PREKRAJANJE POVIJESTI:
Kleinovo “spašavanje” Hagade
U
opći trend prekrajanja i primitivnog tumačenja novije povijesti
Bosne i Hercegovine uključio se (još jednom) šef Misije UN-a u
BiH Jacques Paul Klein tvrdnjom da je on tokom svojeg boravka
u BiH “spasio sarajevsku Hagadu”; naša novinarka podsjeća na višestoljetnu
povijest čuvanja i spašavanja sarajevske Hagade u kojem su uvijek
i samo sudjelovali građani BiH svih konfesija i nacija
Kada je Klein stigao u
BiH, Hagada je, srećom, već bila spašena!
Šta je rekao ambasador
Klein na svečanosti u Narodnom muzeju u Sarajevu O Zašto je Alija
Izetbegović samoinicijativno naredio da se sarajevska Hagada tokom
rata izloži za građane O Vrijednost sarajevske Hagade je neprocjenjiva
O Primjerak koji je izložen prošle nedjelje u sef-sobi Narodnog
muzeja nije original već reprint
Piše: Nidžara
Ahmetašević
“Kada
me neko upita za deset godina šta je jedna od najvažnijih stvari
koje sam učinio u Sarajevu za vrijeme mandata, spomenut ću ono
što sam uradio uz pomoć mnogih ljudi dobre volje; mi smo spasili
sarajevsku Hagadu, ovo religijsko, umjetničko, kulturno i historijsko
blago, za sljedeće generacije u Bosni i Hercegovini. Pokazali
smo da je kroz stoljeća Hagada postojala zajedno sa radostima
i tugama ove zajednice i da je bila integrisani dio bogatog multikulturnog
naslijeđa ove zemlje, da je preživljavanje BiH sa njenim dragocjenim
naslijeđem kulturne u religijske harmonije moguće. I svi mi, stanovništvo
i međunarodna zajednica, moramo učiniti sve što možemo da očuvamo
i promoviramo neophodni osjećaj zajedničkog posjedovanja i ponosa
zbog onog što je BiH bila i može biti ponovo”. Ovo
su riječi Jacquesa Paula Kleina, specijalnog predstavnika generalnog
sekretara i koordinator UN operacija u BiH prilikom otvaranja
sef-sobe u kojoj je izložena sarajevska Hagada u Narodnom muzeju
u Sarajevu. 2. decembra 2002.
Ovo bi se moglo smatrati posljednjim spašavanjem Hagade. Ali…
KAKO JE SPAŠAVANA
HAGADA
Jedna od najvažnijih
jevrejskih publikacija u Evropi, po starosti odmah nakon barcelonske,
jeste sarajevska Hagada sel Pesah. Hagade su zapravo, svojevrstni
priručnici za veliku židovsku svečanost - obrednu Seder večeru
uoči Pesaha. Sarajevska Hagada sadrži iluminacije u bakru i zlatu,
na njenim koricama od teleće kože i unutrašnjim listovima su mrlje
od vina i dječije švrljotine. Hagada je ukrašena minijaturnim
slikama u boji koje do sada nigde više nisu pronađene, pa prema
ocjeni međunarodnih stručnjaka predstavlja jedinstveni primjerak
u svijetu. U Sarajevo je Hagada došla iz Španije nakon
što je tadašnji kralj Ferdinand protjerao Jevreje 1492. godine.
U Bosnu ju je donio rabin čija je porodica Hagadu čuvala nekoliko
vijekova. Jedan od potomaka tog rabina, Joseph
Kohen, prodao ju je Zemaljskom muzeju. Na posljednjoj
stranici knjige stoji rečenica: "Kupljena za 150 forinti
od Jozefa Koena, trgovca iz Sarajeva, 1894. godine". Prema
zabilješkama, tadašnja uprava Muzeja nosi Hagadu u Budimpeštu
gdje saznaju njenu vrijednost. Ponuđeno im je 50.000 forinti,
no oni je nisu htjeli prodati. Iste godine Hagadu proučavaju na
Bečkom univerzitetu profesori David
Muller i Julius Schlosser,
uspoređujući je sa sličnim knjigama koje se kao jedinstveni primjerci
čuvaju u Londonu, Nurnbergu, Parizu. Pokazalo se da sarajevska
Hagada po vrijednosti nadmašuje sve do tada poznate primjerke.
Za vrijeme Drugog svjetskog
rata, pri ulasku u Sarajevo nacisti su na popisu vrijednosti imali
i Hagadu. Tadašnji kustosi Zemaljskog muzeja Derviš
Korkut i Jozo Petrović
Hagadu su sakrili u Korkutovu kuću izvan grada, ispod drvenog
poda. Priča kaže da je, kada je SS poručnik došao u muzej da traži
Hagadu, Korkut rekao da ju je već predao “nekom majoru koji je
došao prije”. Tako je po drugi put spašena sarajevska Hagada.
Derviš Korkut, koji je krio Hagadu sve do odlaska nacista, zbog
ovog svog čina smatra se “pravednikom”, status koji Jevreji daju
nejevrejima koji su im pomogli u doba holokausta. Kao znak zahvalnosti
Izrael je porodicu Korkut za vrijeme posljednjeg rata u BiH evakuisao
i pružio im utočište.
Nakon Drugog svjetskog
rata sarajevska Hagada čuvana je u čeličnoj kaseti Zemaljskog
muzeja. Najviše jednom u godini pokazivana je javnosti. Prema
zabilješkama, Španija je 1991. godine htjela posuditi Hagadu za
jednu svoju izložbu i tada je ona procijenjena na - 700 milijuna
dolara! Hagada je ipak ostala u Sarajevu.
HAGADA U OPKOLJENOM
SARAJEVU
Iako ne postoje tačni
podaci što se dešavalo, javnosti je ipak poznato da je 1955. godine
izvršena pljačka u Zemaljskom muzeju. To je bila jedina pljačka
umjetnina na prostoru bivše Jugoslavije do tada. Iako je tadašnja
vlast sakrila sve detalje o ovom događaju, upućeni kažu da je
neki stranac uspio podmititi nekoga ko je radio u Muzeju i znao
gdje se čuva Hagada. Uposlenik je uspio predati Hagadu strancu
koji ju je i iznio. Na sreću, brzo je primjećen nestanak ove skupocjene
knjige, o tome obaviještena policija pa i vojska, zatvorene su
granice i knjiga je brzo pronađena i vraćena u Muzej.
Na početku posljednjeg
rata sarajevska Hagada je bila u Zemaljskom muzeju iz kojeg je
direktor pobjegao. Jedan od saradnika Muzeja, prof. dr Enver
Imamović i tri policajca čiji je rad koordinirao Hajrudin
Alispahić, u junu 1992, pod kišom metaka i granata
iznijeli su Hagadu iz Muzeja. U toku rata Sarajevom se, pored
brojnih glasina, pronijela i ona da je Hagada prodata, a za dobijeni
novac kupljeno oružje. Posljednje godine rata tadašnja vlast odlučila
je da demantuje glasine. Godine 1995. tadašnji predsjedavajući
Predsjedništva Alija Izetbegović,
bez konsultacija sa stručnjacima, odlučio je da iznese Hagadu
na praznik Pesah i ustupi je Jevrejima za vrijeme praznika. Ocjenjujući
potez apsurdnim, prof. dr Enver Imamović, tada već direktor Zemaljskog
muzeja, i još 30 odabranih stručnjaka, nisu se složili sa iznošenjem
Hagade. Vlasti su uradile po svome, uz podršku Jakoba
Fincija, i provalile u trezor gdje je čuvana Hagada.
U saopštenju za javnost koje je tom prilikom napisao Imamović
stoji: “U muzeju je Hagada zauzimala
posebno mjesto, ali bez obzira na njenu vrijednost, značaj i starost,
pokazalo se da do nje u svako doba mogu doći pojedini moćnici,
i bez ičijeg znanja potrgati pečate, odnijeti je i raditi s njom
šta hoće, ne vodeći računa da je riječ o sedamstoljetnom eksponatu
s kojim se po muzeološkim kriterijima postupa kao s djetetom u
inkubatoru".
ZLOČINAC KRAJIŠNIK I
HAGADA
Neposredno nakon rata,
godine 1996., tadašnje tročlano Predsjedništvo sporilo se oko
Hagade. Naime, srpski član Predsjedništva, danas pritvorenik zatvora
u Haagu Momčilo Krajišnik
predložio je da se sarajevska Hagada seli (“rotira”, kako je kazao!?)iz
Sarajeva u Banju Luku, Mostar i obrnuto. Prijedlog nije prošao
i Hagada je još jednom spašena. Samo čudom, ovaj put.
Nakon rata sarajevska
Hagada čuvana je u trezoru Narodne banke. Ne postoje nikakve osnove
prema kojima se može čak i pretpostaviti da je Hagada u tom periodu
bila ugrožena na bilo koji način. UN je pokrenuo inicijativu za
njeno očuvanje, potaknutu zahtjevima jevrejske zajednice u svijetu.
Njemačka vlada platila je 20.000 dolara austrijskom ekspertu koji
je sa timom stručnjaka u Sarajevu radio na restauraciji Hagade.
UN su poklonile 50.000 dolara za opremu sef-sobe u kojoj bi bila
izložena Hagada. Uz ostale donacije, utrošeno je ukupno 120.000
dolara da bi sarajevska Hagada bila prvi put u njenoj historiji
izložena u javnosti. Od drugog decembra, zvanično, Hagada je u
sef-sobi, u kutiji od drveta i stakla piramidalnog oblika, a čuva
je pet ljudi. Hagada je otvorena na dvije od 34 odvojene iluminacije.
Put koji je u svim ovim godinama prošla sarajevska Hagada Jevreji
smatraju svojevrsnim čudom. Četvrtog dana decembra ove godine,
iz kabineta direktora Muzeja dnevnim glasilima poslano je saopštenje
da će Muzej u toku naredne sedmice dati informaciju o mogućnosti
posjete sef-sobi!? Na zidu Muzeja stoji natpis da je moguće ući
i vidjeti Hagadu. U Muzeju, pak, kažu da to nije moguće, da će
vjerovatno donijeti odluku o naplati za razgledanje ove dvije
stranice izložene Hagade. Oni upućeniji sa velikom sigurnošću
tvrde da ispod zaštitnog stakla ne stoji original sarajevske Hagade
nego reprint (!!!), isti onakav kakav možete kupiti u sarajevskim
knjižarama. Original je i dalje na zaštićenom i tajnom mjestu.
Kome i zašto je pravljena sef-soba, nije jasno.
I na kraju, “vratimo se”
još jednom na izjavu Jacquesa Paula Kleina. Izuzev njegove tvrdnje
da je on, koji je u Bosnu stigao 1997. godine, spasio Hagadu,
ne postoje niti usmena predanja niti pisani dokazi o njegovoj
ulozi u spašavanju Hagade.
Prof.
dr Enver Imamović
VRIJEDNOST
HAGADE PROCIJENJENA JE NA 1,25 MILIJARDI DOLARA!
Šta
se dešavalo sa sarajevskom Hagadom nakon što ste je Vi iznijeli
iz Muzeja u ratu i prenijeli u Narodnu banku?
Samo
nas nekoliko koji smo učestvovali u akciji spašavanja znalo
je gdje je smještena Hagada. Godine 1995. svjetski mediji
objavili su vijest da je bosanska vlada prodala sarajevsku
Hagadu da bi kupili oružje. Kao jedinu mogućnost da uvjere
svijet da je nisu prodali, vlast je vidjela fizičko pokazivanje
Hagade. U to vrijeme sam bio direktor Muzeja. U mom mandatu
dva puta sam dobijao prijedlog izraelske vlade da im ustupimo
Hagadu da je čuvaju. Njemačka je takođe nudila svoje usluge.
A ja znam da nema cijene koju oni ne bi platili za nju.
Ona je sudski procijenjena na milijardu i dvjesto pedeset
miliona dolara. To je opet relativna cijena, jer je prava
njena vrijednost neprocjenjiva. Pesah je za naše vlasti
bio idealna prilika da prikažu Hagadu. A ja sam ocijenio
kao apsurd da se takva vrijednost iznosi na svjetlost, daje
ljudima u ruke… Postojale su brojne opasnosti. Ma ako ništa,ne
može se uzeti takva knjiga i listati! Protivio sam se i
pozvao još trideset ljudi na konsultacije. Svi smo bili
protiv, osim Jakoba Fincija i predstavnika vlasti. Oni nas
nisu poslušali i ne pitajući Muzej neko je izdao naređenja
da se Hagada iznese. Provalili su u trezor, pokidali pečate
i odnijeli Hagadu. Ona je tada snimana pod reflektorima,
dirana rukama… Sve to šteti. Kasnije sam tužio Vladu. Proces
je trajao do prošle godine kada je napokon tužba u ime Muzeja
dobijena i Muzeju je isplaćena neka minimalna odšteta.
Koliko
je današnji način na koji je Hagada izložena štetan za tu
knjigu?
Muzeološki
to nije baš najbolje riješeno, ali je i ovo izuzetno korisno.
Nije dobro urađena rasvjeta, boks nije urađen kako se inače
radi u svijetu za takve eksponate. Nažalost, ona je i sada
mrtvi predmet jer nema audio-vizuelnog pristupa. Po muzeološkim
standardima, potrebni su slajdovi, video, audio prikaz…
Nema ni prospekata. Neprimjereno je i da se uz jedan tako
skupi predmet izloži obična knjiga novijeg datuma, reprint
svete knjige Misale čiji je original u Istanbulu. Posebno
se postavlja i pitanje na koje se mora osvrnuti, a to je
pitanje da li je ispravno da se u jednoj prostoriji primarnost,
centralno mjesto, da Hagadi, a ostale vjerske knjige stoje
u pozadini u malim boksovima. To ima drugačije implikacije,
i vjerske i političke na našim prostorima i u našoj situaciji.
Da
li ste sigurni da je ispod kupole original Hagade, prema
Vama dostupnim podacima?
Jesam.
Znate praksa je za tako vrijedne stvari da postoji jedna
osoba koja može prepoznati neki znak na eksponatu koji potvrđuje
njenu orginalnost. Zapis o tom znaku stoji zapečaćen u sefu.
Taj znak stoji na knjizi koja je u Muzeju, prema toj osobi.
Ne vjerujem da to nije tako. Ali takve teorije o kopijama
vrijednih originala uvijek postoje. Tako je i za Mona Lizu
i druge predmete.
|
Hajrudin
Alispahić, ratni inspektor RMUP-a koji je rukovodio operacijom
iznošenja sarajevske Hagade iz Zemaljskog muzeja :
KRAMPAMA
SMO OTVARALI SEF NEKOLIKO SATI!
Kako
ste spasili sarajevsku Hagadu?
Sve
vam mogu reći osim tačan datum! Na početku rata sam bio
na poziciji šefa odjela za kriminalistiku tadašenjeg SUP-a
Sarajevo. Negdje u prvim mjesecima rata pozvao me tadašnji
sekretar SUP-a Željko Ilić. U njegovom kabinetu već su bili
ratni povjerenik za kulturu Juraj Martinović i Enver Imamović.
Oni su me pitali da li želim učestvovati u iznošenju Hagade.
To je bilo potpuno nesređeno stanje, barikade su bile na
ulicama, u kasarni je još bila JNA, Grbavica je već bila
okupirana… Ilić mi nije izdao naredbu nego su me pitali
da li želim to uraditi, jer naprosto tada je teško bilo
izdati i naredbu. Pristao sam i bio na čelu te akcije. To
mi nije bio prvi takav zadatak jer sam već učestvovao u
spašavanju Orijentalnog instituta, pa poslije filmskog materijala
iz Sutjeska filma i u još nekim akcijama. Nisam baš bio
neko ko se razumije u umjetnost, ali sam znao da spašavam
nešto što je vrijednost za ovu zemlju.
Kada
smo krenuli u Muzej, sa mnom je bio i kolega Edis Bračković
i još jedan policajac kojem se danas više ne sjećam imena
niti sam ga ikada više vidio. U autu je bio i gospodin Imamović
čija ideja je bilo sve to što ćemo izvesti. U Muzeju smo
zatekli čuvara i nekog čovjeka kojeg je Imamović znao. Mi
nismo znali gdje je Hagada. Stigli smo negdje ujutro, oko
10 sati. Našli smo neke sefove, i čak i iznijeli još neke
vrijedne eksponate među kojima su bile kosti naših kraljeva
i ne sjećam se šta je tu još bilo. U podrumu smo pronašli
takozvanu austrijsku kasu, malu, jako tešku. Ali nismo imali
ključ. Ipak smo je uspjeli otvoriti. Nismo znali šta je
unutra, ali smo je otvarali. Otvarali smo je trnokopom,
krampama. To je trajalo nekih četiri, pet sati. Na smjenu
smo udarali ne bi li je otvorili. I uspjeli smo i unutra
našli malu drvenu kutiju u kojoj je, to je utvrdio Imamović
jer ja to ne bih znao, bila Hagada. Sve smo iznijeli na
gornji nivo, zalegli zbog pucnjave, i tako ležeći pravili
zapisnik o svemu što smo iznijeli iz Muzeja. Jednu veliku
kutiju smo nas četvorica iznijeli i prenijeli je do CSB-a
gdje je i prenoćila. Sutradan smo je odnijeli u Narodnu
banku. Samo mi koji smo učestvovali u akciji smo znali gdje
je svo to blago bilo smješteno.
Kako
danas gledate na prve ratne dane i akciju na čijem ste čelu
bili?
“Ne
znam da li ja uopće želim da se sjećam, da pričam. Mene
nikada niko ni ne spominje. Sada da gledam u istu situaciju,
možda ne bih tako postupio? Tada mi je to nešto značilo.
Nisam ni razmišljao, ali sada vidim šta se dešavalo. Vidim
i šta se desilo sa ljudima koji su nešto značili u tim danima.
Sve se tako bagatelisalo. Svi mi smo tada razmišljali samo
o opstanku, i našem, i grada i države. Ipak, moram reći
da mi negdje duboko u meni jeste drago što sam ja bio taj
koji je rukovodio tom akcijom. Sada je sve to bilo i prošlo
i ja to polako zaboravljam. Na neki način policija je i
Žila ta kojoj je to bio zadatak. Lično zadovoljstvo mi je
da sam imao čast da držim u rukama nešto što je tako mali
broj ljudi i vidio. Veliko je to. Ali bilo je još puno ljudi
koji su uradili značajne stvari, a da ih danas niko više
ni ne spominje, a i njima se treba diviti. |
Preuzeto iz SLOBODNE BOSNE
STARE TEME
|