Zašto
uopće glasati?
Čemu izbori kada se ništa
bitno neće promijeniti?
Zašto glasati kada su svi
isti?
Zašto glasati kada će svakako
sve biti onako kako odluče stranci?
Što bih glasao kada svakako
nema budućnosti u Bosni?
Broj onih koji će uoči
oktobarskih izbora sebi postavljati ovakva pitanja, među skoro
2,3 miliona birača u BiH, ogroman je. Nemoguće ga je sa sigurnošću
procijeniti, ali vrlo je moguće da će o vlasti i političarima
koji će vladati ovom zemljom naredne četiri godine odlučiti
svega polovina biračkog tijela. Odnosno, da će sudbinu svih
građana Bosne i Hercegovine diktirati činjenica da stotine
hiljada ljudi 5. oktobra neće ubacivati nikakve glasačke listiće
u kutije. Pa bi se vrlo lako - ukoliko se nastavi trend da
na svake izbore od 1996. do danas izlazi sve manje i manje
birača - mogla i na BiH primijeniti opaska američkog kritičara
Georgea Jeaba Nathana koja glasi: "Loše političare
biraju dobri građani koji ne glasaju." Naime, na
prvim poslijeratnim općim izborima, prema nekim podacima,
glasalo je oko 85 posto birača, iako nije bilo formalne registracije,
nego se glasalo na osnovu popisa stanovništva. Na općinskim
izborima 1997. glasalo je oko 80 posto upisanih u birački
spisak, na izborima 1998. ispod 75 posto, a na posljednjim
općim izborima, u novembru 2000. godine, tek 64 posto.
Kako
dobijaju fašisti Pitanje zašto će jedan dio građana
BiH ignorisati čin od kojeg im, u dobroj mjeri, ovisi svakodnevni
život, nadilazi svako teoretsko pojašnjenje, a pogotovo teze
po kojima do nezainteresiranosti građana za izbore u jednoj
zemlji dolazi u trenutku kada životni standard dosegne neki
natprosječni nivo (životni primjer šta se dešava u visokorazvijenim
zemljama su posljednji predsjednički izbori u Francuskoj kada
trećina birača nije izašla na izbore, pa je profašistički
kandidat Jean-Marie Le Pen ušao u drugi krug sa samo
tri posto glasova manje od aktualnog predsjednika Jacquesa
Chiraca). Kako BiH ne spada i još zadugo (bez obzira ko
dođe na vlast) neće spadati ni u srednje, a kamoli visokorazvijene
zemlje, sasvim sigurno je da njihovu ravnodušnost ili čak
odbojnost spram "proklete mogućnosti izbora" treba
tumačiti sasvim drugim razlozima.
Među najčešće spominjanim
tu je učestalost izbora. Građane koji su gotovo svake godine,
a nekad i dva puta godišnje, primorani da slušaju predizborne
slogane, a potom i da se izjašnjavaju o svojoj političkoj
opciji, zaista je teško motivirati za sudjelovanje u novom
izbornom cirkusu. Jer oni su i inače prezasićeni prisustvom
i uticajem politike na njihov život. Drugi uzrok apstinencije
od izbora je usko povezan sa ovim prethodnim: kako ubijediti
građane ove države da glasom odluče o svojoj i budućnosti
svoje djece kada se "sloboda izbora" ne zasniva
na borbi kvalitetnih programa, nego na, pojednostavljeno rečeno,
glasanju za iste one koji su ih do sada jednom ili više puta
slagali. Ili blaže rečeno: iznevjerili. Ili još blaže: nisu
ispunili svoja predizborna obećanja. Naravno, može se staviti
primjedba ovoj tezi da je neuporedivo to da su jedni, skrivajući
se iza borbe za važna nacionalna pitanja, opljačkali i opustošili
državu, dok su drugi, umjesto obećane borbe protiv korupcije
i pljačke poreskih obveznika, dopustili da i sami budu osumnjičeni
za širenje korupcije i kriminala. Bilo kako bilo, nije daleko
od istine procjena nekih domaćih analitičara da, zbog neodgovornog
raspolaganja javnim budžetima, odnosno novcem i uticajem,
bh. političari u javnosti imaju imidž kriminalaca kojima je
briga o interesu običnih građana na posljednjem mjestu.
Treći faktor koji povećava
broj izbornih apstinenata jeste uvjerenost kako će, bez obzira
koje stranke i pojedinci osvoje vlast, opet o svemu ponajviše
odlučivati međunarodna zajednica. Snažne ovlasti koje međunarodna
zajednica doista ima u BiH, međutim, sve se manje primjenjuju
po principu naredbe, a sve više kao način ispravljanja gluposti
i namjernih grešaka koje čine izabrani bh. političari. Vjerovatno
da nije mali broj onih koji duboko vjeruju da će se međunarodna
zajednica čak i umiješati u izborni proces kako bi "navukla"
izborni uspjeh onim strankama čije programe podržava. Ovakvu
tezu moguće je razvijati jedino zbog još jednog od faktora
neizlaska na izbore: poprilično zakomplicirane procedure glasanja
i još kompliciranijeg načina izračunavanja broja mandata koje
će neke stranke dobiti. Zato i dobar dio budućih apstinenata
sigurno vjeruje da ne vrijedi glasati kada i njihovi glasovi
mogu biti predmet krađe, prevare i izbornog inženjeringa.
Prljava
kampanja "Jedan od faktora koji će, po mom
mišljenju, uticati na apstinenciju birača na izborima jeste
medijska kampanja, posebno u pisanim medijima. Obračuni među
pojedinim strankama i kandidatima koji se objavljuju dezorijentišu
građane. Oni ne znaju za koga će se opredijeliti pa se čuju
izjave kako uopće neće izaći na izbore. Ne znam koliko se
može uticati na to da se takva kampanja stiša u ovom periodu
do izbora jer manje se čuje iznošenje programa, odnosno iznose
se obećanja, ali ne kroz neku čvrstu programsku orijentaciju,
a, s druge strane, puno je više tih nekih ličnih obračuna",
kaže Hilmo Pašić, član Izborne komisije BiH i jedan
od ljudi koji kontinuirano prate izbore i izborne kampanje
u BiH od 1990. godine.
"Ljudi bez muda
i časti, k´o hijene se mlate oko komada vlasti",
rečenica iz pjesme "Zabranjenog pušenja" koja jeste
slika prljave predizborne kampanje u BiH, ujedno je i ilustracija
razmišljanja dobrog dijela građana o izborima na koje neće
izaći. Pogotovo mladih, koji su razočarani i radije će stati
u red pred ambasade nego pred glasačke kutije. Na njima je
da shvate kako su upravo oni ta, za politiku nezainteresirana
"šutljiva većina", koja održava na vlasti pogrešne
i nesposobne političare. Jer i jedan od najvećih suvremenih
diktatora, optuženi ratni zločinac Slobodan Milošević,
skoro je deceniju i po držao vlast zahvaljujući činjenici
da pola glasačkog tijela uopće nije glasalo! Bilo je dovoljno
da trećina srbijanskih glasača podrži bivšeg predsjednika
Srbije i Jugoslavije i da on slavi pobjedu sa 102 posto osvojenih
glasova. Sve dok "šutljivoj većini" nije prekipjelo
i dok nije dala svoj glas njegovim oponentima. Zato su glasovi
onih koji sada kažu da neće izaći na izbore u BiH jedina brana
dolasku na vlast i u ovoj zemlji neke blijede Miloševićeve
kopije.
Zoran
Tomić, profesor na katedri političkih komunikacija na
Sveučilištu u Mostaru |
Građani
su izgubili vjeru u političare |
Autor više
stručnih knjiga o izbornom procesu u BiH u razgovoru
za Dane analizira kakve posljedice može proizvesti
neizlazak velikog broja građana BiH na oktobarske izbore
|
DANI:
Od 1996. i prvih poslijeratnih izbora u BiH
kontinuirano se smanjuje postotak registrovanih birača
koji su glasali. Kako tumačite ovaj pad interesa za
izbore, da li je osnovni razlog učestalost izbora ili
ima i drugih faktora?
TOMIĆ: Teško
bi bilo reći da ima jedan razlog pada zainteresiranosti
bh. birača za izborni proces. Prije svega, može se reći
da su izbori jako učestali, što nije uobičajeno za demokratske
zemlje na Zapadu, i da su birači zamoreni od izbora
u BiH. Mislim da bi akcenat trebalo staviti na ono što
je Visoki predstavnik Paddy Ashdown kazao u Parlamentu
Federacije: da politički i izborni proces gubi na vjerodostojnosti.
Zašto gubi na vjerodostojnosti? Pa zato što su političari
od 1990, a intenzivnije od 1996, nastupali sa raznim
obećanjima gdje su govorili biračima da će im se poboljšati
standard, da će smanjiti nezaposlenost, pojačati socijalnu
politiku… Mi smo svjesni da je trend rasta životnih
uvjeta u BiH vrlo spor i da je, prema mišljenju mnogih
građana, nezadovoljavajući. Iz toga se može izvući zaključak
da su građani izgubili vjeru u bh. političare, koji
iz godine u godinu pričaju istu priču a rezultata je
sve manje.
DANI:
Kako bi se mogao definisati podnošljivi prag apstinencije
od glasanja, odnosno postotak birača kod kojeg su rezultati
izbora ipak vjerodostojni?
TOMIĆ: Teško
je govoriti koji je podnošljivi prag, ali držim da sve
ispod 50 posto nema legitimiteta u jednoj zemlji ili
biračkom tijelu. Mi imamo činjenice da je u nekim zemljama
na Zapadu u birački popis upisano 70-80 posto birača.
Od toga na izbore iziđe 55 posto, pa ispada da ni 50
posto građana nije glasalo za nekoga "legitimno"
izabranog predsjednika ili vodstvo. Sve što se vrti
oko 50 posto je, po meni, upitnog političkog kredibiliteta
jer pola stanovništva te zemlje nije uopće glasalo i
nema stava o takvoj političkoj stranci ili pojedincu.
DANI: Analize
govore kako se birači u BiH suočavaju sa pojednostavljenom
dilemom: glasati ili za stranke sa nacionalnim predznakom
ili za tzv. reformatorske stranke, uglavnom socijaldemokratskog
backgrounda. Kako će ova, kako je analitičari
nazivaju, kvazidemokratska mogućnost izbora uticati
na dodatno povećanje onih koji neće izlaziti na izbore?
TOMIĆ: Mislim
da su u prednosti nacionalne stranke jer su njihova
retorika i tehnika u izbornom marketingu nešto konkretnije,
puno privlačnije od onih koje koriste političke stranke
koje imaju multietnički ili, recimo, proeuropski karakter.
Oni još uvijek govore o konkretnim problemima i mobiliziraju
svoje biračko tijelo na nekim nacionalnim elementima,
koji, moramo priznati, imaju svoju bazu u sva tri naroda.
Još uvijek, prema istraživanjima koje pratimo, posebno
među Hrvatima, govori se o nacionalnom pitanju kao prioritetnom.
Takva situacija nije nedemokratska, ali je prioritetno
pitanje kako u ovakvoj političkoj situaciji, kada su
ekonomija i gospodarstvo dominantan problem, zainteresirati
birače da razmišljaju samo o tome. Stranke koje u svom
programu kao najvažnije pitanje imaju ekonomiju moraju
razmišljati kako pronaći komunikacijske kanale da dođu
do svakog birača i da ga metodom ponavljanja uvjere
da je ono pogrešna politička platforma u odnosu na ovo.
DANI: Možete
li dati ocjenu dosadašnje izborne kampanje, ima li tu
pozitivnih ili negativnih iskoraka u odnosu na prethodne
izbore u BiH?
TOMIĆ: Ono
što mene raduje, barem deklarativno, jeste to što mnoge
stranke vode kampanju osobnog približavanja čovjeku,
razgovora sa čovjekom. Ukoliko taj trend bude prevladao,
mi ćemo sa stručnog stanovišta moći reći kako u ovoj
kampanji ima jako puno poboljšanja u odnosu na prethodne.
Ono što je primjetno jeste jako puno negativne kampanje,
isticanja protivničkih negativnih mišljenja i stavova.
Uzrok ove prljave kampanje je u nepripremljenosti političkih
stranaka i kandidata da se vrlo kompetentno i meritorno
suprotstave najvažnijim problemima. Mislim da mnoge
stranke nemaju modus za rješavanje tih problema, a kada
toga nema, onda je najlakše voditi kampanju napadajući
svog suparnika.
DANI: U
Vašoj knjizi Osnove političkog komuniciranja
naveden je citat jednog američkog kritičara koji glasi:
"Loše političare biraju dobri građani koji ne glasaju."
Da li će se na ovim izborima desiti upravo to?
TOMIĆ: S
obzirom na činjenicu kako se najavljuje veliki neinteres
za ove izbore, bojim se da će upravo potvrditi to: da
će oni koji ne iziđu na izbore, a bit će sigurno u jednoj
velikoj većini, izglasati kandidate koji će proći. Moramo
pozvati građane da glasuju, da oni izaberu svoje kandidate,
a ne da ostankom u kući omoguće manjinama da biraju
svoje kandidate jer su one motivirane kojekakvim interesima.
Onda obični čovjek ostane po strani i mora se suočiti
sa činjenicom da ima lošeg kandidata na vlasti pune
četiri godine i da mu on kreira i život i društvene
i druge okolnosti u zemlji u kojoj živi.
DANI: Kako
biste ocijenili ulogu medija u predizbornoj kampanji,
bilo elektronskih ili pisanih?
TOMIĆ: Mislim
da bi Izborni zakon trebao omogućiti jedan drugačiji
odnos elektroničkih medija prema kampanji. S druge strane,
moja je teza da su u ovoj kampanji najvažniji komunikacijski
kanal tiskovine, odnosno pisani mediji. Oni ne podliježu
nikakvim sondiranjima svojih tekstova prema državnom
Izbornom povjerenstvu niti jednom drugom tijelu. Dakle,
pisani mediji imaju moć koju mogu koristiti u ovoj kampanji,
mogu uticati na rezultate, a, s druge strane, pisani
mediji su suočeni sa onim etičkim načelom kako objektivno,
istinito i potpuno predstaviti sve kandidate i političke
stranke. Moram priznati da sa profesionalnog stanovišta
na mnoge medije imam izrazito kritički stav jer su jednostavno
u funkciji pojedinih političkih opcija i to je sasvim
evidentno u analizi njihovog sadržaja. Mislim da se
mediji nakon kampanje moraju suočiti sa izborom: hoće
li i dalje ostati ideološka metla političkih bogova,
ili će konačno postati objektivni, istiniti, potpuni
i odgovarati svrsi zbog koje su i pokrenuti. |
|