Nedjelja 19.11.2017 15:17:30
  TZ VIJESTI - TUZLARIJE - BH VIJESTI - BILTEN TZ - BILTEN TK - OBRAZOVANJE - TOP VIJESTI - IZ MINUTE U MINUTU






Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Kulturologija 
Preporuka za čitanje 
Sportarije 


Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Mali oglasi 


Bilten rada Općine Tuzla 
Panorame Tuzle 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
BH teme 
Feljtoni 


Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Razbibriga 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 


Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 

Vizitke 
Marketing 







ON LINE KORISNICI - 236

Users in Chat
TUZLARIJE CHAT

Tuzlarije


UPIS PRILOGA
Ispovijest šefa CIA-e u Sarajevu
Ugljen me je prodao Irancima
Kada je 28. septembra 1996. ubijen Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora AID-a, pojavilo se nekoliko mogućih verzija atentata, motiva i ubica, uključujući i tvrdnje da su Ugljena ubili i Amerikanci i Iranci, a možda i Hrvati. Ugljenove ubice do danas nisu otkrivene, a nedavno je Alijansin ministar unutarnjih poslova FBiH Muhamed Bešić na stranicama ovog magazina ustvrdio kako vjeruje da nikada i neće biti otkrivene, i sam se priklanjajući najčešće pominjanoj tezi o Ugljenovom ubistvu kao rezultatu unutarnjih sukoba u AID-u i MUP-u. Već odavno je također jasno da su i ti unutarnji sukobi u domaćoj policiji itekako bili povezani sa dijametralno suprotnim interesima i uticajima stranih službi prisutnih na ovom terenu. H.K. Roy boravio je jula 1995. kao šef CIA-e u Sarajevu. Dvije godine kasnije, Los Angeles Times iznio je tvrdnju da je CIA-in dužnosnik u tom periodu bukvalno prodat Irancima. No, svoju je misiju uspješno okončao i čak primio nagradu od operativnog zamjenika direktora CIA-e. Od tada je napustio Agenciju kako bi formirao međunarodnu savjetodavnu firmu i provodio više vremena sa svojim kćerkama. Roy se vratio na Kosovo u julu 1999. u humanitarnoj misiji. Trenutno radi na špijunskom trileru o hvatanju ratnih zločinaca u BiH, a ovog je mjeseca objavio i svoju priču o sarajevskim zbivanjima, susretu sa Nedžadom Ugljenom, saznanjima do kojih je netom nakon toga došao i bijegu iz opsjednutog grada. Dani su stupili u kontakt sa bivšim šefom CIA-e u Sarajevu: ekskluzivno prenosimo tekst i reakcije Bakira Alispahića

Kada me je sredinom devedeset i pete CIA odabrala da predvodim tim dobrovoljaca koji je imao zadatak da u Sarajevu izvrši misiju najvišeg značaja, moja osjećanja su bila pomiješana. Godinu dana ranije, moj tim i ja smo bili na putu za Sarajevo na sličnoj misiji, ali smo vraćeni u zadnjem trenutku zbog "pogoršanja sigurnosti" u gradu. Laički rečeno, bilo je suviše opasno. Do devedeset i pete, stanje u Sarajevu se pogoršalo, ali skorašnja NATO intervencija zahtijevala je neposredno prisustvo CIA-e na terenu u glavnom gradu Bosne.

Sredinom devedeset i pete, bosanski Srbi su sa okolnih brda stalno granatirali nekada predivno Sarajevo, a snajperska paljba je onemogućavala sigurnu šetnju njegovim kaldrmskim ulicama. Čak i ulazak u grad, koji je bio odsječen i okružen neprijateljskim srpskim snagama, bio je gotovo nemoguć. Ali to je, prije svega, bio razlog zašto sam postao operativac CIA-e. Volio sam avanturu, vjerovao u Agenciju i njenu misiju i stalno sam skakao na svaku šansu da se vratim svom starom, teško prohodnom terenu na Balkanu. Uprkos očitim rizicima, počastvovan sam imenovanjem za prvog šefa CIA-e u Sarajevu.

O čemu sam mislio tada? Bio sam na Zapadnoj obali Sjedinjenih Država, na relaksirajućem zadatku. Uživao sam u rutinskom američkom poslu od devet do pet i postao "Gospodin Mama" dvjema najljepšim malim djevojčicama na planeti. Pomisao da budem mjesec-dva razdvojen od kćerki bila je skoro nepodnošljiva. I nisam mogao odbaciti opsesivnu pomisao da ovog puta možda neću biti tako sretan kao što sam bio tokom prethodnih zadataka. Ovog puta možda se uopće neću moći vratiti njima.

I dalje, nešto u vezi sa Balkanom vraća me nazad, uprkos tome što sam svaki put kada bih putovao tamo bio odbijen onim što sam vidio, nisam mogao čekati da se ponovo vratim. Kao jedan od nekolicine "jugoslavenskih ruku", koji su govorili srpskohrvatski u Agenciji, smatrao sam svojom dužnošću da se vratim kad je to od mene traženo. Tako sam racionalizirao odluku kada su me kćerke pitale zašto sam prihvatio zadatak.

Već sam služio u Beogradu, svjedočio raspad Jugoslavije dok je ona klizila iz hladnog u građanski rat. CIA je tražila da idem u Hrvatsku na vrhuncu tamošnjeg rata ž91, kako bih izvještavao o prvom oružanom sukobu u srcu Evrope od Drugog svjetskog rata. Agencija me ponovo poslala u region 1992. da se malo proguram između bojišnica u tada malo poznatom mjestu zvanom Bosna. Također sam pokrivao Kosovo, gdje su se sukobi proširili, kao što smo predviđali početkom devedesetih.

Ono što nisam znao kada sam prihvatio posljednju misiju bilo je da će srpsko granatiranje i snajperisanje ostati iza jednako smrtonosne ali daleko više lične prijetnje mojoj sigurnosti u Sarajevu.

Dozvola Agencije Prije mog privremenog raspoređivanja u Sarajevo, morao sam otići u Washington kako bih planirao detalje operacije i ažurirao svoje isteklo medicinsko odobrenje. Ovaj privremeni raspored "najvišeg značaja" okončao je zadržavanjem na nekoliko dana, dok ne prođem sve tražene medicinske, pravne i administrativne obruče. Prvo, trebalo je proći obavezne fizičke preglede. Uspijevao sam da ih izbjegavam godinama, ali ovog puta nije se mogao napraviti izuzetak. Očito, Agencija nije željela da bilo koji nespreman oficir CIA-e bude ubijen u Bosni. Poslije sam potpisao izjavu o odgovornosti, slažući se da odlazim u Sarajevo vlastitom voljom i da neću držati Agenciju odgovornom ako se moj fizički izgled promijeni od neke eksplozije. (Kao što ćete vidjeti, pravnici su napravili većinu zabave od toga da budeš oficir CIA-e.) Konačno, sreo sam se sa neiskusnom mladom psihijatricom koja je imala zadatak da odredi da li sam psihološki spreman da putujem nazad u ratnu zonu. Tek stigla sa medicinske škole Ivy League, atraktivna plavuša doktorica pokušavala je da otkrije moju motivaciju. "Mora da ste ludi ili suicidni kada želite da se vratite tamo!", rekla je, očito nesvjesna misije Agencije. "Da znate moju bivšu ženu kao ja", odgovorio sam, "shvatili biste da su moje suicidne tendencije potpuno normalne." Ovaj argument je bio uspješan trik, jer sam dobio i njeno službeno odobrenje (i njen tajni broj telefona) i povjerovao sam da sam konačno na svom putu za Sarajevo.

Uskoro sam saznao da niko u Washingtonu nema pojma kako bih trebao da se ubacim u Sarajevo. Stoga sam odlučio da putujem do Splita, i tamo improviziram nešto na svoj način. Poznavao sam zemlju i jezik, a takav pristup je bio djelotvoran. U međuvremenu, moj tim, u kome je trebalo da bude nekoliko naoružanih pratilaca, smanjio se na dva oficira: mene i Johna Garciju (ime je promijenjeno), društvenog višeg komunikacijskog oficira koji je već dokazao svoju hrabrost na vrućim mjestima poput Somalije. John je uspio da za nekoliko sati dobije sigurni satelitski telefon i nas dvojica smo se dogovorili da iste noći otputujemo za Evropu. Na aerodromu Dulles u Washingtonu, Johnova žena je došla da se pozdravi s njim. Poljubila ga je, sa suzama u očima, a mene zadužila da ga vratim živog. Nasmijao sam se i obećao da će se on vratiti. Nadao sam se da je neću iznevjeriti.

Cijelu noć tokom leta za Zürich, John i ja smo razgovarali i otkrili da imamo mnogo toga zajedničkog. Obojica smo rođeni i odrasli na jugozapadu i često se hranili pravom meksičkom hranom. Još važnije, obojica smo imali porodice koje su značile čitav svijet za nas same. Nakon dolaska u Zürich, ubijali smo vrijeme kružeći po Niederdorfstrasse, a onda proveli još jednu besanu noć na aerodromu Hilton. Sljedećeg dana smo putovali preko Italije do jadranskog obalnog grada Splita, koji je bio središte aktivnosti tokom rata. Uz isuviše ledeno dalmatinsko pivo te noći u restoranu komunističkog stila Hotela Split, razmatrali smo planove za ulazak u Sarajevo sljedećeg dana. Mislili smo da ćemo smanjiti svoje šanse da budemo pogođeni priključujući naše vozilo UN-ovom konvoju koji je trebalo da vozi pomoć u izolirani grad, preko Mostara i smrtonosnog Igmanskog puta. Iako smo bili naoružani, naše lako oružje i oklopni džip neće biti zaštita od protivavionskog oružja koje Srbi mogu da upotrijebe protiv nas.

Moje vlastito oružje, usput, bilo je "ilegalno" u očima pravnika Agencije, koji su mi izričito zabranili da unosim oružje u Sarajevo. Svako živo stvorenje u Bosni - da ne pominjem nekolicinu mrtvih - bilo je naoružano do zuba u julu 1995. godine. Nakon svega, to je bio haotičan, ratom podijeljen grad. Sajgon, 1995. Bez obzira na to, birokrate Agencije koji su se snažno protivili riziku odlučili su da će radije imati posla sa mrtvim oficirom nego priliku da objašnjavaju zašto je jedan od njihovih upucao nekog u ratnoj zoni. Bez iznenađenja, ali jednu godinu kasnije, kada su oficiri Agencije služili istovremeno sa hiljadama američkih vojnika u tek umirenoj Bosni, birokrate su se odvažili da dozvole našim oficirima da nose oružje. Nakon svega, u to je vrijeme vjerovatnoća da će oružje od bilo koga biti upotrijebljeno drugačije nego za otvaranje boca piva bila je tako mala kao i njihova tolerancija rizika.

Ratom podijeljeno Sarajevo Konačni dio našeg puta u Sarajevo počeo je napuštanjem Splita u ranim jutarnjim satima 10. jula prema uspavanom selu Tarčin, na dijelu planine Igman pod bosanskom kontrolom. Duž prašnjavog puta uz planinu čuli smo kako artiljerijske granate zvižde iznad naših glava. Također se čula sporadična paljba iz pušaka i automatskog oružja. To je bio naš prvi stvarni osjećaj žive vatrene zone u koju smo ulazili. Nedugo poslije padanja mraka, UN-ov konvoj se počeo spuštati niz Igman u Sarajevo. Sva svjetla na vozilima su bila ugašena kako ne bi postala metom, a vozači su koristili noćne naočale kako bi vidjeli. Bilo je potpuno mračno, a mjeseca nije bilo na ljetnom nebu bez ijednog oblaka. Za trenutak, učinilo mi se da zvijezde sjaje nad Bosnom tako sjajno kao nad tihom Sonoranskom pustinjom (op. prev: pustinja na području jugozapadne Arizone, jugoistočne Kalifornije i zapadne polovine države Sonora, Meksiko).

Znali smo da nas Srbi mogu ubiti u svakom trenutku. Silaziti džombastim planinskim putem u mraku, uza same strme rubove, uz odrone kamenja, bio je rizik sam po sebi. Nekoliko sedmica prije mog puta, trojica američkih zvaničnika su ubijena dok su pokušavala da na sličan način uđu u grad. Do danas ljut sam zbog njihove smrti, jer sam pismeno garantovao Washingtonu da će neko poginuti ako nastavimo "da pružamo otpor Srbima" i nepotrebno šaljemo ljude u haotično Sarajevo. Nakon 16 sati, stigli smo u našu renoviranu vilu u središtu Sarajeva. Dobrodošlicu nam je poželio oficir sigurnosti, dajući nam detaljne upute kada možemo a kada ne možemo puštati vodu u toaletima vile. Razumjeli smo zašto je voda tako reducirana, ali nakon iscrpljujućeg putovanja trebalo je nekoliko objašnjenja ogorčenog oficira sigurnosti prije nego što smo postali sposobni da razjasnimo našu zbunjenost oko toga od čega se sastoji čin ispiranja. Tada su nam pokazali sobu za pranje rublja, koja će biti naš životni i radni prostor tokom sljedećeg mjeseca. Kako nije bilo ničeg za jelo, pokušali smo da zaspimo na prašnjavom linoleumskom podu sa bubama. Nakon tri noći bez sna, jedna više neće nauditi.

Moja primarna misija u Sarajevu je bila da osiguram informacije o vojnoj situaciji u Bosni, i o bosanskosrpskim ciljevima i snagama uoči očekivane NATO intervencije. Mjesecima kasnije imao sam zadovoljstvo da čitam o uspješnim zračnim i raketnim napadima NATO-saveza na desetine pozicija bosanskih Srba, uključujući radare i položaje protivzračne odbrane, komandne centre i komunikacijske objekte, čije lokacije sam probrao u julu. Dok sam bio u Sarajevu, pratio sam srpsko osvajanje UN-ovih "zaštićenih zona" Srebrenica i Žepa, koje su pale tokom mog kratkog boravka. Madeleine Albright, tadašnji američki ambasador u UN-u, bila je posebno zainteresovana da sazna broj ubijenih Bosanaca. Kada sam izvijestio da je, prema mojim pouzdanim izvorima, poklano između šest i osam hiljada Bosanaca tokom početnog srpskog osvajanja enklave, Washington je bio skeptičan. Nakon svega, Srebrenica je bila "zaštićena zona", i čak ni Srbi nisu mogli tako flagrantno kršiti međunarodne zakone. Naravno, sa nedavno izoštrenim umijećem masovnog ubijanja, Srbi nisu dozvoljavali nikom pristup na polja smrti. Svi nesrpski svjedoci su ubijeni. Ili su oni tako mislili. Kao što je to uvijek slučaj, jedna ili dvije žrtve su se pretvarale da su mrtve ili su na drugi način upotrijebili svoje sposobnosti, sreću i odlučnost, i uspjele da pobjegnu. Nedavno smo vidjeli takve primjere na Kosovu. U ranim devedesetim uspostavljen je Centar za izbjeglice u Hrvatskoj kako bi ispitivao preživjele i prikupljao dokaze za Sud za ratne zločine u Haagu.

U početku sam naginjao vjerovanju u srpske tvrdnje da Bosanci preuveličavaju ili izmišljaju njihove priče o srpskoj torturi i ubistvima. Ponekad i jesu. Tokom vremena, kakogod, postao sam uvjeren u istinitost naizgled nevjerovatnih tvrdnji bosanskih muslimana. Kada se dvije izbjeglice pojave na različitim mjestima, dajući identične detalje o posebno zastrašujućim djelima koja su počinili identificirani bosanski Srbi u određenom selu određenog dana, znali smo da je bilo nemoguće za njih da istovremeno izmisle iste detalje. Do danas sam začuđen zločinačkom inventivnošću koju su Srbi primjenjivali izumljujući metode torture i poniženja za njihove bosansko-muslimanske i kosovsko-albanske žrtve. Uzdržat ću se od opisa njihovih užasavajućih zločina protiv čovječnosti jer se od njih prevrće utroba i jer su oni bukvalno nezamislivi za većinu civiliziranih ljudskih bića. Usput, kasnije je potvrđeno da je 40 hiljada Bosanaca "etnički očišćeno" iz Srebrenice, i da je najmanje osam hiljada muškaraca i mladića strijeljano od Srba dok su pokušavali da pobjegnu kroz šume. Pad Srebrenice je bio krajnji dokaz za Clintonovu administraciju, koji je vodio do dugo najavljivane NATO intervencije na zaustavljanju srpskog nasilja u Bosni.

Clintonova politika Moji dnevni sastanci u često gađanoj zgradi bosanskog Ministarstva unutrašnjih poslova u centru Sarajeva bili su žestoki. Morao sam brzo voziti sa i na sastanke kako bih smanjio svoje šanse da budem žrtva snajperista. Artiljerijska granatiranja su bila stalna prijetnja, razarajući tišinu taman kad ste se počeli opuštati u miru.

Moje bosanske kolege su radile tokom cijelog dana u stresnim ratnim uslovima. Šunjali su se kroz urede poput zatvorenih životinja, očajno pokušavajući da prikupe obavještajne i kontraobavještajne informacije o osvajačkoj vojsci bosanskih Srba. Obučeni u kamuflažnu odjeću, pušili su balkanske cigarete neugodnog mirisa, dan i noć, kao i njihovi srpski i hrvatski neprijatelji u drugim dijelovima zemlje. Kao što je hrvatska vlada uradila 1992, Bosanci su molili da prenesem Washingtonu njihov zahtjev za američkom intervencijom. Njihovi argumenti su bili obavezujući, ali moj posao je bio da dobijem sve moguće informacije, bez obećanja bilo kakve akcije zauzvrat. U to vrijeme, ja sam se stalno opirao mogućnosti da SAD vojno intervenišu na strani Bosanaca. Ironično, ali našao sam se u sličnoj poziciji kada sam diskutirao "garantovano američko nemiješanje" sa kosovskim demokratskim vodstvom početkom devedesetih.

Tokom svojih sastanaka također sam pokušavao da saznam više o sve većem iranskom prisustvu u Bosni. Nakon što je rat počeo 1992., iranska vlada je ušla da ispuni vakuum nastao zapadnim odsustvom, i da, uz saradnju sa Clintonovom administracijom, osigura vojnu podršku umirućim Bosancima. Znao sam da Bijela kuća olakšava iranske isporuke oružja za Bosnu. U jesen 1992. američka vlada je podržala hrvatske vlasti u presretanju jednog iranskog aviona, koji je prevozio oružje i plaćenike za Bosnu. Ali, kasnije, u julu 1994., saznao sam da je američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith tiho sugerirao hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu da bi trebao dozvoliti tranzit za iranske isporuke oružja za BiH kroz Hrvatsku. Ova sugestija je kršila službenu američku politiku kao i UN-ov embargo na čitavu bivšu Jugoslaviju, ali pošto su naređenja očito dolazila od predsjednika Clintona i tadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Anthonyja Lakea, Galbraith je slijedio primjenu ove tajne i dokazano ilegalne politike.

U to vrijeme, nekoliko umjerenih, proameričkih vlada (poput Turske i Saudijske Arabije) izrazilo je spremnost da osigura oružje za Bosance. Zdrav razum bi nalago da je svaka zemlja prihvatljivija od Irana u ovoj situaciji. Clintonova administracija, iz razloga koji i dalje nisu uvjerljivi, odlučila je da Iran osigura oružje i uticaj u Bosni. (U svom dijelu, Bushova administracija odigrala je na lošu loptu krajem osamdesetih, kada je arogantno odbila da prihvati realnost da Jugoslavija više ne postoji. Prema mom viđenju, da su se SAD suočile sa istinom, mogli smo pomoći da se Jugoslavija raspadne na manje nasilan način.)

Uprkos takvoj pozadini, zašto su mi Bosanci razjasnili da oni vide Irance kao svoje bliske saveznike. Kada sam se pojavio u Sarajevu u julu 1995., rat je trajao već tri godine. Iranci su već bili tu, zahvaljujući dijelom tajnom uticaju Bijele kuće. Moje bosanske kolege su odbijali da raspravljaju sa mnom iransku ulogu u Bosni, osim što su rekli da je Iran ovdje dobrodošao. Iranski uticaj u Sarajevu je bilo moguće napipati. Mudžahedini srednjoistočnog izgleda lutali su praznim ulicama grada između borbi sa Srbima. Vozila sovjetske proizvodnje sa tablicama i drugim simbolima iranskih privatnih humanitarnih organizacija su bila svugdje, i neka su bila uključena u provođenje izazivačkog nadgledanja naših vozila. Iranci su tretirali Bosnu kao svoje "zadnje dvorište" i nekolicina prisutnih Amerikanaca nije bila dobrodošla. Iako svjestan iranske prijetnje u Sarajevu, poput većine ljudi, bio sam više usmjeren na preživljavanje svakodnevnih ratnih rizika u gradu. Iranci su bili prijetnja, sigurno, ali oni su bili sekundarna prijetnja u tim okolnostima. Stoga, kada me je šef bosanske službe sigurnosti pozvao u sobu u kojoj su bili samo on i visoki bradati čovjek sa Srednjeg istoka, u vojnoj odjeći - i onda me otpustio - ja sam to zapamtio, ali nisam naročito bio zabrinut zbog čudnog incidenta. Čak i u ovako mračnoj atmosferi bilo je povremeno smiješnih trenutaka. Jedne noći, tokom posebno snažne borbe između bosanskih muslimana i Srba izvan naše vile, Johny je bio zauzet gledanjem vijetnamskog ratnog filma. Zbog prave bitke oko nas, Johny nije mogao dobro čuti film koji je gledao. Bio je odmah uz televizor, koji je radio na napajanje iz generatora, i pojačao je zvuk da ne bi propustio nijednu akciju, dok se istvoremeno prava paljba odvijala oko nas. Povikao sam da bi "možda želio da zaustavi film dok ne dođe i pogleda pravu stvar", ali on je bio zalijepljen za stolicu i nije ni čuo šta mu govorim.

Kako sam postao meta Irancima Dan nakon što me šef bosanske službe sigurnosti pokazao bradatom istočnjaku, saznao sam od veoma pouzdanog izvora da taj čovjek nije niko drugi do šef iranskog obavještajnog ureda u Sarajevu. Kao što će kasnije izvijestiti novinar Los Angeles Timesa James Risen, u julu 1995. bosansko Ministarstvo unutrašnjih poslova je bilo pod kontrolom iranske obavještajne službe. Iranski obavještajni šef je dao zadatak svom bosanskom kolegi da me dovede u ured kako bi Iranci mogli da vide novog šefa CIA-e. Ali nije me gledao samo iz profesionalne znatiželje. Otkrio sam da iranski obavještajac ustvari planira operaciju mog kidnapovanja, torture, saslušanja i ubistva. Vjerovatno po tom redoslijedu. To nije bilo ništa lično. U iranskim očima, ja sam bio rijetka prilika za veoma isplativu metu. Nije svaki dan da se usamljeni oficir CIA-e sam prijavi pravim imenom službi sigurnosti pod kontrolom Irana.

Nakon što sam saznao za ovu veoma ličnu prijetnju meni upućenu, moj osjećaj opasnosti u Sarajevu se preokrenuo. Bio sam sada više koncentrisan na opasnost da ne budem kidnapovan na ulici nego da izbjegnem artiljerijsku i snajpersku paljbu. Zakleo sam se da Irancima neće biti lako da me odvedu. I pošto sam bio usamljen iza neprijateljskih linija, znao sam da je moja jedina šansa za opstanak u ovoj situaciji mozak a ne vatrena moć. Sljedećeg jutra razgovarao sam preko sigurnog satelitskog telefona sa svojim nadređenim u Washingtonu. Složili smo se da je najrazumnije što mogu da uradim da napustim Sarajevo što je brže moguće. Sam izlazak pod "normalnim" ratnim uslovima, bez toga da me Srbi ubiju, bio bi dovoljan izazov. Ali sada sam morao napraviti plan za svoj i Johnov izlazak bez padanja u ruke Iranaca ili njihovih bosanskih kolaboratora. Razvijajući plan, razmatrao sam sve što jesam i što nisam znao o situaciji. Morao sam također da planiram bijeg na scenariju najgoreg slučaja. Znao sam da Iranci planiraju operaciju protiv mene. Znao sam također da zvaničnici bosanskog MUP-a slijede naređenja iranske obavještajne službe. I Iranci i Bosanci mogu da prepoznaju moje vozilo i mene. Oni su znali i gdje se nalazi naša vila i držali su naš ured i telefon pod prismotrom.

Postojao je samo jedan put iz Sarajeva, i on je vodio nazad preko planine Igman. Nažalost, moji "prijatelji" u bosanskoj službi sigurnosti kontrolisali su sve policijske checkpointe između Sarajeva i Tarčina. Tada sam saznao da je jedan od naših lokalnih bosanskih radnika špijun bosanske službe sigurnosti, i da bi i on mogao izvijestiti o mojim dolascima i odlascima. U najgorem scenariju, Bosanci i Iranci će znati kada i kako planiram da pobjegnem i presrest će me prije nego što budem mogao da napustim Sarajevo. Pokrili su me iz svakog ugla. Raspravljao sam različite opcije izlaska sa Washingtonom i američkom vojnom komandom u regionu preko sigurnog satelitskog telefona. Ohrabrilo me kada je Washington iznio nekoliko impresivnih izlaznih opcija sam od sebe, uključujući neke koje su podrazumijevale slanje američkih snaga helikopterom kako bi me izvukli. Nakon pažljivog razmišljanja, kakogod, odbio sam vašingtonske poželjne prijedloge. Kako nije bilo zračnog saobraćaja na nebu iznad Bosne, pojavljivanje helikoptera koji pokušava da uđe u Sarajevo bi izazvalo paljbu sa svih strana. Osim toga, vašingtonski plan bi tražio sedmice priprema. Znao sam da treba da izađem najbrže i najtiše što je moguće, prije nego što Iranci i Bosanci shvate.

Odlučio sam da je najbolji plan bijega za nas da izađemo na vlastiti način, u brzom konvoju sa dva vozila. Bez ustezanja, hrabri oficir sigurnosti i njegove teško naoružane kolege su se složile da nas isprate. Idemo za Split iduće noći.

Washington nije bio zadovoljan što sam odbio sve njihove opcije, ali je prepustio planiranje meni, jer sam bio u najboljoj poziciji da procijenim situaciju. Također sam razgovarao sa Johnom, koji je podupro moju odluku kao najvjerovatniju, da možemo živi izaći iz Sarajeva. Nadajući se najboljem, ali se spremajući za najgore, napravili smo lažne dokumente za Johna i mene u slučaju da bosanska policija bude upozorena da nas zatvori ako pokušamo da izađemo. Uoči našeg bijega, otkrio sam da naš bosanski "dupli agent" planira izaći iz Sarajeva našim konvojem. Ako sazna da sam se ja priključio konvoju, mogao bi da upozori svoje gazde i oni će moći da me izvuku na kontroli, bez obzira na lažne dokumente. Odlučili smo, kada bosanski špijun uđe u naše vozilo za bijeg, razoružati ga i ne dozvoliti mu da izađe dok ne pređemo preko Igmana. Nismo mu htjeli dati nikakvu priliku da upozori bosansku službu sigurnosti na moj iznenadni odlazak.

Bijeg kroz maglu Napustili smo vilu u 2 i 30 ujutro, kako je i planirano. Dok smo silazili kroz tihu, zamračenu bazu, tražio sam bilo kakav znak da li nas nadziru. Cijeli grad je bio bez struje i zamračen, i nije bilo kola na putu. Prošli smo kroz nekoliko bosanskih i UN- -ovih kontrola kod aerodroma, bez incidenata i bez bilo kakvog znaka da na nas motre. Naš nenaoružani bosanski špijun je bio zatvoren i nije mogao ići bilo gdje. Tada, baš kad smo se pripremali da krenemo Igmanom, naš prolazak je odgođen za dva sata, tokom kojih smo si kidali nerve u mraku, dok nije prošao saobraćaj bosanske vojske. Kada nam je dozvoljeno da nastavimo preko Igmana, sunce je počelo da izlazi i postojao je rizik da privučemo srpsku protivavionsku paljbu izloženi na putu. Zbog toga smo razmišljali da se vratimo nazad u vilu i pokušamo ponovo iduće noći. Nisam bio oduševljen povratkom. Ako to učinimo, omogućit ćemo bosanskom špijunu da prijavi moj pokušaj bijega, što će ubrzati akciju loših momaka protiv mene. Sreća je bila sa nama, kakogod. Tog jutra grad i planina su bili pod maglom, pa je vidljivost bila slaba. Srbima će biti teško da nas ciljaju. Također smo znali da često pijani vojnici postaju najmanje pažljivi baš u svitanje. Odlučili smo da krenemo.

Stigli smo do francuskog bataljona na vrhu planine bez paljbe. Putem smo ubrzali kada smo prolazili pored zadimljenih ostataka nekoliko vozila UN-a koje su Srbi pogodili samo nekoliko sati ranije.

Peter Galbraith: Sugerirao Tuđmanu da dozvoli isporuku iranskog oružja u BiH

Tokom našeg bijega sa bosanske teritorije bili smo na stalnom oprezu i držali smo prste na obaračima. Ako nas Iranci budu gonili, bili smo spremni da se borimo sa njima. Izvukao sam od Johna obećanje da će me ubiti prije nego što dozvoli kakvom bradatom fanatiku da me izvuče za neku od njihovih notornih sesija torture. Bilo mi je svježe sjećanje na kidnapovanje, mučenje i ubistvo šefa CIA-e Williama Buckleya u Beirutu, prije 10 godina, od terorista koje su podržavali Iranci. Znajući da će John imati teškoće da objasni pravnicima Agencije zašto je moje ubistvo bilo u mom najboljem interesu, bio sam zadovoljan kao i on što nije morao da ispuni svoje obećanje. Nakon našeg sigurnog dolaska u Split, oprostili smo se od oficira sigurnosti i njegove pratnje, uključujući i sada bezopasnog bosanskog špijuna, i nastavili taksijem na aerodrom. Sa aerodromskog telefona sam nazvao svoje nervozne kolege u Washingtonu dajući im do znanja da smo izašli živi. Moji prijatelji su odahnuli saznavši da smo sigurni i zdravi. I siguran sam da je više birokrata koji su odahnuli sa olakšanjem pomišljajući na sve papire i objašnjenja koja neće morati da daju, zahvaljujući našem uspješnom bijegu. Kako je adrenalin prošao kroz moj sistem, nisam se više mogao opirati snu. Sa torbom kao jastukom, odspavao sam sat vremena na podu splitskog aerodroma, dok su vojnici i putnici prolazili iznad i oko mene dok sam spavao. John je pio kole i gledao vojne letove kako odlaze i dolaze kao da se ništa nije ni desilo. Probudio me kada je najavljen naš let.

Sljedećeg dana u Beču izvijestili smo direktora o našoj bosanskoj operaciji. On je pratio našu patnju i pokazivao je veliki interes za naš izvještaj. Par dana kasnije svjedočio sam i pred jednim zainteresovanim kongresnim komitetom u Washingtonu. Iako je to bio možda najopasniji aspekt našeg puta, preživjeli smo ova visoka saslušanja neoštećeni i sretni što smo živi.

Rezultati naše pogrešno vođene politike Izdaja dolazi u mnogim oblicima, ali jedna stvar u vezi s tim ostaje stalno. Visoka je cijena izdaje. Kada čovjek prevari ženu, on će izgubiti njeno povjerenje, čak i njenu ljubav. Kada je Zapad izdao one koji su posvećeni demokratskim idealima, odbijajući da prepozna nezaustavljive pokrete za nezavisnost u Hrvatskoj i Sloveniji 1991., dao je zeleno svjetlo da "Jugoslovenska narodna armija" pod srpskom dominacijom povede predvidljiv i krvav rat u ovim zemljama. Istovremeni embargo na oružje mogao je pogoditi samo žrtve. CIA je uradila fenomenalan posao izvještavajući i predviđajući događaje u bivšoj Jugoslaviji. Nažalost, kreatori američke politike nisu obratili pažnju na vlastitu obavještajnu službu. Konsekvence ove neuspješne politike vode kroz pokolj koji smo predvidjeli u BiH. Kada SAD i ostatak civiliziranog svijeta izdaju bespomoćne civilne žrtve etničkog čišćenja u BiH odbijajući da intervenišu tokom tri godine, cijena je visoka. Iako smo intervenisali na Kosovu, cijena tamo je također visoka, zato što smo izričito isključili mogućnost upotrebe kopnenih trupa, opet dajući zeleno svjetlo Srbima da "etnički čiste". Sjedinjene Države su isto tako izgubile priliku da oblikuju budućnost u Bosni, ustupajući i čak podstičući opasni iranski uticaj u regionu. Kada su me moje bosanske kolege izdale Irancima, tada to nije bilo ništa više nego logična konsekvenca ukupne naše pogrešno vođene politike.

Epilog Nakon mog bijega iz Sarajeva saznao sam da su šef bosanske službe sigurnosti koji me izdao Irancima, kao i iranski agent koji je izdao učenja Kur´ana planirajući moje ubistvo, umrli pod krvavim i misterioznim okolnostima u Bosni.

Napomena: Odbor za pregled publikacija CIA-e je pregledao rukopis kako bi pomogao autoru da ukloni povjerljive informacije i nema sigurnosnih prigovora na njegovo objavljivanje. Ovaj pregled, kakogod, nema značenje službene objave informacija, potvrdu njegove tačnosti ili podrške za autorova viđenja. Ovaj članak je objavljen u izdanju za august 2001. i prenesen je sa dozvolom The World & I, publikacije The Washington Times Corporationa

Preveo i priredio: Esad Hećimović
Hronologija: Kako je otkrivena izdaja

Juli 1995. godine: Nedžad Ugljen je bio oficir za vezu AID-a sa američkom CIA-om. Tadašnji šef CIA-e u Sarajevu H.K. Roy biva pozvan u Ugljenovu kancelariju, "u kojoj se već nalazi jedan visoki, bradati istočnjak". Pouzdani izvori obavještavaju agenta CIA-e da je riječ o šefu iranske obavještajne službe u Sarajevu, koji priprema kidnapovanje, mučenje, saslušanje i ubistvo agenta CIA-e. U sporazumu sa Washingtonom, agent CIA-e bježi iz Sarajeva pod lažnim identitetom.

Bivši američki zvaničnik, upoznat sa slučajem iz jula 1995., tvrdi da su Amerikanci bili potpuno sigurni u identitet čovjeka kome je agent CIA-e pokazan u Ugljenovoj kancelariji: "To je bio Iranac, a ne Arap", kaže ovaj izvor. Ovaj američki izvor tvrdi da je, po onome što su oni znali, "Ugljen radio sve što je mogao kako bi odbranio Sarajevo od napada, tražio je američku i NATO-ovu vojnu intervenciju i vjerovao da Srbi planiraju osvajanje Sarajeva".

U januaru 1997. ovaj događaj otkriva u svom članku James Risen, dopisnik Los Angeles Timesa za obavještajna pitanja. Risen prenosi da "američki zvaničnici sada prihvataju da je Bakir Alispahić, bosanski ministar unutrašnjih poslova, pod čijom kontrolom je bila služba sigurnosti, donio odluku da se otkrije identitet oficira CIA-e".

16. februar 1996: Nakon upada NATO-snaga u jedan kamp za obuku MUP-a BiH, u blizini Fojnice, zatečeni su iranski instruktori specijalnih policijskih snaga. Alispahić i MUP preuzimaju odgovornost za ovu obuku. Iranski izvori naglašavaju da nikada nisu provodili bilo kakvu obuku bez zahtjeva bosanske vlade. Dok su iranski i bosanski izvori tvrdili da je riječ o "klasičnom programu obuke policijskih snaga za antiterorističku borbu i akcije hvatanja ratnih kriminalaca", američki i zapadni izvori tvrde da su pronađeni dokazi o obuci i pripremi za terorističke napade na civile i međunarodne ciljeve u Sarajevu. Razlikuju se i verzije o tome kako su NATO-snage saznale za kamp.

Tokom istovremenog sastanka Milošević-Tuđman-Izetbegović u Rimu, Izetbegović je "prisiljen na duge diskusije sa generalom Joulvanom i Holbrookeom u vezi s otkrićem u Fojnici". John Pomfret kasnije otkriva u Washington Postu da su tokom rimskog sastanka Amerikanci tražili da Alispahić i Ugljen budu uklonjeni sa svojih položaja.

"U vrijeme rimskog sastanka, moj položaj bio je uistinu težak", priznaje Izetbegović. Četiri dana po povratku iz Rima, na treći dan Bajrama, Izetbegović je prebačen u bolnicu, a "ljekari su konstatirali - infarkt".

28. septembar 1996: Ubijen Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora AID-a. Evropski i zapadni oficiri zapadnim medijima prenose različite verzije ubistva, motiva i ubica, uključujući i tvrdnje da su Ugljena ubili i Amerikanci i Iranci, ali možda i Hrvati, ako nije riječ o unutarnjim sukobima u AID-u. Jedan iranski diplomata objašnjava "da je Ugljen veoma zadužio Irance, pomažući im poslije ubistva iranskog novinara Muhameda Huseina Navaba u septembru 1994. godine da uopće dođu do tijela ubijenog kako bi organizovali dženazu. Nakon ovog slučaja, Ugljen je sve do pogibije ostao u dobrim, privatnim odnosima sa iranskim diplomatama". U trenutku kada je data ova izjava, u oktobru 1996. godine, "nikada niko nije naveo niti jedan konkretan slučaj u kome su Iranci u BiH nanijeli bilo kome, od Bosanaca do svih mogućih stranaca, bilo kakvo zlo". "Nema čak ni slučaja da se govori o nekom saobraćajnom prekršaju", tvrdio je ovaj iranski diplomata, objašnjavajući da "ubistvo Ugljena nije bilo u interesu ni Irana, niti muslimana, nego onih koji žele da podijele i preostalih milion muslimana u Bosni".

15. januar 1997: Los Angeles Times objavljuje priču o tome kako je bosanska služba sigurnosti otkrila identitet agenta CIA-e Irancima u Sarajevu i time ga izložila prijetnji terorističkih grupa koje imaju iransku podršku.

August, 2001: Američki magazin World & I objavio članak Izdaja na Balkanu, u kome H. K. Roy svjedoči o svojoj dramatičnoj misiji u Sarajevu jula 1995. godine.


Bakir Alispahić, direktor AID-a 1995:
Ljevaković Iranac?!

- Ja sam čovjek koji se rijetko smije, ali ova me je ispovijest od srca nasmijala. Sjećam se agenta o kojem je riječ, zapravo sjećam se i njega i svih njegovih kolega koji su tokom rata boravili u BiH i kontaktirali sa mnom i mojim suradnicima. Događaj koji je poslužio za, priznajem, vanredno zanimljivu priču, kao i obično, ima banalnu pozadinu. Dakle, dotični gospodin, ako se ne varam, nama se predstavio kao izvjesni Smith, imena se ne sjećam, uistinu je za razlog svog boravka u Sarajevu naveo prikupljanje podataka koji će poslužiti za planiranje NATO aktivnosti na prostoru BiH. Zato ga i pamtim. Valja napomenuti da smo mi, u vrijeme njegovog boravka, već imali ostvarenu korektnu i kvalitetnu suradnju sa CIA-om. Naša tadašnja situacija, treba li to uopće podsjećati, bila je teška, i svaka pomoć, a naročito američka, bila bi više no dobrodošla. Otuda i pored već višegodišnje skepse ipak naša spremnost da gostu iz CIA-e pružimo svaku vrstu pomoći, kao, naravno, i njegovim kolegama koje smo ranije susretali. No, pamtim ga uistinu po veselom susretu. Rahmetli Nećko Ugljen mi je jedne večeri, prilikom našeg redovnog referiranja, ispričao sljedeće: taj dan je u svojoj kancelariji očekivao dolazak CIA-inog obavještajca. Pripremajući se za podatke koje je Amerikanac tražio, pozvao je Irfana Ljevakovića da mu pomogne. Ljevaković je, inače, bio Nećkov pomoćnik. Kada je došao Amerikanac, Ljevaković se upravo spremao da krene. I on i Nećko su primijetili šok koji CIA-in obavještajac nije umio skriti. Gledao je u Ljevakovića kao u duha. Poslije su shvatili da je Amerikanca potpuno zbunila Ljevakovićeva kratka brada, zapravo kompletan njegov fizički izgled. Mi smo se i inače često šalili na račun Ljevakovićevog imidža. Taj je događaj brzo zaboravljen, a moram priznati da nismo čak ni bili iznenađeni što je Amerikanac nestao: znali smo, jer smo ih zvali u više navrata ranije, da nerado dolaze u opkoljeno Sarajevo. Ja sam više puta, upravo zbog tih njihovih strahova, odlazio na sastanke s njima u Mostar. I rahmetli Nećko je u više navrata izlazio iz Sarajeva da se sretne s njima.

Mislim da je važno reći da je naša služba u to vrijeme bila apsolutno samostalna. Nastojali smo da sve službe, a naročito američku i iransku, upravo zbog situacije u kojoj smo se nalazili, držimo na profesionalnoj razini. Bili smo svjesni američke fobije kada je o Iranu riječ. Uostalom, upravo smo rahmetli Nećko i ja, u zvaničnoj službenoj posjeti SAD-u, izvijestili i New York i Washington o našim relacijama sa Iranom. Rekli smo im otvoreno sve detalje pomoći koje smo u to vrijeme dobijali od Irana. Postoje stenogrami i zapisi koji to mogu dokumentirati. Još tada smo, u tim istim razgovorima, akcentirali problem terorizma, opasnosti koje on sobom nosi i mogućnost njegovog širenja. Sve smo to i činili, želeći da u Amerikancima imamo valjane suradnike i očekujući zapravo njihovu konkretnu pomoć.

O Pogorelici sam više puta govorio, a o cijelom slučaju postoji i valjana dokumentacija. No, čini mi se da treba istaći da je u Rimu tražena samo moja smjena: rahmetli Nećko nije pominjan. I CIA i mi jako dobro znamo ko je i kako pronađen i uhapšen, a i zašto je do svega toga došlo. Osobno bih bio jako sretan da i CIA ponudi svoju verziju Nećkove smrti jer duboko vjerujem da bi rasvjetljavanje tog ubistva uveliko doprinijelo da se mnoge stvari u i oko BiH jasnije sagledaju.

 


STARE TEME
 


OSTALE VIJESTI
Zajedničko tijelo za poboljšanje odnosa: Vladajuće stranke i opozicija u RS-u spremaju politički sporazumRanko Ostojić uvodničar na \'Krugu 99\': Odnosi Hrvatske i BiH ne mogu ovisiti samo o haškim presudamaPrikupljeno 386 miliona KM više prihoda od indirektnih poreza: Kovačević: U 2017. po prvi put prikupit ćemo sedam milijardi KMVIDEO: Skup u Livnu: Poljoprivrednici za izmjenu zakona, žele izvoziti u EUVIDEO: U pripremi akcijski plan u oblasti invalidnosti: Roditelji u HNK-u traže uvođenje asistenata u nastavu\'U naselju Divkovići ljudi umiru i niko neće da ostane\': BBC: Bosanski tihi ubica - industrija ugljaDrugi krug lokalnih izbora na Kosovu: Do 11 sati glasalo 6,9 posto biračaZamijenio ga Emmerson Mnangagwa: Mugabe više nije lider stranke ZANU-PFPapa Franjo misu posvetio siromašnim: Ravnodušnost je veliki grijehPosljednja dva susreta 15. kola Premijer lige BiH: Derbi u Banjoj Luci, Š iroki Brijeg protiv GOŠ K-a
Preuzeto sa portala INDEX.HR

Objavljeno prije 30 minuta
Zaposlenici EU-a optuženi za preprodaju alkohola u Kabulu
Objavljeno prije 2 sata
Oko 1500 siromašnih ljudi ručat će s Papom
Objavljeno prije 4 sata
Nakon što je 34 godine vodio Sinn Fein, Adams najavio da se povlači
Objavljeno prije 5 sati
Mugabe nastavlja pregovore s vojskom, njegova stranka vjerojatno će ga smijeniti
Objavljeno prije 6 sati
I dalje nema traga argentinskoj podmornici, ali otkriveni su neuspjeli satelitski pozivi
Objavljeno prije 6 sati
Američki general o tome bi li lansirao nuklearnu bombu kad bi Trump to naredio: "Mi nismo glupi"





Google






Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995



OSTALE VIJESTI
Zajedničko tijelo za poboljšanje odnosa: Vladajuće stranke i opozicija u RS-u spremaju politički sporazumRanko Ostojić uvodničar na \'Krugu 99\': Odnosi Hrvatske i BiH ne mogu ovisiti samo o haškim presudamaPrikupljeno 386 miliona KM više prihoda od indirektnih poreza: Kovačević: U 2017. po prvi put prikupit ćemo sedam milijardi KMVIDEO: Skup u Livnu: Poljoprivrednici za izmjenu zakona, žele izvoziti u EUVIDEO: U pripremi akcijski plan u oblasti invalidnosti: Roditelji u HNK-u traže uvođenje asistenata u nastavu\'U naselju Divkovići ljudi umiru i niko neće da ostane\': BBC: Bosanski tihi ubica - industrija ugljaDrugi krug lokalnih izbora na Kosovu: Do 11 sati glasalo 6,9 posto biračaZamijenio ga Emmerson Mnangagwa: Mugabe više nije lider stranke ZANU-PFPapa Franjo misu posvetio siromašnim: Ravnodušnost je veliki grijehPosljednja dva susreta 15. kola Premijer lige BiH: Derbi u Banjoj Luci, Š iroki Brijeg protiv GOŠ K-a
Preuzeto sa portala INDEX.HR

Objavljeno prije 30 minuta
Zaposlenici EU-a optuženi za preprodaju alkohola u Kabulu
Objavljeno prije 2 sata
Oko 1500 siromašnih ljudi ručat će s Papom
Objavljeno prije 4 sata
Nakon što je 34 godine vodio Sinn Fein, Adams najavio da se povlači
Objavljeno prije 5 sati
Mugabe nastavlja pregovore s vojskom, njegova stranka vjerojatno će ga smijeniti
Objavljeno prije 6 sati
I dalje nema traga argentinskoj podmornici, ali otkriveni su neuspjeli satelitski pozivi
Objavljeno prije 6 sati
Američki general o tome bi li lansirao nuklearnu bombu kad bi Trump to naredio: "Mi nismo glupi"



RAZBIBRIGA

Ove žene tvrde da su ih seksualno iskoristili moćni muškarci: Tražio je stvari koje dotad nisam radila

9 stvari koje nikad ne smijete raditi dok vam ona pruĹľa oralni seks

FOTO Nauljena guza, oralni seks u troje... Ovo je sedam naslovnica koje su "slomile internet"

Twerkerica Sarah obraÄŤunala se s hejterima: "Treba vas biti sram, rijetko tko od vas je ÄŤovjek"

Kolinda u Vukovar stigla u zengama, čizmama koje su 1991. nosili branitelji

Znanstvenici tvrde: Ovu osobinu imaju pametni ljudi, a glupani je nemaju

FOTO Lijepoj voditeljici ispala dojka, ona se šokirala pa slučajno pokazala još nešto

Lana Pavić rodila sina i dala mu kombinaciju imena koju nećete često čuti u Hrvatskoj

Žena koja je pozirala s 20 tisuća pčela na trudničkom trbuhu rodila mrtvorođenče

VIDEO Par se poseksao usred bijela dana na balkonu u centru grada dok su prolaznici gledali (18+)

Preminuo gitarist benda AC/DC Malcolm Young

Frajeri, ovih sedam (ne baš ugodnih) stvari dogodit će se vašem tijelu ako se dugo ne seksate

Novi video: Johnny Depp i Marilyn Manson snimili orgije s upola mlađim manekenkama

Ne samo da je najljepša žena svijeta nego i genijalni milijarder javno plače jer ga je ostavila

FOTO Ellu šokirala ogromna carina, njen zaručnik poručio: "Drugdje bi padale glave, ali ovo je Hrvatska"

VIDEO Pjevačica Colonije pokazala zamamni dekolte u seksi odijelu

Kontakt mail
tuzlarije@tuzlarije.net