edna od manje zapaženih
vijesti prošle sedmice bila je ona o hapšenju pedeset i pet
prosvjednika u New Yorku, na stepenicama Misije SAD-a pri
UN-u. Prosvjednici su se na tom mjestu okupili u utorak, 22.
januara, da bi svojim činom nenasilne građanske neposlušnosti
ukazali na potrebu okončanja rata u Afganistanu, sprečavanja
njegovog širenja, i pozvali na promjenu američke vanjske politike
i njezino prilagođavanje mirotvornom naslijeđu Martina
Luthera Kinga. Među prosvjednicima bili su brat i udovica
Craiga Scotta Amundsona, koji je poginuo u terorističkom
napadu na Pentagon 11. septembra. Amundsoni su na prosvjedu
izjavili: "Bush je rekao da ´rat protiv terorizma´ od
američkog naroda zahtijeva žrtve. Nenasilni protest ispred
američke misije pri UN-u zapravo je front na kojem se odvija
bitka rata protiv terorizma, a uhapšeni prosvjednici pokazuju
kakva je žrtva neophodna za istinsku pobjedu nad svim oblicima
terora."
Medijska
detonacija Druga bitka, mnogo zapaženija, odvijala
se prošle sedmice između američkih i europskih, posebice britanskih,
novinskih medija, i to po pitanju statusa i tretmana zatočenika
"rendgenske" baze na Kubi. Fitilj je bio zapaljen
objavljivanjem fotografija zatočenika u lancima, s povezima
preko očiju i ušiju, u klečećem položaju. Iako su britanski
mediji i prije ukazivali na izazove i rizike novog svjetskog
poretka i novih odnosa moći koji su se počeli ocrtavati nakon
11. septembra, prva prava medijska detonacija odjeknula je
21. januara, tekstom Zaustavite ovu brutalnost u naše ime,
gospodine Blair u uglednom londonskom listu Mirror,
koji je potpisalo cijelo uredništvo. U ovoj oštroj kritici
upućenoj i američkoj i britanskoj državnoj garnituri, popraćenoj
slikama zatočenika na Kubi, stoji da je "gospodin Bush
vrlo blizu da postigne nemoguće - da izgubi simpatije civiliziranog
svijeta za ono što se 11. septembra dogodilo u New Yorku i
Washingtonu". Sljedećih dana, Mirror i Guardian
objavili su razgovore s ljudima koji imaju iskustva sa zarobljeničkim
logorima. Terry Waite, bivši talac, izjavio je za Guardian:
"Mogu prepoznati uvjete pod kojima se drže zatočeni
u američkoj bazi u Guantanamo zaljevu jer sam bio tamo. Ne
u bazi X-Ray, već u mračnoj ćeliji u Beirutu, u kojoj sam
čamio pet godina." Mirroru je, pak, intervju
dao najpoznatiji američki ratni zarobljenik, pukovnik James
Hughes, koji je uspio preživjeti šest godina u vijetnamskom
logoru. Hughes, danas starac od 74 godine, kojeg još uvijek
proganjaju vijetnamske noćne more, kaže: "Samo se nadam
da ih ne tretiraju kao životinje. Oni zaslužuju pravo na valjano
suđenje. Moramo biti sigurni da se ta čudovišta neće lako
izvući - ali isto tako moramo biti sigurni da smo uhvatili
prave ljude." Kritikama se 24. januara pridružio i britanski
The Economist, skrećući pažnju na još jedan aspekt
kubanske lokacije: "Izbor Guantanamo baze nije ohrabrujući.
Donald Rumsfeld, američki ministar odbrane, tvrdi da je baza
u Guantanamo zaljevu - koja predstavlja neku vrstu historijske
anomalije - ´zadnje najgore´ mjesto za držanje tako opasnih
zarobljenika. Ali oni su mogli biti jednako dobro čuvani u
bazama u Afganistanu, ili u savezničkim zemljama, ili samim
američkim zatvorima s najvećim osiguranjem. Čak je i Rumsfeld
priznao da Amerika ima mnogo visoko osiguranih objekata u
kojima bi se mogli držati zarobljeni talibani i pripadnici
Al-Ka´ide. Jedinstvena privlačnost Guantanamo zaljeva, gdje
Amerika žurno gradi ćelije za oko 2.000 zarobljenika, nije
u njezinoj udaljenosti ili vodama punim morskih pasa, već
u tome što se čini da leži izvan jurisdikcije američkih federalnih
sudova, ili, zapravo, bilo kojeg drugog suda. Kuba osporava
američko pravo na tu bazu (iako kubanske vlasti, u suradničkom
raspoloženju, nisu imale prigovora na držanje zarobljenika
u njoj). Poenta je u tome što će ovi zarobljenici u toj bazi
biti tamo gdje američke vlasti to i žele: u zakonskom limbu.
Ovo je pravi razlog zabrinutosti, i mogao bi zakomplicirati
suradnju koja je Americi potrebna da bi potpuno razbila Al-
-Ka´idu, za koju vjeruje da operira u 60-ak različitih država."
Ovakve kritike iz britanskih
medija, uz prijašnje zamjerke raznih organizacija za zaštitu
ljudskih prava (Human Rights Watch, Amnesty International,
Međunarodni crveni križ, itd.), popratile su i izjave, primjerice,
njemačkog ministra vanjskih poslova Joschke Fischera,
koji je odbacio Bushovu tvrdnju da zatočenici na Kubi ne mogu
imati status ratnih zarobljenika, već isključivo "nelegalnih
boraca". "Što se tiče Guantanamo zatočenika, mi
smo mišljenja da oni imaju biti tretirani kao ratni zarobljenici,
bez obzira kako će kasnije biti klasificirani." Po ovom
pitanju oglasio se i povjerenik EU za vanjske poslove, Chris
Patten, koji izražava zabrinutost da Sjedinjene Države
počinju "gubiti moralnu podlogu" u onome što čine.
Američki
odgovor Povratna reakcija američkih novinskih medija
detektirala je ove kritike kao neku vrstu transatlantske pukotine
(Christian Science Monitor). Chicago Chronicle
23. januara piše kako se čini da je europske vođe i medije
po pitanju navodnog pogrešnog tretiranja zarobljenih talibana
i pripadnika Al-Ka´ide u Guantanamo bazi na Kubi - inficirao
ozbiljan virus anti-americanus. Istog dana u Wall
Street Journalu Claudia Rosett poručuje Crvenom
križu da treba "postati realan", te da je vrijeme
revidirati Ženevsku konvenciju. "Stvarna sramota Guantanamo
zaljeva nema veze s tretmanom zatočenih talibana i pripadnika
Al-Ka´ide. Ali ima s Međunarodnim crvenim križem, koji ulijeće
na scenu, mašući Ženevskom konvencijom kao da jaše u spas
nekim starim ratnim zarobljenicima - tražeći da se moderni
sljedbenici terorizma tretiraju jednostavno kao dobri stari
konvencionalni ratni zarobljenici." Dva dana kasnije,
The Washington Post objavio je komentar Charlesa
Krauthammera Šakali su u krivu: "Amnesty International
je šokiran što koristimo lance. Visoka predstavnica UN-a za
ljudska prava, Mary Robinson, zabrinuta je što Sjedinjene
Države možda krše Međunarodni sporazum o građanskim i političkim
pravima. Da, ista ona Mary Robinson koja je, u ime sprečavanja
gladi, uputila idiotski zahtjev za obustavu američkog bombardiranja
pet dana prije njegovog početka - zahtjev koji bi rezultirao
nebrojenim afganistanskim žrtvama od gladi, koja je sada zaustavljena
zahvaljujući američkoj pobjedi."
Primjetno je, međutim,
da su gotovo svi izvještaji i komentari vezani uz zatočene
na Kubi, a osobito uz njihov zakonski status i postupak suđenja,
zaobilazili dublje analiziranje izručenja bosanske tzv. "alžirske
šestorke", iako je to pitanje prisutno u američkim medijima.
Upitan o zakonitosti tog izručenja na novinskoj konferenciji
u Pentagonu 22. januara, američki ministar odbrane Donald
Rumsfeld rekao je da nema komentara. Rumsfeld je jedan
od glavnih zagovornika toga da se zatočenim na Kubi ne može
dati status ratnih zarobljenika, i da će biti tretirani kao
"nelegalni borci" (unlawful combatants).
CNN-ov izvještač s te novinske konferencije pri kraju svog
priloga ostavio je otvoreno pitanje mogu li se šestorica deportiranih
iz Bosne tretirati čak i kao "nelegalni borci",
jer nisu uhvaćeni u borbama u Afganistanu. U ponedjeljak,
28. januara, The New York Times objavio je tekst Iana
Fishera, koji predstavlja do sada najkompleksniji prikaz
različitih bosanskih aspekata izručenja tzv. "alžirske
šestorke", spominjući i prošli broj magazina Dani,
kao i opis njegove naslovne stranice. Fisher u tekstu iznosi:
"Pitanja je mnogo, i ona uključuju navodno američko tiraniziranje
krhkog bosanskog pravnog sistema prilikom izručenja ovih ljudi.
Ali emocionalno jezgro za mnoge bosanske muslimane jest sljedeće:
kako to da su Sjedinjene Države tako brzo reagirale protiv
šestorice muslimana a ne mogu riješiti slučajeve Radovana
Karadžića, vođe bosanskih Srba tokom rata, i Ratka Mladića,
glavnog generala bosanskih Srba, koji su još uvijek na slobodi,
iako su još 1995. optuženi za ratne zločine protiv bosanskih
muslimana?" U tekstu se dalje spominje izjava Wolfganga
Petritscha da iz principijelnih i političkih razloga međunarodna
zajednica ne smije izgledati pristrana, te da deportacija
šestorice Alžiraca treba motivirati stezanje obruča oko Karadžića.
I vašingtonske službene izjave prošle sedmice govore o udvostručavanju
napora u hvatanju ovih ratnih zločinaca, kada je i američka
ambasada oblijepila Sarajevo njihovim posterima-potjernicama.
Međutim, Karen Williams, glasnogovornica ambasade,
kaže da je kampanja postera bila planirana odavno i njezin
cilj nije razblaživanje bijesa zbog izručenja Alžiraca. "Kategorički
tvrdim da to nema veze s ovom šestoricom", izjavila je
glasnogovornica.
Velika
ustavna pitanja Paralelno s ovim događajima, transporti
na Kubu privremeno su obustavljeni, zbog, kako mediji prenose,
nedostatka prostora u X-Ray bazi, a američki predsjednik Bush
se, izgleda, još jednom predomislio u vezi sa statusom zatočenika.
Nakon što je prošlosedmično urgiranje Colina Powella za
prihvaćanje primjene Ženevske konvencije na zatočenike na
Kubi bilo energično odbijeno, 29. januara The New York
Times javlja da Bush ponovno razmatra tu mogućnost.
U međuvremenu, kući se
vratio američki taliban John Walker Lindh da pred američkim
sudom odgovara zbog zavjere protiv svojih sudržavljana. Vođa
njegovog petočlanog odvjetničkog tima, James J. Brosnahan,
prilikom prvog Lindhovog pojavljivanja na sudu kaže: "Amerikanci
obožavaju suđenja, i zato ih tako mnogo prenosi televizija.
Nemojte propustiti ovo suđenje. Bit će svjedoka. Bit će FBI
agenata. Oni će biti ispitivani i opet unakrsno ispitivani."
Najveća Brosnahanova zamjerka američkim vlastima je ta što
je njegov klijent čak 54 dana proveo u zatočeništvu bez mogućnosti
da kontaktira svoga odvjetnika. Howard Kushner, stručnjak
za terorizam i šef odjela za kriminalističko pravo na Univerzitetu
Long Island, tvrdi da ovaj slučaj postavlja "velika ustavna
pitanja" oko toga treba li Amerikanac koji se borio protiv
svoje države imati istu vrstu pravne zaštite koja bi mu bila
pružena u Sjedinjenim Državama.
Novinarstvo
okrenuto naglavačke
|
Komentar je svet, činjenice su slobodne!
|
Najnovije istraživanje
američkog izvještavanja o ratu u Afganistanu pokazuje
da Amerikanci u novinama, magazinima i na televiziji
dobijaju sve manje činjenica, a sve više mišljenja,
i to uzak raspon mišljenja.
Na trend odmicanja
od činjeničnog izvještavanja u protekla četiri mjeseca
ukazala je studija koju su zajednički proveli Project
for Excellence in Journalism (istraživački institut
pri Univerzitetu Columbia), Pew Charitable Trusts i
Princeton Survey Research Associates. Studija obuhvaća
kablovsku i javnu televiziju, tv-mreže, Newsweek,
Time, The New York Times, The Washington
Post, The Cleveland Plain Dealer i The
Fresno Bee, kao i različite tv-talk emisije. Studija
pokazuje da je čisto činjenično izvještavanje sa 75%
sredinom septembra palo na 63% tokom novembra i decembra.
Ostatak izvještaja čine analize, komentari i spekulacije.
Studija također pokazuje da je, usprkos svim komentarima,
raspon različitih mišljenja koji se nudi Amerikancima
- primjetno ograničen. Tek 10% izvještaja o politici
državne administracije nudi različite točke gledišta,
dok ih u većini izvještaja uopće nema.
Jedan razlog opadanja
činjeničnog izvještavanja otkako se ratna priča preselila
na drugi dio svijeta i postala kompleksnija, jesu restrikcije
koje je Pentagon nametnuo novinarima. Reporterima je
rijetko dozvoljeno boraviti s američkim trupama u ratnim
zonama, gdje bi oni sami mogli vidjeti šta se događa.
Drugi razlog čine kresanja troškova tv-mreža, što novinarima
onemogućava dublje praćenje sve zamršenije priče. Također
je zanimljivo da je javni entuzijazam za novinske radove
počeo opadati iako novinstvo u velikoj većini podržava
vladu. To upućuje na zaključak da građani intuitivno
znaju da je najbolji i najpouzdaniji novinski rad onaj
koji nudi nezavisnu informaciju. (NYT, 29. januar
2002.)
|
|