TUZLANSKI DOSJEPriča o tuzlanskim taksistima Od vrbovanja, do taksirata Piše: Vehid JAHIĆ Taksi-služba u Tuzli za većinu građana dobro je organizovana. Za nadležne vlasti i taksiste, koji državi uredno izmiruju obaveze, u taksi-prevozu je pravi rusvaj. Nadležni, pak, kukaju kako jedva “ulaze ukraj”, kako ih zovu, “divljacima” (taksisti koji rade na crno, op.a.). A, taksisti koji uredno plaćaju dadžbine tvrde kako je “državnim ćatama” bitnije uzeti pare, a ne uvesti red u taksi-službu. Za “divljake” kažu da “preko ograde kradu mušterije”. Stoga, zvaničnici i uredni taksisti nezadovoljni su organizacijom ove službe u Tuzli i Tuzlanskom kantonu. A, građani? Gradom za marku “U Tuzli se taksijem voziš kroz cijeli grad za marku. Mora se priznati da tako jeftinog taksija nigdje nema. Desetine ih neprestano kruži gradom i stalno su na usluzi građanima. Kada nam dođu gosti iz drugog grada, uvijek pokazuju iznenađenje zbog jeftine taksi službe. Sa stanovišta usluge građani su zadovoljni. Da li oni plaćaju dažbine ili ne, nije naš problem”, priča Husein Rakovac, koji je sa suprugom Sijom upravo izašao iz taksija. Tako danas funkcioniše taksi služba u Tuzli. Osim onih koji vozilima neprestano kruže po gradu, na dvadesetak gradskih štandova obično je nekoliko taksija. Ali, nekada je to bilo sasvim drugačije. Organizovanije pružanje taksi usluga u Tuzli je počelo prije skoro četiri decenije.
Pršeš i danas taksira, ali više rekreativno. Na štandu je kod Međugradske autobuske stanice. Tu je već 37 godina. Kolege s kojima je osnovao taksi službu uglavnom su već pomrle. Na istom štandu danas je Sakib Grabovica, Samilov sin. Tu je i Pršešov sin Sejo. Na štandu je šest, sedam automobila. Ali... “Ovaj štand je “umro”. Evo, sjedimo već sat i još niko nije odvezao putnika! Nije, jer poput grabljivica neprestano kruže ovi “divlji” i odvoze putnike sa stajališta gradskih autobusa. Znaš, nekada je nas vlast vrbovala da taksiramo, a sada je ovo posao.
Na pitanje zašto taksirat smatra tolikom nepogodnošću, Pršeš je kazao: “Zato što ne mogu prodati licencu niti mjesto na štandu, što je moguće svugdje u svijetu. Štand godišnje košta 240 KM. Ako radiš pošteno, nemaš ništa. Žao mi je što je danas ovako. A tome je najviše doprinijela vlas. Jer, kada bi uklonili “divljake”, taksiste koji ne plaćaju ni poreze niti štandove, moglo bi se živjeti”, smatra Pršeš. Tokom našeg razgovora sa Pršešom, naišao je Ibro Hasić, nekada poznati vozač tuzlanskog Transservisa. Taksira i on sa svoje 73 godine: Žal za Titom “Ja ne mogu više. Neću se više time baviti, gotovo je”, tvrdi Ibro, koji je na štandu čekao suprugu Mariju.
“Nekada je ovo bio gospodski posao, parajli, lijep... Eh, nema više one Titine države i onoga reda”. Možda je pozivanje na Tita samo stvar emocija, ili žala za mladošću, ali da u tuzlanskom kantonu vlada nered u taksi službi priznaju i nadležni. U skladu sa složenom strukturom državne birokratije i nadležnost nad radom taksista je dvostruka. Dozvole za štandove izdaju općine, a sve ostale papire za regularan rad Ministarstvo saobraćaja i trgovine TK. Općine naplaćuju štandove, praktično polazna stajališta, a poreze i ostale “drumarine” organi Kantona. Zato, kada razgovarate s taksistima ne znate na koga se žale, na Općinu ili Kanton. Ranije su općinske dozvole za rad obuhvatale cijeli TK. U Sapni, Kalesiji, Živinicama... izdavali su desetine dozvola, uz pomoć kojih su mnogi taksirali po Tuzli. Nakon donošenja zakona u Federaciji BiH, u TK je na osnovu njega donijet Pravilnik o taksi-službi u TK, koji se primjenjuje od februara ove godine. Jedna od njegovih najvažnijih odredbi glasi da taksista iz matične općine može voziti putnike do bilo koje druge, ali ne može prihvatati mušterije na područjima drugih općina. Tako naređuje zakon, ali on se još u potpunosti ne poštuje. Jer, čini se da je taksista sve više i više. (Oslobođenje) Priredio(la): V.K. |
