IZRAELCI I PALESTINCI: NEPRAVDA, MRŽNJA I NASILJE U POLITIČKIM ODNOSIMA

Arial Sharon

MRIJEŠĆENJE SHARONA

U tom zadatku može se danas ipak polaziti, na sreću, od nekoliko novih okolnosti, koje su dobre pretpostavke za buduće bolje odnosa sukobljenih strana. Jedno je konačno postignuta suglasnost Palestinaca, Židova i njihovih muslimanskih susjeda (suglasnost koja sve do prije nekoliko godina nije postojala) da ako na prostoru nekadašnje Palestine nije više ostvariva jedna višeetnička državna zajednica, onda i Židovi i Palestinci imaju pravo da na tom prostoru žive u vlastitim i sigurnim državama. Drugo, sada je već sazrelo opće uvjerenje da nakon svih ratova i tolike nakupljene mržnje nema drugog rješenja nego da predstavnici tih naroda sjednu za pregovarački stol i dogovore se o načinima normatizacije svojih odnosa - a to opet znači da su mnoge žrtve koje još uvijek izaziva obostrano nasilje sada već samo jedan besmisleni, sramotni i politički nesvrhoviti krvavi danak nesposobnosti upravljačkih elita jednoga i drugog naroda. I treće, jednako je važno da su se Palestinci na kraju pomirili s tim, priznajući Izrael u granicama što su proizišle iz rata 1967. godine, da njihova država obuhvati manje od 30 posto (Cisjordanija i Gaza) od teritorija nekadašnje Palestine; to je uistinu znatan ustupak, s obzirom da je odlukom Ujedinjenih naroda iz 1947. Palestincima pripadalo 40 posto teritorija, a da bi sada 5,2 milijuna Izraelaca (80 posto Židova) imalo oko 70 posto teritorija, dok bi 2,5 milijuna Palestinaca, uz možda još 2 milijuna izbjeglica što se danas nalaze u drugim državama, zauzimalo ispod 30 posto teritorija povijesne Palestine.

Ipak, unatoč tim stečenim pretpostavkama za daljnje sporazumijevanje, još uvijek su neriješeni i teško rješivi mnogi problemi u odnosima Palestinaca i Izraelaca - a uza sve to, i dalje traje neoprostiva pasivnost i sukrivnja odlučujućih zapadnih sila u polustoljetnoj agoniji tih odnosa.

Nema dvojbe da su danas najteže zapreke miru između Židova i Palestinaca otvorena pitanja palestinskih izbjeglica, židovskih nasljednika u Cisjordaniji, istočnom Jeruzalemu i Gazi, veličine buduće palestinske države, te budućeg statusa starog Jeruzalema. (Vrući problem raspodjele voda oskudne rijeke Jordan zasad se ne postavlja u pregovorima, ali dobro se prepoznaje u brizi obiju strana da zadrže što veći nadzor nad obalama Jordana).

Sredinom 1950. Ujedinjeni narodi izvješćuju o 910 tisuća prognanih i izbjeglih Palestinaca s područja Izraela, a danas već 3,8 milijuna Palestinaca živi u šezdesetak izbjegličkih logora diljem Bliskog istoka (1,4 milijuna u Cisjordaniji i Gazi, 1,5 milijuna u Jordanu, ostali u Libanonu, Siriji i drugim državama). U svim pregovorima palestinska strana zahtijeva pravo povratka tih žrtava rata na njihovu zemlju, dok izraelska strana to odbija s obrazloženjem da bi se time potkopala etnička struktura Izraela i u najboljem slučaju predlaže da se tim žrtvama dade određeno međunarodno materijalno obeštećenje.

Tu se zacijelo pokazuje kobna praktična posljedica cionističke ideologije o Izraelu kao pravoj domovini židovskog naroda: Izrael bi trebao poticati doseljavanje ne samo Židova koji su izbjegli holokaust ili onih iz muslimanskih zemalja nego i milijune neugroženih Židova iz SAD-a, Rusije, Francuske, Argentine i drugih krajeva svijeta, ali istodobno ne bi smio prihvatiti ratne stradalnike Palestince koji su starosjedioci sadašnjeg teritorija Izraela! Ili: nedopustivo je da povratak palestinskih prebjega ugrozi hebrejsku većinu u Izraelu, ali nema problema u tome da hebrejsko doseljavanje poništi palestinsku većinu u Palestini! Ako bi međunarodna zajednica prihvatila takvu politiku dvostrukih mjerila, pa uz to možda i pobrkala kritiku jednog učinka cionističke ideologije s antisemitizmom, onda nije jasno kako bi ona npr. mogla smisleno braniti svoju posve pravednu odluku o nužnosti obnove višeetničke Bosne i Hercegovine primjenom bezuvjetnog prava na povratak svih muslimanskih, srpskih i hrvatskih prognanika i izbjeglica u svoje domove.

Za tridesetogodišnje okupacije Cisjordanije, istočnog Jeruzalema i Gaze nakon rata 1967., izraelska država je na tim područjima izgradila 145 "legalnih" židovskih naselja (navodnici su zbog međunarodnopravne ilegalnosti takve gradnje na okupiranom teritoriju), sa 300 tisuća kolona, i to tako što se planirano pocijepala cjelina ostatka palestinskog prostora. Palestinci sada zahtijevaju da mirovni dogovor odredi povlačenje tih kolonija, dok izraelski pregovarači to odbijaju, a radikalni nacionalist Ariel Sharon nalazi u kolonijama razlog (što je vjerojatno i bio smisao njihove izgradnje) da se eventualnoj palestinskoj državi ustupi samo 40 posto okupirane Cisjordanije - što znači da bi se 30 posto teritorija nekadašnje Palestine što su ga Palestinci prihvatili na kraju sveo na manje od 15 posto tog teritorija. Dakako da je taj Sharonov stav smiješno nepravedan i prozirno ekspanzionistički, ali sve ukazuje na to da će se zbog kolonskih naselja u daljnjim pregovorima od Palestinaca zaista tražiti još neki teritorijalni ustupci.

No pravednost bi uistinu mogla biti zadovoljena tek civiliziranim rješenjem, da barem dio palestinskih prognanika i izbjeglica dobije pravo povratka i ravnopravnoga građanstva u državi Izrael, a da ujedno barem dio židovskih kolona ima pravo zadržati posjede u Cisjordaniji, istočnom Jeruzalemu i Gazi kao ravnopravni građani države Palestine.

Napokon, najbolje rješenje za status starog Jeruzalema, protivno ekstremizmima jedne i druge strane, bila bi njegova internacionalizacija kao svetog mjesta triju religija, a slabije rješenje njegova podjela između Izraela i nove Palestine na način koji se već spominjao u Clintonovu posredovanju između Ehuda Baraka i Arafata.

O svim tim ključnim problemima ozbiljno se pregovaralo 90-ih godina, pa je tada postignuto međusobno izraelsko-palestinsko političko priznanje i postavljen nacrt postupnog stvaranja palestinske države. Ali pri kraju tog procesa intenziviraju se, i to ne slučajno, terorističke provokacije s obje strane, pri čemu Hamas i druge ekstremističke skupine iskorištavaju Palestince iz izbjegličkih logora, njihovo beznađe i gnjev zbog bijede, ponižavanja i sporosti promjena, za pokretanje Druge intifade i samoubilačkih atentata na izraelske građane. Novi val nasilja dovodi na vlast jastreba Ariela Sharona, koji danas igra na kartu "što gore to bolje", razarajući upravni aparat i autoritet Arafata, a ujedno zahtijevajući od tako onesposobljenog protivnika nemogući pothvat da hitno iskorijeni onaj palestinski terorizam kojemu je sam Sharon glavni uzročnik.

Kakvu politiku vodi SAD?

Pri svemu tome SAD i druge zapadne države, koje nikada nisu vodile uravnoteženu politiku prema narodima Bliskog istoka i stoga su suodgovorne za stalnu eskalaciju nasilja u regiji, danas zapravo više i ne znaju kako navesti sukobljene strane na barem donekle pravedan mir. To ovih dana vidimo i iz njihova prihvaćanja Sharonova politički neostvarivog zahtjeva da hitan prestanak terorističkih akata bude uvjet za obnovu pregovora - kao da suvremena povijest ne pokazuje, od Indije i Alžira do Vijetnama, da protivnici mogu pregovarati i uspješno se dogovoriti, ako stvarno žele prekid neprijateljstava, i onda kada među njima traju najžešća oružana djelovanja.

Ali za pregovaranje bez uvjeta kod nekih očito nema političke volje - zacijelo i zato što u produžavanju rata vide mogućnost izbjegavanja neželjenih kompromisa i postizanje svojih maksimalističkih ciljeva. A možda je to i osobina jedne nove imperijalne doktrine, u vrijeme kad nestaju međunarodne ravnoteže sila i nužnosti pregovaranja, te kad jedina velesila i njezini savjetnici misle da sami mogu upravljati temeljnim proturječjima svijeta, npr. u područjima s glavnim izvorima nafte, diktirajući uvjete u svoju korist i posežući kad god zatreba za vojnim udarima.

Ali, zar se tako otklanjaju - ili se naprotiv još više osnažuju - nepravde, mržnja, otpor i nasilje u političkim odnosima?

Preuzeto iz FERALA