  ećete
vjerovati, ali stručnjaci Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)
Bosnu i Hercegovinu zvanično smatraju srednje razvijenom zemljom,
što znači da ova zemlja ima sve pretpostavke za samostalan
razvoj i da njene dugove niko drugi do ona sama ne mora da
plaća.
Sasvim je sigurno da bismo
svi bili najsretniji kada bi ovaj zvanični stav MMF-a imao
veze sa stvarnošću. Međutim, nema, i za to, odmah da bude
jasno, Međunarodni monetarni fond nije apsolutno kriv. Kriva
je, zapravo, bosanskohercegovačka vlast koja MMF-u dostavlja
podatke na osnovu kojih se dolazi do ciljne stope, tj. koeficijenta
koji presuđuje u koju grupu zemalja ko spada, a glavni među
njima su oni o visini vanjskog duga i bruto nacionalnom dohotku.
Bosanskohercegovačka vlada,
odnosno Vijeće ministara, međunarodnoj zajednici nakon rata
nikada nije dostavila stvarne pokazatelje o vanjskom dugu,
pa čak ni o broju zaposlenih i pravom bruto nacionalnom dohotku.
Na taj način ona je ovoj državi, njenom stanovništvu, kako
sadašnjem, tako i generacijama koje tek treba da se rode za
20 ili 30 godina, učinila medvjeđu uslugu, jer dugovi su puno
veći od prikazanih i nema izgleda da se oni skoro vrate. Zapravo,
sve vrijeme BiH otplaćuje samo kamate, ponekad čak ni to.
Tako evidentirana glavnica duga u najboljem slučaju ostaje
ista, pošto su "grejs" periodi (odgođeno plaćanje
glavnice) predugački, a kamata se plaća na ostatak duga. Treba
li reći da glavnica može godinama stajati netaknuta i da se
za njeno brže otplaćivanje skoro niko, izuzev onog ko ju je
dao, neće zauzeti, ali je zato plaćanje kamata, od kojih se
ustvari finansiraju međunarodne finansijske institucije, obavezno.
Šta
je privatno, a šta državno? I, pogledajte koje podatke
BiH dostavlja MMF-u i zbog kojih nas on komotno svrstava u
nama nedostižnu grupu srednje razvijenih zemalja. To su podaci
o vanjskom dugu koji su smješteni u bazi podataka Ministarstva
za trezor institucija Bosne i Hercegovine, kojima se, doduše,
može vjerovati, ali oni nikako nisu kompletna slika ukupnog
bh. duga. Zapravo, u ovoj bazi nikada se nisu našli krediti
koji su uzeli entiteti, kao ni drugi komercijalni krediti
koji nisu reprogramirani a koji su uzeti iz inostranstva prije
početka rata. I čak kod nas ne postoji ni zakon koji nalaže
da se svi podaci o inostranim dugovima imaju proslijediti
u jedinstvenu bazu podataka, kako bi se imala potpuna slika
o zaduženosti zemlje.
Kako nemamo centralnu bazu
podataka, tako su prošle godine, kad je Grupa G-8 zasjedala
u Kanadi i donosila, između ostalog, i odluke o oprostu nekih
dugovanja prezaduženim zemljama, stručnjaci Međunarodnog monetarnog
fonda, na osnovu podataka pristiglih iz baze podataka bh.
Ministarstva za trezor, mogli saznati da vanjski dug BiH iznosi
5.629.858.224 KM. A to je značilo da, s obzirom na tada prikazani
nacionalni dohodak od 1.100 dolara po glavi stanovnika, BiH
ima koeficijent ciljne stope manji od 150, što ju je automatski
svrstalo u srednje razvijene zemlje.
U stvarnosti, naš vanjski
dug je puno, puno veći nego što je prikazan. Dani iz
izvora bliskih Svjetskoj banci saznaju da njeni eksperti procjenjuju
da neprikazani vanjski dug BiH a koji su načinili entiteti
neovisno od države, iznosi 609 miliona dolara ili 1.218.000.000
KM (naprimjer, dug prema Ruskoj Federaciji u iznosu od 104
miliona dolara, dug prema Češkoj Republici u iznosu od 138
miliona dolara, dug prema Libiji od 17 miliona dolara, dug
prema Pakistanu 26 miliona dolara…), dok se unutrašnji
dug procjenjuje na deset milijardi maraka! Saberemo li posljednje
dostupne podatke Ministarstva za trezor koji kažu da vanjski
dug BiH na dan 20.8.2002. iznosi 5.038.686.398 KM sa ovim
neprikazanim dugom, doći ćemo do podatka da je vanjski dug
BiH zapravo 6.256.686.398 KM! Dodamo li ovome još onih deset
milijardi unutrašnjeg duga, onda ćemo znati da je država BiH
ukupno dužna 16.256.686.398 KM! Međutim, još jednom treba
napomenuti, radi se samo o glavnici duga. Kamate, naravno,
nikada niko nije izračunao, niti je to moguće, pošto se ne
zna kojim tempom će se dugovi isplaćivati.
Ali, osim što naši finansijski
stručnjaci ne znaju koliko tačno iznosi vanjski dug
BiH, oni čak nisu sigurni ni da li je prikazani državni dug
zaista državni ili nekog drugog.
Izvor Dana iz Svjetske
banke to pojašnjava ovako: "Prema Zakonu o početnom
bilansu preduzeća, koji se primjenjuje u procesu privatizacije,
dug prema inostranstvu bilo kojeg preduzeća se otpisuje i
on ide na teret države. Dakle, takav dug se smatra državnim
i ona je obavezna iz svojih prihoda da ga isplati. Međutim,
naši eksperti sad misle, pošto preduzeće postaje privatno,
da i taj dug treba postati dug onog ko ga kupi. To nije istina,
jer je 1994. društvena imovina podržavljena i taj dug je državni.
Dakle, država jeste ta koja treba vratiti dug, ali kad bi
imala izvorne prihode. Međutim, ona ih nema, već se finansira
iz proračuna entiteta. Dakle, vanjski dug trebalo bi da vraća
onaj ko ima pravo prinudne naplate poreza u regiji nastalog
duga. Entiteti su ti koji bi trebali na sebe preuzeti otplatu
vanjskog duga preduzeća i rasteretiti državu, ali oni to neće
uraditi, jer ih na to niko ne obavezuje. A najmanje neki zakon."
Najveći
dužnici I upravo su preduzeća ta koja su napravila
najveći dio vanjskog duga Bosne i Hercegovine. Samo preduzeća
u Federaciji BiH napravila su vanjski dug u iznosu od 1.953.169.528,32
KM. Tome još treba dodati tzv. nealocirani dug Federacije
prema vanjskim kreditorima (SAD-u, Italiji, Njemačkoj i Norveškoj),
kojima duguje 167.088.315,18 KM na ime glavnice, te dug preduzeća
Distrikta Brčko koji iznosi 24.030.331,41 KM.
A da su naši stručnjaci
načisto s tim šta je državni, a šta privatni dug, da su u
vanjskom dugu prikazali i sva dugovanja koja su od rata pa
naovamo napravila preduzeća oba entiteta koja sada idu u privatizaciju,
te da je država u stanju da na jedno mjesto skupi sve podatke
o vanjskom dugu, onda bi Bosna i Hercegovina imala i šansu
da dobije oprost nekih dugova. Naime, kada bi se pokazalo
stvarno stanje duga i to poslalo MMF-u, on bi, to je sigurno,
ustvrdio da je BiH zapravo prezadužena ili siromašna zemlja,
a onda bi, na zahtjev BiH, posegnuo za "prvom pomoći".
To znači da bismo, samo na osnovu zaključka Grupe G-7 iz juna
1999. godine a koji se ticao ublažavanja siromaštva ciljne
stope, mogli tražiti otpis duga čak i do 90 posto. Za to smo
imali idealnu priliku od samog završetka rata pa do prošle
godine, kada nam je ciljna stopa, čak i sa nepotpunim podacima,
iznosila preko 150. Tako je 1995. godine ta stopa iznosila
882,2; 1996. godine 550,2; 1997. godine 406,8; 1998. godine
218,2, a 1999. godine 199,4. Međutim, svih tih godina niko
se iz vlasti nije našao da MMF-u prikaže tačan algebarski
račun dugova, a na osnovu kojih je on, prema pravilima, bio
obavezan tražiti oprost dugova.
Stoga je glavnica dugova
još uvijek skoro ista kao kad je i zadužena, a plaća se uglavnom
samo kamata. Prema posljednjim podacima do kojih smo došli,
BiH je platila 211.339.218 KM na račun glavnice prikazanog
vanjskog duga, dok je na račun kamata uplatila 555.119.100
KM.
I šta u takvom slučaju
radi naša država?
"Ona diže nove
i nove kredite, kako bi isplatila one prethodne, i tako zadužuje
čak i nerođenu djecu. A na te kredite opet dođe kamata, pa
ako se to na vrijeme ne plati, onda dođe još zatezna kamata
i onda se svi nađemo u začaranom krugu iz kojeg izlaza, čini
se, nema", kaže naš izvor. Međutim, dodaje
on, to će biti tako sve dok se u ovoj zemlji ne zna ko ima
koje nadležnosti, sve dok o novim zaključivanjem ugovora ili
kredita "računa vodi" i Ministarstvo inostranih
poslova i Ministarstvo vanjske trgovine, a najmanje ono kojeg
se on stvarno tiče, a to je Ministarstvo za trezor institucija
Bosne i Hercegovine. Pored toga, ljudi zaposleni u ministarstvima
koja se, kao, bave inostranim i unutarnjim dugom niti znaju
za postojanje međunarodnih dogovora kojima je moguće neke
dugove oprostiti, niti znaju koje su to institucije koje se
bave tim pitanjem (npr., Londonski i Pariški klub), a samim
tim ne znaju niti da ih koriste.
Čak ni postojeće nepovratne,
takozvane revolving kredite, naši finansijski "stručnjaci"
ne znaju koristiti kako treba. Primjerice, Vlada Japana je
od rata pa naovamo najveći donator BiH po procentu kredita
datih za formiranje državnog fonda koji bi omogućio lakšu
otplatu vanjskog duga. Da pojasnimo: japanska vlada dadne
BiH nepovratni kredit i od nje samo traži da taj novac uloži
u nešto što će proizvesti novi novac. Dakle, BiH tim novcem,
primjerice, otvara male proizvodne pogone, zapošljava ljude,
oni rade, prodaju svoj proizvod ili usluge i dobijaju novac,
ustvari više od uloženog, natrag. Od tog viška BiH pravi fond
i malo-pomalo vraća dugove sa viškom proizvoda. Do sada je
japanska vlada Bosni i Hercegovini donirala oko 500 miliona
dolara, a bh. vlast je iskoristila tek 350 miliona. Dakle,
još uvijek stoji neiskorištenih 150 miliona dolara.
A upravo iz tih preostalih
sredstava Bosna i Hercegovina je komotno mogla finansirati,
recimo, CIPS projekat. Svako ko kaže da to nije moguće, nije
u pravu, tvrdi naš sugovornik, finansijski ekspert pri Svjetskoj
banci. On kaže da ukoliko bi samo neko japanskoj vladi obrazložio
razloge za finansiranje CIPS projekta iz ovog revolving kredita,
ona bi to objeručke prihvatila. Dakle, trebalo bi samo kazati
da se finansira izrada jedinstvenih dokumenata koji će, s
obzirom da se naplaćuju, već u samom startu vratiti jedan
dio uloženih sredstava. Zatim je trebalo reći da će takvi
dokumenti osigurati nesmetan protok ljudi i roba, što će,
opet, osigurati bolju prodaju, bolju proizvodnju, uvoz, izvoz,
nova radna mjesta… Znači, projekat je opravdan, on proizvodi
novac. A onda bi trebalo samo još te "japanske"
novce uzeti iz ladice.
Ali, kako do tih para ne
može baš doći Prlićeva supruga ili Lagumdžijin kum, onda ova
vlast i ne nalazi za shodno da ih pokuša uzeti. Jednostavnije
joj je gore navedenim uzdurisati poslove vrijedne milione
maraka, a narodu zamazati oči novim i novim kreditima. I novim
i novim kamatama. I tako u beskraj. |
