SPORTARIJERazija Mujanović Napisao: Emir Imamović Deleko smo dogurali, drugarice i drugovi. Jako daleko. Do dna, pa još niže. Evo, recimo, nekada smo imali prvog jugoslovenskog klupskog prvaka Evrope u muškoj košarci (KK Bosna), a danas isti taj tim može biti osmi u regionalnoj ligi samo ako će se play off igrati u Sarajevu. Nekada smo imali evropskog prvaka u boksu (Marijan Beneš), a danas nam djeca, poput ultimate fight boraca, mlate u školskom dvorištu za polovnu Nokiju. Danas se, eto, polomismo od sreće ako košarkašice Želje uđu među ekipe u bivšoj Jugoslaviji, a nekada...... Eh, nekada je ŽKK Jedinstvo Aida iz Tuzle bio prvi u Jugoslaviji i Evropi. I nekada je, kao i danas, i kao što će (ako se čudo ne dogodi – a neće takav nam horoskop) vazda biti, najbolja bh. košarkašica svih vremena bila Razija Raza Mujanović. Srpski košarkaš Vlade Divac nedavno je završio s košarkom na raskošnom oproštaju u Beogradu. Iako nije među najboljim igračima svijetle puti – daleko su Sabonis, Petrović, Kukoć, Nowitzki, Krešo Ćosić ... Divac je u mirovinu otišao praćen pozdravima, uživo ili videolinkom, od ljudi koju su globalno obilježili basket u barem polovici prošlog vijeka. Dobro, jest da je muška košarka atraktivnija za gledanje i navijanje, da je skuplja (više koštaju masaže isluženih krila nego ugovori vrhunskih košarkašica), popularnija ...sve to stoji. Ali jednako nije u redu da Razija Mujanović u četrdesetoj godini (!) uvede reprezentaciju BiH iz B u A diviziju – iz druge u prvu ligu, da pojasnimo – i okonča reprezentativnu karijeru u Vogišći. Nije Vogošća manje važna od štajaznam Sarajeva ili Tuzle, ali je red da se najveću isprati u dvorani u kojoj je počela (Mejdanu) ili u glavnom gradu države čiji bi nacionalni tim bez Raze i dalje igrao s velesilama basketa, poput Norveške ili još neugodnije Finske. Kada je onomad veliki velški nogometaš i trener s karakternim osobinama Ćire Blaževića John Toshack, u madritski Real iz Turske doveo Elvira Baljića, malo je falilo da Vijeće ministara na prvoj vanrednoj sjednici donese odluku da se Nobelova nagrada posthumno otme Ivi Andriću i dodjeli lično Balji. Toliko smo, svi skupa jedan nogometni transfer osjećali svojim uspjehom, da niko od zanosa nije primijetio kako su se Baljić i Tochack u Realu nekoliko puta istuširali i razgulili svako svojim putem, puno bogatiji nego kada su dolazili u Madrid. Da ne sitničarimo, Baljić je imao problema sa povredom, pa mu se nije posrećilo, a Toshack. Razija Mujanović, međutim, kroz naše živote prolazi tek kao ime sa stranica novina, neko o kome se urijetko i malo, ponešto napiše, skoro reda radi. Nijedan njen uspjeh nije bio i naš uspjeh (osim, dijelom, onog s Jedinstvom iz Tuzle), o njoj nisu pisani feljtoni, nije ju se obilazilo po američkim, talijanskim ili španskim domovima i sve što je postigla, doživljavano je kao čudan nastavak nekog od bezbroj loših viceva o velikoj Razi. Rođena je, dakle, prije četrdeset godina, u okolini Banovića. Kako je dijete raslo ko iz vode, začas se do Tuzle čulo da ima cura stvorena za košarku. Po Razu dolaze danas poznati građanski aktivista Vehid Šehić i čuveni košarkaški trener Miki Vuković. Ni sada to nije lak posao, a tada je bilo dva puta teže, žensko dijete sa sela odvesti samo u veliki grad. Razin otac nije baš najbolje razumio i gostima je rekao da je njemu sve u redu, ali da para za tu košarku nema. Ni Raza se, kažu, baš nije lomila od sreće i radosti. Ipak je krenula..... Sada tu ide jedan detalj, ko stvoren za romansirane biografije: Razija Mujanović osmoljetku završava u istoj školi u koju je išla – o čemu vjerovatno, i danas svjedoči crno bijela fotografija na zidu sale za fizičko – najbolja bosanska rukometašica svih vremena, Svetlana Ceca Kitić. Sportom su se, u ono vrijeme, i na terenu i van njega bavili ozbiljni ljudi. Svako ko je znao pravila basketa shvatio je da igračica poput Raze ima malo, možda neka u Sovjetskom savezu i nigdje drugo. Jedinstvo Aida je bio veliki tim u velikom dobu. «Pamtim Jedinstvo Aidu i Raziju Mujanović, kao što pamtim i sjajno razdoblje jugoslovenske klupske košarke te velika suparništva tuzlanskog Jedinstva, Ježica iz Ljubljane, Elemensa iz Šibenika, beogradske Crvene zvezde i sarajevskog Željezničara... Igrala se vrhunska košarka, naše najbolje ekipe predvodile su sve same reprezentativke i sjajne igračice (osvajačice srebrene olimpijske medalje). Pamtim i jedan susret Elemesna i Jedinstva u Šibeniku krajem ´ 80 – ih. Krcata dvorana, na južnoj tribini limena glazba, a na poluvremenu + 20 za Jedinstvo. Raza je, jednostavno, rasturila Elemes...» zapisano je na portalu Leksikon Yu – mitologije neko ko se predstavlja kao Sandokan. Razija Mujanović imala je grandioznu karijeru: četiri puta prvakinja Evrope i isto toliko puta najbolja igračica kontinenta, igrala je u Brazilu ( « Od svih iskustava, čini se da je Brazil najljepše. Kad sam bila u Italiji i Španiji, postojala je neka vrsta pritiska, igralo se za rezultat i uspjehe. U Brazil sam otišla rasterečena, tamo su sportisti najcjenjeniji u društvu, i njima se nikad ne dešava ništa ružno. Desetine ljudi vas čeka nakon treninga da im date autogram, da se slikaju sa vama, ili da vam se zahvale što ste dobro odigrali utakmicu. To je nevjerovatno, potpuno drugi svijet. Evropa je vjerujte, nula za Brazil. Za tri mjeseca sam savladala njihov jezik. Ljudi su jako prisni i otvoreni, svakog trenutka su bili uz mene, nisu htjeli da se osjećam usamljeno, jela sam njihove specijalitete, živjela punim plućima...») bila u ženskoj verziji NBA- a, osvojila olimpijsko i evropsko srebro, mediteransko zlato... I nesretan život. Iza nje je više od dvadeset godina treninga, putovanja, utakmica i brak iz kojeg je izašla, ponižena i opljačkana. S trideset sedam je, međutim, lako našla angažman u Hrvatskoj, a sa četrdeset, rekosmo, vratila reprezentaciju u evropski prvi razred i otišla u Španiju odraditi još godinu ugovora sa Celtom iz Viga! A onda : « Trenerski posao me ne privlači. Željela bih raditi kao menadžer kako bih pomogla našim igračicama. Imala sam vrlo loša iskustva sa menadžeropm tokom karijere i ne želim da djevojke prolaze kroz to..» Razija Mujanović je, na kraju, ne samo zbog 202 centimetara visine, naša najveća košarkašica svih vremena. Vrijeme je da to počnemo cijeniti. Veliko, iskreno hvala, nije dovoljno.(Gracija) Priredio(la): S.M. |