno je i za osudu natjerati auto u masu ožalošćenih i prijatelja pokojnika. Uz to vozač nema osnovne saobraćajne kulture, a krši i saobraćajne propise. Ali, vozaču je naredio vladika. Da zlo bude veće, tužnije i primitivnije od parkinga do kapele je nekih pedeset metara. Da li je božiji izaslanik mogao da prepješači to malo puta ili je želio da svi vide najskuplji reno koji mu je bog poklonio. I bi što bi. Poštovaoci pokojnika nisu to odobrili i taj čin je većina osudila. Održa vladika Kačavenda kratko opijelo. Sjede u auto i krenu. Nakon tri metra, kad je kroz tamna stakla ugledao potpisnika ovih redova, dade znak vozaču da stane. Automatski se otvori prozorsko staklo i pojavi se vladika sa svojim poznatim likom. Bez ikakvog povoda poče da urliče i viče. Toliko glasno da većina čuje kako me ruži, vrijeđa, ponižava, prijeti i pljuje. Pokušavam, tiho, da ga upozorim da nije ovdje ni mjesto ni vrijeme za takav izliv bijesa, jer tako što ne bi učinila ni najprimitivnija osoba, ali vladika nastavlja svoju tiradu. Reče mi sasvim jasno i glasno da ja njemu neću određivati gdje će i šta govoriti, već da to on određuje. Tim gore. Dok taj bijes i prostakluk vladike traje, prisutni se uskomešaše, a auto, sa pokojnikom, čeka. Zaustavljen na putu bez povratka. A od koga, od božijeg izaslanika. Za to vrijeme vladika viče da je mene bog već odavno kaznio (misli vladika na 1994. godinu kada je u ime boga Marsa naredio SDS da me izbaci sa mjesta direktora Osnovne škole Narodni heroj Radojka Lakić naprasno preimenovane, po volji vladike, u Sv. Savu. Izbacivanje izvršiše dvojica čuvara logora za Muslimane u Batković u sa dva pištolja. Kačavenda se već tada poistovjećivao sa bogom). I da će me tek da kazni (valjda kao profesora Duška Kondora). I ponovo zaprijeti da ga više ne napadam, jer ću loše proći. I tako redom i tome slično. Hoće vladika da pokaže ko vlada Semberijom, a lažno se predstavlja za zvorničko-tuzlanskog vladiku, jer Bijeljina nije ni Zvornik ni Tuzla. Nije samo vladika mene vrijeđao i pljuvao već i pokojnika nad kojim je samo desetak minuta prije vršio opijelo. Retorika je već poznata. Vladika zaboravlja da je rat odavno završen u kome je on, na ovim prostorima, bio gospodar života i smrti. Očito da on ima problem sam sa sobom i sa strahom od istine, jer mu je to noćna mora. Tačno je da se potpisnik ovih redova, duže od decenije, bavi istupima i (ne)djelima vladike. Puno je tu katastrofalnih i neljudskih poteza koji su suprotni i Bibliji, i Jevan- đelju i božijim zapovijestima. Jer vladika i dalje sije mržnju, strah, a sada i otvorene prijetnje (vidjeti moj prilog u Oslobođenju od 10. marta 2007. - Mantijaši i mafijaši). Nastupam kao slobodni novinar, etičar, ateista i dijalektičar. Biću presretan, i ne samo ja, kada se vladika vrati izvornim principima vjere i Biblije. Jer ovakav prostakluk, osionost i drskost teško može zdrav razum da dozvoli. Istina, slično i još gore, učinio je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Imanovani je došao nepozvan i van protokola nad odrom premijera Zorana Đinđića napravio neviđen i nečuven skandal izgovarajući riječi: “Ko se mača lati, mač mu glave dođe.” Naučili su na ratne pokliče. Ali su zastupnici nove inkvizicije. U pisanju i javnim nastupima nastojim da govorim istinu. To što se ista nekome ne sviđa, to nije moj problem. Volio bih da pišem pjesme nego što se bavim prljavštinama drugih. Bavim se sociologijom i psihologijom ovog vremena. Ako moje tvrdnje nisu uvijek istinite, svako može, pa i vladika Kačavenda, da me demantuje. To mu garantuje Kodeks o štampi, pa i zakon. Prijetnje, uvrede i izliv sile govore više o njemu, nego o meni. (Oslobođenje) Priredio(la): V.K. |