merički
potpredsjednik Dick Cheney uspijeva nestati svaki put
kada loše vijesti zagrme sa CNN-a. Već je legendaran njegov
nestanak nakon terorističkih napada u New Yorku. "Gdje
nam je potpredsjednik?", pitali su prepadnuti Ameri.
Kružila je priča da se Dick sakrio u slučaju da se predsjedniku
nešto dogodi, da ima ko da vodi naciju. Postoji i legenda o
tome da se izbjegava da predsjednik i njegov zamjenik istovremeno
borave u zgradi američkog Kongresa da se ne bi nešto dogodilo
obojici i odjednom.
Međutim, šta će Cheney
u nekom betoniranom dvorcu usred pustinje, dok je predsjednik
George W. Bush paradirao po cijeloj državi? Zar je
potpredsjednik važniji od pravog, izabranog vođe? Ovakve špekulacije
dočaravaju položaj Dicka Cheneya, američkog vladara iz sjene,
jednog od najmoćnijih veterana iz kabineta svemogućeg starog
Georgea Busha. Dok su Bush stariji i Dick harali Bliskim
istokom i svijetom krajem osamdesetih i početkom devedesetih
godina, mali Bush se igrao naftnog poduzetnika kroz seriju
vrlo neuspješnih preduzeća koja su propadala pod sumnjivim
okolnostima.
Patriotizam
interesa Danas opet nema Dicka. Nit´ se javlja
na CNN-u, nit´ dolazi na javne skupove. Nemoguće je da se
opet krije zbog nacionalne sigurnosti. Ovaj put zemlju potresa
finansijska, a ne teroristička kriza. Cheney se ovaj put krije
od očiju javnosti dok traje Bushov verbalni napad na direktore
velikih korporacija koji pronevjeravaju desetine miliona dolara.
Krije se iz prostog razloga što je on jedan od takvih direktora.
Protiv njega se vodi krivični postupak u Teksasu, a protiv
njegove bivše firme se vodi desetak tužbi malih dioničara
zbog prevare.
Sjedinjene Države su potresene
jakom finansijskom krizom. Jedan od najžešćih uzroka je gubitak
povjerenja ulagača u velike firme. Svi se pitaju ko je sljedeći
Enron ili Worldcom. Narodu baš sada treba odlučno vodstvo
koje ulijeva povjerenje. U ovoj krizi ne fali vodstvo samo
polupismenim fizikanerima što žive u kamp-prikolicama. Zato
treba hrabrosti sofisticiranim trgovcima na berzama, ekonomistima
i lovatorima koji ne znaju gdje će sa svojim milijardama.
A njima je mnogo teže zamazati oči. Znao je to Bush kada je
na njujorškoj berzi devetog jula održao govor ohrabrenja.
No, dok je on pričao o pojedinačnoj odgovornosti, povećanju
kazni za direktore-lopove, zabrani uništavanja dokumentacije
pod istragom, berza je lagano nastavila da tone. Trgovci vrijednosnim
papirima su odmah vidjeli da predsjednik šupljira.
Američki trgovci vrijednosnicama
mogu biti patrioti, ali na berzi se dnevno gube i dobijaju
milijarde dolara i ne pada im na pamet da postanu optimisti
samo zato što je Sin došao u posjetu bez konkretnog programa.
Dok finansijsko tržište
ponire, Dick izbjegava medije jer je i sam na crnoj listi
sumnjivih direktora. On je prije izbora šefovao u Halliburton
Co., najvećoj svjetskoj građevinskoj firmi, koja opslužuje
naftnu i američku vojnu industriju, sa sjedištem u Dallasu,
Teksas. Ova firma je trenutno pod istragom Komisije za vrijednosne
papire zbog mogućih malverzacija upravo u periodu Dickovog
mandata. Pored toga, u toku je desetak tužbi malih dioničara
koji tvrde da je firma u 1998. godini prijavila profit za
89 miliona dolara veći od stvarnog, dok većina dioničara o
tome nije ništa znala. Međutim, najveću pažnju privlači krivična
prijava protiv potpredsjednika koju je u Dallasu pokrenula
organizacija Judicial Watch (Pravni čuvari). Ovoj organizaciji
je posao da tuži funkcionere, senatore i članove Kongresa,
sprečavajući zataškavanje kriminalnih radnji politički utjecajnih
ljudi. Zbog prirode posla, mnogi odmahuju rukom govoreći da
tužba nije ozbiljna i da ovom tužbom privlače finansijsku
podršku.
Milionske
laži Ipak, treba spomenuti nekoliko činjenica
u vezi sa Dickovom poslovnom strategijom u Halliburtonu. Potpredsjednik
je odranije poznat kao član energetskog lobija kojemu pripada
i cijela porodica Bush. Biti član ovog lobija podrazumijeva
unapređivanje interesa naftne industrije. Kroz dugogodišnju
karijeru člana Kongresa, Dick je širio utjecaj u energetskom
lobiju, da bi to krunisao ulaskom u vladu Busha starijeg 1989.
godine kao ministar odbrane.
On je bio i glavni civilni
strateg američkog napada na Irak 1991. i graditelj ogromne
međunarodne koalicije protiv Iraka. Intervencija u Kuvajtu
i ravnanje Iraka su najveća i najdirektnija akcija za odbranu
američkih energetskih interesa u skorijoj historiji. Malo
ko se iznenadio kada je Cheney nedugo nakon ministarske karijere
postao direktor Halliburtona. Upravni odbor i većina dioničara
ove firme su bili uvjereni da će političke veze novog direktora
biti presudne za profitabilnost firme. Međutim, malo ko je
vjerovao da će Cheney sa takvim zanosom plivati političkim
vodama Washingtona i nanijeti firmi toliko državnih ugovora
da se vlasnicima počelo mantati.
Prije nego je preuzeo Halliburton,
firma je dobila ukupno 100 miliona dolara kredita od Export-import
banke i Korporacije za strana ulaganja. Ove dvije državne
institucije pomažu američkim kompanijama da obavljaju skupe
operacije širom svijeta. Sa Dickom, ova cifra se povećala
na 1,5 milijardi dolara. Uz to je firma više nego udvostručila
državne ugovore, sa 1,2 na 2,3 milijarde dolara. Bivši ministar
odbrane je pribavio ove ugovore uglavnom od američke vojske,
gradeći između ostalog vojne baze i infrastrukturu po Bosni,
Albaniji i Kosovu.
Kako je moguće da jedan
direktor navuče toliko para u firmu? Dio objašnjenja je u
činjenici da je za Dickove vladavine Halliburton donirao 1,2
miliona dolara političkim partijama, preko 90 posto od toga
svojoj braći, republikancima. Istovremeno, Halliburton je
kroz svoje tri evropske ispostave gradio naftnu infrastrukturu
u Iraku, gdje je firma uložila 23,8 miliona dolara, zanemarujući
američki embargo i pomažući Sadamu Huseinu da stane
na noge, istom onom Huseinu kojeg je Washington rušio 1991.
i kojeg će opet rušiti 2003. Sličnim manevrima, Dick je proširio
Halliburton i preduzeće ostavio u nikad boljem stanju, sa
rekordnim profitom i 100.000 zaposlenih u 130 zemalja. Sve
to je više nego dobro naplatio. Dickova lična zarada se procjenjuje
na preko 50 miliona dolara u samo pet godina. Samo njegovo
rano penzionisanje iz firme da bi postao potpredsjednik nagrađeno
je od upravnog odbora sa 34 miliona dolara. Treba li se iznenaditi
time da danas Halliburton osvaja američke vojne ugovore po
Afganistanu?
Treba napomenuti da se
rast Halliburtona potkraj devedesetih podudara sa neviđenim
prosperitetom američke privrede. U to doba je bilo skoro nemoguće
držati korak sa raznim internet firmama čije su dionice znale
pedesetostruko narasti u samo par godina. Pod pritiskom da
zadrži interes investitora i da dionice Halliburtona načini
privlačnijima, Dick je odlučio da primijeni metode računovodstva
već dobro poznate Enronu i Worldcomu. Uz pomoć ozloglašenih
računovođa kompanije Arthur Andersen, Halliburton je počeo
upisivati kao dobit ugovore koji još nisu bili ni dogovoreni.
Napuhani profit bi onda uzeli analitičari iz investicijskih
banaka i napravili optimistične projekcije budućeg rasta firme.
To bi onda ugledali lovatori i navalili na dionice Halliburtona.
Ovakva pojava kreativnog računovodstva je u to vrijeme postala
raširena jer su firme bile pod pritiskom da sustignu rast
visokotehnološkog sektora bojeći se da će sve nove investicije
otići u tom pravcu.
Trenutno se vodi istraga
da li je taj računovodstveni potez legalan i da li je Dick
direktno odgovoran. Malo ko sumnja da će se Cheney izvući
bez problema, ali malo ko sumnja i da nije znao detalje vještačkog
prikazivanja dobiti.
Spas
u ime rata Kako predsjednik Bush reaguje na
tužbe koje prate iskusnog zamjenika? Kako bi reagovao kada
se slične istrage vode i protiv njega? Teško će Bushove malverzacije
ikada postati skandal velik kao Clintonova afera sa
Monicom Lewinsky, ali vrijedno je pomenuti detalje.
George W. Bush je jedan od trojice sinova Babe Busha. Babo
se u svojoj briljantnoj karijeri obogatio kao naftni biznismen,
a nakon ulaska u diplomaciju brzo je postao prvi čovjek Centralne
obavještajne službe (CIA). Zatim je bio potpredsjednik Ronaldu
Reaganu, pa i predsjednik SAD-a od 1988. do 1992.
Stari Bush je mnogo puta
morao potegnuti veze da spašava trojicu sinova iz čudnih i
mahom neuspješnih poduhvata. Mali Bush je davne 1978. odlučio
da pokrene preduzeće za bušenje nafte Arbusto. Firma je bila
pred propašću 1983. pa je Babo skupio nekoliko prijatelja
koji su uložili novac da bi sinovljevu firmu pridružili manjoj
sličnog profila, Spectrumu 7. Sin je postao direktor i ponovo
doveo firmu na rub propasti 1986. Babo je opet prikupio prijatelje.
Ovima nije bilo teško odlučiti se da prikupe milione dolara
jer samo ime Babe Busha je uvijek garantovalo siguran profit.
Ovaj put je firma pripojena većoj, Harken Energy. Sin je postao
član upravnog odbora i za to je dobio dionica u vrijednosti
od 600.000 dolara, kao i konzultantski ugovor. Pored toga,
mali Bush je sa ostatkom rukovodstva Spectruma 7 dobio preko
dva miliona dolara keša.
Ono što je uslijedilo liči
na filmove u kojima samo treba sačekati Clinta Eastwooda
da sve pohapsi. Naime, Harken je već sljedeće godine ostao
bez keša, i Babo je opet zvao prijatelje da se utale.
Nakon najnovijeg spasonosnog
paketa od 25 miliona dolara, upravnom odboru se pridružio
i Abdullah Taha Bakhsh, utjecajni Saudijac sa mrežom
kontakata u američkoj administraciji. Ovakve veze su pogurale
Harken da dobije niz ugovora, uključujući i jedan u Bahreinu
kada su na tenderu pobijedili daleko većeg i iskusnijeg naftnog
giganta - Conoco. Ova pobjeda se isključivo pripisuje činjenici
da je Sin sjedio u odboru Harkena.
Priča sa Harkenom dostiže
vrhunac 1990, malo prije nego će Sadam navaliti na Kuvajt.
Manje od mjesec dana prije nego će Harken objaviti iznenađujuće
gubitke a dva mjeseca prije Sadamove invazije, Sin je prodao
sve svoje dionice za preko 800.000 dolara. Ako bi se dokazalo
da je Sin znao da je Harken bio u finansijskim teškoćama,
onda bi ova prodaja dionica bila krivično djelo. Zakon zabranjuje
takozvanu "unutrašnju trgovinu" dionicama kada upravnici
i veliki dioničari, znajući situaciju prije javnosti i manjih
dioničara, prodaju svoje dionice po većoj cijeni od one koju
bi dobili nakon što se sazna za probleme. To se i dogodilo
sa Harkenom. Prvo je vrijednost dionica prepolovljena nakon
iznenadnih gubitaka, a do daljnjeg poniranja je došlo kada
je počela frka u Zaljevu. Još nije dokazano da je Sin znao
šta će se dogoditi, ali s obzirom na dokumentaciju, teško
je u to ne povjerovati.
Zašto se ne sudi Dicku
i Sinu za očigledne malverzacije? Cheney je pod istragom sa
svih strana, baš kao i predsjednik Bush. Pitanje je da li
će ikada krivično odgovarati, te da li će američka vlada popustiti
pred radoznalom javnošću kao što su popustili Clinton i Monica?
Vjerovatno ne, jer u Monikino vrijeme nisu padali neboderi
po New Yorku i američka vojna mašinerija se nije širila u
pripremama za nove sukobe. Afere će morati pričekati na mir,
neophodan da se javnost zainteresuje za prljavi veš svojih
vođa. U ovom trenutku se vodi rat protiv terorizma i Americi
je potrebno jedinstvo. Na mir ćemo pričekati jer, kako najavljuju
zvaničnici, predstoji dugi i mukotrpni rat protiv terorizma
i Al Ka´ide.
|