Zijah Gafić (Dani): U Izraelu i Palestini
Put bijele maramice
Ekskluzivno: Dani u Izraelu i Palestini (I) |
Put bijele maramice |
Jedan od najnagrađivanijih bosanskohercegovačkih fotografa specijalno za Dane izvještava sa najakutnijeg svjetskog žarišta. Ramallah, Jenin, Nablus, Betlehem i Gaza toponimi su višedecenijskog rata i mjesta koja je obišao 22-godišnji Zijah Gafić praveći ekskluzivne snimke vječnih ratišta. Dani u dva nastavka objavljuju zapise našeg suradnika o prolasku izraelskih barikada, atmosferi u kućama Hammasovih samoubica, vojnim akcijama i strahu civila… Zijah Gafić je uspio posjetiti i štab palestinskog lidera Jasera Arafata neposredno prije nego što su ga razorili oklopnjaci jevrejske vojske i upoznati čovjeka koji odavno ne vuče sve konce moći u svojoj zemlji, i koji još uvijek važi za jedinog prihvatljivog lidera borbe bez kraja |
Izraelsku vizu sam dobio kroz odškrinuta blindirana vrata ambasade u Beogradu. U napomeni uz vizu stajalo je: 1980. Godina mog rođenja! Prva stvar koju sam vidio kada sam sletio u Izrael bio je natpis "Ben Gurion Airport Security" na plavom kombiju, koji je stajao tik uz avionske stepenice. Među posljednjim sam izašao iz aviona, i, kako sam stupio na tlo Izraela, prišle su mi dvije lijepe službenice aerodromskog osiguranja: Šta ćete u Izraelu? Gdje Vam je novinar? Zašto ste sami? Zašto Vam je hotel u Istočnom Jerusalemu? Gdje ćete ići? Šta snimati? Koliko ostajete? Koju aviokompaniju ste koristili? Koliko je putnika bilo u avionu? Nosite li nešto za stanovnike Palestine, pismo, poklon? Jeste li sami pakovali kofere? Oprostite, ali nije nam jasno kako ćete sami napraviti reportažu? Znate li da je tamo jako opasno? Koliko godina imate? Poznajete li koga u Izraelu? Na pasoškoj kontroli ključno pitanje je očevo ime. Moj odgovor je glasio: Muhamed. Službenik je iskolačio oči ne krijući iznenađenje, pritisnuo neko dugme i poželio ugodan boravak u Izraelu. Opet mi prilaze dvije službenice, uzimaju pasoš, ponavljaju ista pitanja i dodaju da aerodromsko obezbjeđenje želi sa mnom razgovarati. Tek sam dvadeset minuta u Izraelu i četvrti put me zaustavljaju da porazgovaraju. Drugi put u životu sam pomislio nemam li pogrešno ime: prvi put je to bilo na Jadranu, u Drveniku, u ratu, u mojoj dvanaestoj godini. Dječiju igru na plaži prekinuo je pucanj iz pištolja nekog domoljuba. Aerodromsko obezbjeđenje postavlja identična pitanja, istina, drugim redoslijedom, plus dopunsko pitanje: "Pošto se ionako sve radi za novac, ko Vas plaća?" Taksi od Tel Aviva do Jerusalema košta 50 dolara. Sat vožnje. Vozač je Jevrej, doseljenik iz Jemena. Kada sam rekao ime hotela, odgovorio je da je to skuplje - 60 dolara. I nema pogađanja. Ispričao sam mu kako je Bosna primila Sefarde nakon što su protjerani iz Španije i kako smo sačuvali Haggadu u svim ratovima. I opet ništa od pogađanja. Njegov komentar je bio kako su Španci pametno postupili jer "mi Izraelci smo, evo, ostavili Arapima komad zemlje i sad imamo problem; trebali smo ih se potpuno riješiti i ne bi bilo problema". Hotel u kojem sam spavao nalazi se na Maslinovoj gori, tamo gdje je, prema kršćanskom učenju, Isus uskrsnuo. U hotelu većem od sarajevskog Holiday Inna ja sam bio jedan od tri gosta: doručak samo za mene; posluga samo za mene; umjesto 100 dolara za noć, meni kao Bosancu, muslimanu, pa još i novinaru, naplaćuju 45. Učeći lozinku U Jerusalemu svi nose oružje! Nakon služenja dugogodišnjeg vojnog roka svaki građanin dobija komplet uniformu i naoružanje, čiji gubitak povlači zatvorsku kaznu. Ukoliko nema gdje ostaviti oružje, može ga nositi sa sobom. Na ulazu u restorane stoje službenici osiguranja sa metal detektorom. Nakon mene ulazi čovjek u odijelu i pištoljem za pasom i naručuje ručak. Mene pretresaju, njega ne. Jedno od obrazloženja za svoje samoubilačke napade teroristička organizacija Hammas nalazi upravo u činjenici da su u Izraelu rijetki civili: i žene i muškarci služe vojsku, ostaju u rezervi i naoružani su. No, za većinu spriječenih terorističkih napada su zaslužni upravo ti naoružani civili. Gradom neprestano kruže policijske patrole, na motorima, u blindama, kamionima, a jedina vidljiva razlika između policije i vojske je u boji registracije. I jedni i drugi su pod punom ratnom opremom: puška, pancir, šljem... Više sam oružja vidio za četiri dana u Jerusalemu nego za godinu dana rata u Sarajevu; više puta me policija zaustavila za petnaest dana u Izraelu nego za vrijeme koje sam u ratu proveo u Sarajevu. Ako ignorišemo to da su skoro svi naoružani i da se svaki čas neko može raznijeti, ostaje za razgledanje lijepi, stari dio Jerusalema. Križni put, kojim je prošao Isus na putu do Golgote, brda pretvorenog u ogromnu crkvu na mjestu Isusova raspeća. Na osmoj stanici Križnog puta, Arap prodaje noktaricu Made in Hong Kong, a na devetoj se može popiti fantastičan svježi sok od narandže, i pakleno platiti. U panorami Jerusalema, ili Jersalaima - kako ga Jevreji zovu, ili El Qudsa - na arapskom, dominira zlatna kupola Al Akse, jednog od tri sveta mjesta za muslimane. Tu je, prema islamskom predanju, Muhammeda a.s. Allah uzdigao sebi i pokazao mu Džennet i Džehennem. Tu je prije dvije godine jedan Jevrej ubio desetine muslimana na molitvi. Tu je počela druga intifada. Od tada ulaz u džamiju čuva izraelska policija. Zaustavljaju me i kažu da je džamija samo za muslimane. Vratar mi ne vjeruje da jesam musliman, ubijeđen, valjda, da su samo Arapi muslimani. - Odakle si? - Iz Bosne. - Hm!? Kako ti se zove otac? - Muhamed. - Govoriš li arapski? - Ne. - Znaš li šta proučiti? I ja proučih El Fatihu. Lozinka je prošla i pustiše me da uđem, bez fotoaparata. Mundijal u Arafatovom svijetu Ramallah je udaljena od Jerusalema kao Hadžići od Sarajeva, pa opet ponekad treba osam sati za prelaženje tog puta. Palestinski taksisti udaljenost između gradova ne računaju u kilometrima, nego u broju kontrolnih punktova. Ramallah, kao i svi ostali palestinski gradovi, ima neke osobine geta. Na ulazu u grad je punkt, okružen betonskim blokovima, bodljikavom žicom, mitraljeskim gnijezdima, novonastalim izraelskim naseljima. Svim Izraelcima, čak i izraelskim Arapima, kako zovu Arape koji imaju izraelske dokumente, zabranjen je ulaz u Palestinu, iako mnogi imaju familije u palestinskim gradovima. Na punktu gužva: Palestinci koji rade u Jerusalemu se vraćaju s posla i vojnici im ne daju tek tako ući u Ramallah. Da bi izašli iz svojih gradova, Palestinci moraju imati posebno odobrenje izraelskih vlasti. Rijetko koji auto iz Ramallaha ima dozvolu za napuštanje područja. Moj domaćin, grafički dizajner, nije je, kao i većina Palestinaca, mogao dobiti, i već dvije godine nije vidio svoju obitelj udaljenu stotinjak kilometara. Prije druge intifade, lavovski dio radne snage u Izraelu činili su Palestinci. Danas, neznatan broj njih ima radne dozvole i dozvole za kretanje van palestinskih gradova. No, ni posjedovanje takvog odobrenja im ne garantuje da će stići na posao. Palestincima je prelaz preko punktova dozvoljen do 19 sati. Ako zakasne i minutu, morat će prespavati negdje drugdje. U Ramallahu je sjedište Jasera Arafata. Dosta napada na izraelska naselja je krenulo upravo iz tog grada. Palestinci se žale kako je Ramallah bila mirno mjesto dok nije bilo Arafata. Sada danonoćno iznad grada lete helikopteri, tenkovi ulaze skoro svaki dan, a punktove je skoro nemoguće preći. Bljedoliki novinar ima relativno povlašten položaj na punktovima: Palestinci neizmjerno vole strane novinare, pogotovo Bosance, pa puštaju prekoreda, kao i Izraelci, kojima je razlog za protekciju to što nisam Arap. Naime, i jedni i drugi (baš kao i onaj vratar na ulazu u Al Aksu) misle da su samo Arapi muslimani. Opet, kada je vojna akcija u toku, bljedoliki novinar čeka osam sati i onda ga vrate. "Closed military area", kažu. Obavezna akreditacija Vladinog press-ureda ne važi kad se nešto zaista dešava. Kontrolni punkt je mjesto lakog stradanja, jer vojnici nose puške na gotovs. Palestinci su se navikli, pa se guraju sa njima. Bilo kakva prepirka završava repetiranjem oružja i vađenjem osigurača iz suzavaca. Moj neslavni rekord su tri repetiranja, dva pretresanja i jedno izvlačenje iz auta za šest sati vožnje, a uopće se nisam prepirao. Kada je akcija u toku, ili se desio neki napad na izraelska naselja, obično zatvore punkt. Niko i ništa ne može proći, ponekad danima. Bez obzira na intifadu, većina artikala, uključujći brašno, naftu i struju, u palestinske gradove i dalje dolazi upravo iz Izraela - osim kad se punkt zatvori. Tada u kafanama nema Coca-Cole, samo Pepsi. Coca-Cola se proizvodi u Izraelu, a Pepsi na palestinskoj teritoriji. Mundijal se gleda i u Ramallahu! Nargila u ustima - igra Saudijska Arabija. Slika na televizoru je dobra, al´ onda iznad Ramallaha proleti Apach i pokvari je. Prijestolnica samoubica Jenin je udaljen oko četiri sata vožnje od Ramallaha, ako izraelska vojska nema neku dojavu. A ako ima, onda od osam do četrnaest sati. Bez garancije da će putnik igdje stići. Moguće je zadržavanje do daljnjeg na nekom friško postavljenom punktu usred pustinje. Sa 14.000 stanovnika i više od 20 organizovanih samoubilačkih napada, Jenin je stekao neslavnu reputaciju "prijestonice samoubilačkih napada" i pod stalnom je prismotrom izraelskih helikoptera, bespilotnih letjelica, a tenkovi se nalaze u blizini grada i skoro svaku noć ulaze u njega podržavajući akcije hapšenja osumnjičenih. Većinu puštaju nakon provjere identiteta. Hapšenja su obično jako bučna: pucnjava, tenkovi, helikopteri... Moji domaćini su članovi palestinsko-hrvatske porodice: muž je studirao u Zagrebu i oženio Hrvaticu. Njihovi sinovi, blizanci mojih godina, odležali su po godinu dana u izraelskom zatvoru, kažu, onako, bezveze ih zatvorili. Uhapšeni su prilikom prelaska punkta, pod optužbom za veze sa Hammasom. Kažu da su im nakon presude rekli da bi mogli izaći iz zatvora ako bi platili 5.000 dolara. Žive u blizini izbjegličkog kampa Hawashin, koji je sravnjen u posljednjoj "invaziji" izraelske vojske. Imaju hrvatske pasoše. U posljednjoj akciji "Odbrambeni štit" u aprilu, Peta pješadijska brigada izraelske vojske je naišla na žestok otpor u centru Jenina. U akciji je učestvovalo oko hiljadu izraelskih rezervista, tenkovi, transporteri i helikopteri. Masovnog avionskog i artiljerijskog napada nije bilo zbog guste naseljenosti i eventualne reakcije javnosti na civilne žrtve. Snimci iz bespilotnih letjelica su svjedočili o temeljitim pripremama Palestinaca: rovovi u koje bi se transporteri trebali zaglaviti, mine iznenađenja... Oko dvjesto pripadnika Hammasa i Islamskog džihada, naoružani uglavnom pješadijskim naoružanjem i mobitelima, pružali su otpor deset dana. Rezultat je stotinjak sravnjenih kuća i oko 65 mrtvih Palestinaca, od kojih su polovina bili civili. Pred sami završetak akcije, palestinski samoubica se bacio pred izraelsku patrolu i ubio 13 vojnika. Ostatak ubijenih vojnika je stradao uglavnom od snajperske vatre. Izraelska vojska je u Jeninu doživjela najveće gubitke od rata u Libanu: dvadeset troje mrtvih i stotinjak ranjenih. Nakon te akcije desila su se još dva samoubilačka napada u Izraelu organizovana u Jeninu. Organizacija je krajnje jednostavna: jedan od rijetkih preživjelih bombaša tvrdi da se njegova "operacija" sastojala u tome da je dobio paklenu napravu napravljenu od deterdženata i poljoprivrednog đubriva te mobitel, kojim se, kada odredi cilj, trebao javiti svojoj organizaciji da bi ona mogla preuzeti odgovornost za napad. Čini se da je upravo jednostavnost tih napada i nedostatak bilo kakve veze sa matičnim organizacijama koje bi se mogle pratiti ključ "uspjeha". Cilj biraju samoubice. Samo polako U blizini Jenina je grad Nablus, također mjesto u kojem se nalaze izbjeglički kampovi i gdje djeluju organizacije poput Hammasa. Za vrijeme mog boravka u Jeninu u Nablus su ušle jake izraelske snage i počele pretresanje izbjegličkih kampova. Grad je zatvoren za novinare i na snazi je bio policijski sat. Nablus je "odsječen" na vrlo originalan način: bageri su jednostvano srušili kilometar ceste. Samo pješke i u znoju se može doći do predgrađa. Avantura je, međutim, počela u taksiju. Iako je policijski sat, vozili smo se kilometar, koji mi je taksist naplatio deset dolara rekavši da dalje ne smije. Upute koje sam dobio bile su sljedeće: ne koristi vozila zaraćenih strana, obuci pancir i na glavu stavi šljem, nađi nešto bijelo da možeš mahati i samo polako. Papirna maramica je bila najbolje što sam imao. Bilo je podne, negdje oko 400 Celzijusovih, kad se pojavilo prijevozno sredstvo. Palestinski vatrogasci koji su kružili gradom u potrazi za požarom su me pola sata vozali po pustom gradu kada se pojavilo vozilo Hitne pomoći, čiji je vozač ponudio prijevoz do kampa u kojem je bila vojska. Nakon desetak minuta vožnje su stali, uperili prstom i rekli: "Tamo su Izraelci." Petsto metara dalje su stajala dva prazna autobusa, desetak tenkova i transportera i vojnici. Još jednom uputstvo: hodaj sredinom ulice, maramicu u ruke i samo polako! Na tristo metara su se počele nazirati figure ljudi svezanih ruku kako ulaze u autobus, vojnici koji ih pretresaju, žene kako plaču… I tada su blindirana kola krenula prema meni! Stala su, vrata su se odškrinula i krvava ruka sa puškom se ukazala… Vojnik je počeo urlati: "Stani, stani, stani! Odakle si, odakle si? Ko si, ko si!!!!!" Strani novinar, prestravljeno sam rekao. "To je fino, sad se vrati odakle si došao da ti ne bismo razbili kameru", rekao je, zalupio vrata i otišao. Sa druge strane opkoljenog kampa su me dočekali tenkovi. Opet sredinom ulice, maramicu u ruke, i, samo polako, između pregaženih i spaljenih auta. Kad sam se približio, vidio sam iza mitraljeza na tenku momka mojih godina, sa debelim naočalama. Na lošem engleskom kaže da ne mogu dalje jer tamo se "trrrrrrrrrrrrr!". Dok odvoze napunjene autobuse, iz susjedne ulice vire stotine Palestinaca i gledaju šta radim. Njih ne diraju jer ne žive u izbjegličkom kampu koji pretresaju. Niko ne govori engleski i traže da ih snimam. Djeca pokazuju dva prsta i na zvuk tenkova se svi razbježaše. Na izlazu iz Nablusa stotine ljudi, dio uhapšenih tog dana je odmah pušten. Takvi se pješke vraćaju, svezani plastičnim trakama sa povezima preko očiju. Čekaju da ih snimim prije odvezivanja. Tada se pojavljuje kamerman i Palestinci sami stavljaju poveze na oči i poziraju mu. (U idućem broju: Bosansko pitanje u Betlehemu, dženaza u Gazi…) | U Ramallah sam došao napraviti reportažu o Jaseru Arafatu. I pored preporuka, kontakata, veza i telefoniranja nisam uspio doći čak ni do njegovog sekretara. Stoga sam sa punkta otišao pravo u njegovo sjedište, pa šta bude da bude. Mislio sam: snimit ću ono što je ostalo od njegovog štaba, a možda mi se posreći i vidjeti vođu PLO-a. Dok prilazim krhotinama štaba, shvatam da je izraelska vojska hirurški precizna: uništila je sve prateće objekte, a ostavila Arafatov ured i auto skoro netaknute. Haos je potpun; stanovnici Ramallaha poslije svakog napada dolaze da obiđu to mjesto, kao što se dolazi obići bolesnik nakon što strada u kakvoj nesreći. Djeca tada skupljaju ostatke uništenih auta, a policija ih rastjeruje, jer uvijek očekuje još jedan napad. Stajao sam i gledao djecu kako se penju na uništene automobile i mašu zastavama Hammasa. Dok je trajala ta njihova igra, prišao im je jedan dječak koji prodaje sladolede. Zastave su odložene, a njihovo mjesto u malim dlanovima zauzeli su šareni sladoledi. Unezvijerenom obezbjeđenju sam kazao kako imam zakazan sastanak sa Arafatovim sekretarom i oni mi povjerovaše. Kad se sekretar pojavio, mirno sam mu predložio da uđem i napravim reportažu o Arafatu. Ne pitajući me ništa više, poveo me sa sobom u ured da upoznam Jasera Arafata. Obezbjeđenje nije ni pogledalo moju torbu niti me pretreslo. Ispred ureda čitam natpis "We will survive", a iza rasklimanih vrata vidim Arafata kako sjedi u velikoj, mračnoj i neuglednoj prostoriji, u kojoj je neki sastanak. Ulazim i predstavljam se, pokušavam da ukratko objasnim šta želim. Iako sastanak traje, niko ne daje do znanja da ih možda ometam, i predsjednik PLO-a slabašnim glasom mi kaže: "Welcome, welcome, welcome, welcome." Imam osjećaj da uopće ne registruje šta govorim, gleda kroz mene i donja vilica mu se trese. Arafat boluje od Parkinsonove bolesti i prije par godina je jedini preživio pad aviona. Osim toga, upravo su srušili sve zgrade oko njega. Zabezeknut, ne mogu da vjerujem da je to čovjek koji već više od tri decenije vodi Palestince u njihovoj borbi za nezavisnost, protiv jedne od najjačih vojski na planeti, da je to neko ko treba da nešto potpiše. Očekivao sam Che Guevaru! Od reportaže ništa! Mojih par minuta je isteklo, napravio sam jedan snimak i Arafat mi se još jednom obratio: "Thank you, thank you, thank you." Bila je to "sikteruša". Ništa od onog što sam ga htio pitati, a živo me je zanimalo ima li Arafata mimo Palestine, ima li Arafata mimo PLO-a, mimo borbi, ubistava, rušenja, žalosti, srdžbe…? Ima li Arafat kakvu drugu kuću, ima li ženu, sina, kćerku, ide li na godišnji odmor, prodavnicu, ili na utakmicu, ima li svoju kafanu, svog jarana za kafe, šta voli da jede…? Pola sata nakon našeg susreta, dok sam u glavi pokušavao načiniti neki drugi Arafatov život, otprilike onako kako sam kao dijete iz Politikinog zabavnika izrezivao nacrtane dječake i djevojčice i raznu odjeću i onda ih u to "odijevao" i zamišljao kako odlaze na posao, na plažu ili pijacu, Arafat je izašao pred "ured" i gomili novinara na tečnom engleskom počeo odgovarati na njihova pitanja. Ovaj put vilica mu nije drhtala. | |
Ekskluzivno: Dani u Izraelu i Palestini
(II) |
Intifada se nastavlja! |
Od
Jenina do Ramallaha: U iznajmljeni taxi sam prihvatio
dvoje studenata, Pales tinaca, koji studiraju u Jeninu, a
žive u Je rusalemu. Na tristo metara od prvog pun kta, zaustavljaju
nas. Blindirano vozilo nas blokira, prozor se otvara i ukazuje
se cijev puške. Zatim prepoznatljiv zvuk repetiranja! Vojnik
poče urlati: "Nazad, nazad, nazad, nazad!!!!!"
Na drugoj cesti za Ramallah,
drugi punkt. Vojnici vire iza betonskih blokova i puške su
uperili ka taxiju. Nakon sat vremena čekanja u autu, prilazi
jedan vojnik i naređuje da izađemo. Odguruje nas od auta i
energično gestikulira i objašnjava kolegama ko koga da drži
na nišanu. Legitimišu nas i temeljito pretresaju auto. Sumnjivo
im je što sa stranim novinarom putuje dvoje Palestinaca koji
idu u Jerusalem. Profil samoubice koji se u posljednje vrijeme
javlja je sličan njihovom: studenti, neudati/neoženjeni, prebivalište
u Izraelu, studiraju na Palestinskom univerzitetu. Kome ne
bi bilo sumnjivo!? Za divno čudo, propuštaju nas!
Nakon deset kilometara,
tzv. leteći punkt: blindirano vozilo prepriječi cestu, vojnici
se rasporede, zatvore put i kontrolišu. I, naravno, ništa
ne objašnjavaju. Nakon dva sata vrućine u autu, puštaju nas
da prođemo. Ali, ne lezi, vraže! Poslije dvadeset kilometara,
nadomak Jerusalema, novi "leteći" punkt. Fotografa
rutinski legitimišu i pretresu, a identitet mojih mladih suputnika
počinju provjeravati radiostanicom i ubrzo stiže još jedan
auto sa dvojicom oficira. Mene su diskretno odvojili i počeli
propitivati da li poznajem ove studente, gdje su ušli u taxi,
kakav je životni standard u Palestini, zašto mi novinari ne
pratimo tako detaljno napade na Izrael. Istovremeno, i njih
ispituju i provjeravaju. Tada se situacija i razriješila:
izraelska vojska ima dojavu o napadaču samoubici u okolici
Jerusalema i moji saputnici su im sumnjivi. Vojnik koji ih
ispituje je iz plemena Druza, arapskog plemena koje je priznalo
izraelsku vlast i čiji pripadnici služe vojsku. Nakon sat
vremena dozvoljavaju nam da idemo dalje. Na ulazu u Ramallah
je prazan punkt na kojem me vojnik začuđeno pita da li ću
spavati tu, u gradu, objašnjavajući kako će biti zatvoren
nekoliko dana. Na moju naivnu konstataciju da sam ja strani
novinar i da imam izraelsku akreditaciju, on odgovara: "Bit
će zatvoren naročito za novinare."
U tom trenutku bagerima
je rušeno Arafatovo sjedište.
Crkva
puna djece Betlehem je mjesto Isusovog rođenja. Istoimena
crkva je prije nekoliko mjeseci bila poprište neobičnog sukoba.
Naoružani Palestinci, uglavnom muslimani, koje je tražila
izraelska vojska, zaklon su potražili u vjerovatno najsvetijem
mjestu za kršćane, Crkvi Isusovog rođenja. Nju je pod opsadom
držala izraelska vojska, sve dok nije postignut dogovor o
predaji traženih Palestinaca. U crkvi svoje vjerske obrede
obavljaju Armeni, pravoslavci, katolici... Za vrijeme opsade
većina sveštenika je bila zatvorena u crkvi. Od svih sveštenika
samo je grčki pravoslavni pop svakodnevno obavljao molitve.
On se jedini i pristao slikati; svi ostali su odbili - kažu,
neće da pričaju o politici. Vodič kroz crkvu po imenu Issa,
Arap pravoslavac, nije mi htio reći ime popa, niti je htio
da prevede moja pitanja o protekloj opsadi. Ali slika može.
Kad sam ušao u crkvu, bila je prepuna djece, svečano obučene,
kao da to nije zemlja prepuna Jenina, Nablusa, eksplodiranih
autobusa.
Na izlasku iz Betlehema,
punkt. Na njemu dijete od nekih deset godina, bez ruke i sa
fiksatorom na nozi, u ambulantnim kolima, već dva sata čeka
po srednjoistočnoj vrućini u junu mjesecu da ga vojnici propuste
do bolnice. Vojnici slušaju prenos Mundijala i pitaju me o
nekom bosanskom fudbaleru koji igra u Izraelu; puštaju me
za trideset sekundi, a ambulantna kola ostaju iza mene. Najbitnije
je biti miran.
Dženaze
u Gazi Pojas Gaze je sa tri strane okružen bodljikavom
žicom, betonskim blokovima, novosagrađenim naseljima i najnovijim
izumom: tornjevima na kojima su instalirani mitraljezi koji
pucaju nakon što detektor pokreta registruje kretanje. Sa
četvrte strane je Sredozemno more kojim patrolira izraelski
ratni brod. Kontrolni punkt na ulazu u Gazu liči na granični
prelaz, čak stave i pečat. Kao stranac, idem na kontrolu u
VIP zgradu. Stvari ne pregledaju, ali na izlazu iz Gaze dočekuju
me vojnici u pancirima i pregledaju svaku torbu, otvaraju
aparate... Između izraelskog i palestinskog punkta je oko
tristo metara brisanog prostora, ničije zemlje. Stvari bih
morao nositi sam da nije Palestinca u fluorescentnom žutom
prsluku koji će to uraditi za mene. Traži 10 dolara, ja mu
dajem četiri i on kuka, ali nosi. Taksisti na palestinskoj
strani su nervozni. Ja sam jedini prešao punkt u proteklih
nekoliko sati.
Istog dana sam snimio dženazu
taksiste; bio mu je to drugi radni dan i prešao je liniju
koju nije smio preći. Pogodio ga je snajperski metak u glavu.
Desilo se to par minuta prije mog dolaska na isti kontrolni
punkt. Dženaze u Gazi su svakodnevnica. Vođa Hammasa je smješten
u Gazi i napadi na izraelska naselja su svakodnevni. Većina
tih napada je potpuno suluda. Tako je, naprimjer, jedan Palestinac
preplivao nekoliko kilometara do susjednog izraelskog naselja
i počeo pucati iz pištolja po izraelskim tenkovima.
Za vrijeme mog boravka
u Gazi petorica članova organizacije El Fatah su pokušali
postaviti improviziranu minu na put kojim prolazi izraelski
tenk, sva petorica su ubijena, a u razmjeni vatre je stradalo
devetogodišnje beduinsko dijete. U takvim situacijama slučajne
pogibije familije tuže izraelsku vojsku i obično dobiju pismeno
izvinjenje od vojske. Takvi napadi su u pravilu smrtonosni
po napadača, ali ne prestaju. Kad neko pogine u "operaciji",
kako Palestinci nazivaju napade na Izraelce, onda organizacija
kojoj je pripadao preuzima odgovornost za njegovu obitelj.
Kažu da ta odgovornost završava sa 5.000 dolara novčane pomoći
i plaćenom dženazom.
Običaj je da se mejit donese
prvo kući da ga familija vidi i onda se ukopava. Na čelu kolone
je kombi sa razglasom iz kojeg se čuje: "Nećemo se predati!!
Ovo je naš šehid (tako daju do znanja kojoj je organizaciji
pripadao i da preuzimaju odgovornost za operaciju i familiju,
op. aut.), intifada se nastavlja!!!" Tada iz auta izlaze
uniformisani, maskirani Palestinci i pucaju malo u zrak, potom
sjednu u auto i odu.
Kažu da ih ne mogu slikati
- radi vlasnika auta kojim su došli. Kada je dženaza u blizini
izraelskih naselja, onda ne pucaju. Hammas i Islamski džihad,
dvije najmoćnije organizacije u Gazi, zalažu se za uvođenje
šerijatskog zakona i islamske države u Palestini, a i šire,
kako kažu. Rezultat je da se u Gazi ne toče alkoholna pića
i žene se kupaju potpuno obučene. Jedan od hotela koji se
oglušio o taj nepisani zakon je izgorio. Palestinske vlasti
su platile odštetu vlasniku.
Zapadnu stranu Gaze čine kilometri pješčanih plaža
- skoro pa turistički raj. Sliku kvari izraelski ratni
brod na horizontu i Hammas. Zbog Hammasovog uticaja
žene se moraju kupati obučene
|
Prazni
hoteli i pune plaže Zapad Gaze čine desetine kilometara
predivnih pješčanih plaža i hoteli. Hoteli su prazni, a plaže
prepune ljudi, ali do sedam sati, kada izraelski ratni brod
počne pucati prema plaži, obično visoko iznad glava, i zabavi
je kraj. Nekad podbaci i pogodi kupače. Paradoks je potpun:
u sat vremena sam snimio tri dženaze poginulih prethodnog
dana i ljude koji puše nargilu na plaži i kupaju se dok njihova
djeca puštaju zmajeve.
U pojasu Gaze živi oko
1.200.000 ljudi, čini se da je to prvi megalopolis na Srednjem
istoku, teritorijalno je strogo omeđena, a natalitet je svake
godine veći, tako da su se manji gradovi spojili i čine neprekinutu
naseljenu površinu pojasa Gaze, gdje je koncentracija stanovništva
ogromna. Pedesetak posto populacije je mlađe od 30 godina.
Jedna od palestinskih "taktika" je upravo ova demografska
eksplozija: Palestinci će u narednih desetak godina jednostavno
brojčano nadjačati Izraelce. Kao najveća i najnaseljenija
palestinska teritorija, Gaza predstavlja i najveću prijetnju
Izraelu.
Mogućnost vrbovanja mladih
Palestinaca za samoubilačke napade je veća i zbog ekonomskog
faktora jer je Gaza siromašnija od palestinskih područja Zapadne
obale. Ovdje se ne može ignorisati mogućnost da se svojom
smrću obezbijedi kakva-takva egzistencija obitelji, ma koliko
takva ideja bila morbidna. Mogućnosti zarade i obrazovanja
su smanjene na minimum nakon početka Druge intifade prije
dvije godine. U takvom stanju finansijskog očaja, ograničenog
životnog prostora i (ne)slobode kretanja, prostora za zloupotrebu
patriotizma i želje da se riješe bijede, ima mnogo. Kada tome
dodamo decenije kontrolnih punktova i bodljikave ograde, plus
vjerski zanos, dobije se arsenal mladih Palestinaca spremnih
da se raznesu u autobusu punom ljudi.
Posljednji
security check Prije izlaska iz Izraela, svim novinarima,
naročito fotografima i kamermanima, Vladin press-ured preporučuje
da se jave u Ured za cenzuru, inače mogu imati problema pri
napuštanju zemlje. Tamo vas dočekaju mladi, ali uniformisani
ljudi koji vam saopće da morate napisati mjesta koja ste posjetili
i potpisati izjavu da niste snimali ništa što može ugroziti
sigurnost izraelske države. Preporučili su mi da na aerodrom
dođem tri sata prije leta, ali, poučen iskustvom, ja sam došao
osam sati ranije.
Tokom četiri sata sjedenja
u aerodromskoj zgradi i dvije kontrole primijetio sam da svakih
par minuta neko dođe i pregleda kante za smeće, saksije za
cvijeće i svaku drugu udubinu u zidu. Svaki put druga osoba.
Jedino što ih odaje kao aerodromsko osiguranje jeste mali
mikrofon. Na trenutak mi se čini da ima više ljudi sa mikrofonima
nego putnika, ali to je vjerovatno posljedica petnaestodnevnog
boravka na palestinskim teritorijama. Onda sam pomislio da
kesa začina, svijeća u obliku Al Akse i limunovi koje sam
dobio na poklon od mojih domaćina na palestinskoj teritoriji
zapravo i nisu ono što ja mislim da jesu. Tako sam nasred
aerodroma u Tel Avivu počeo pretresati vlastite stvari da
vidim da mi neko nije nešto podmetnuo. Kad sam se uvjerio
da mi ništa nije podmetnuto, bilo je vrijeme za let.
Jedan od posljednih letova
tog dana je let Croatije Airlines za Zagreb, u redu za "security
check" su izraelski turisti, svi preko šezdeset godina,
i ja. Njih trideset pregleda jedan službenik obezbjeđenja
cijelih pet minuta. A samo za mene - prazan sto, na koji ću
da izvadim svoj prljav veš, i ljubazna službenica aerodromskog
obezbjeđenja: "Zbog Vaše i sigurnosti Vašeg leta morat
ću Vam postaviti nekoliko kratkih pitanja vezanih za Vaš boravak
u Izraelu." Ako vam to ikada iko kaže, znajte da
to nije par pitanja i da barem pola njih nema veze sa Izraelom,
ali jesu kratka, mada se ponavljaju nekoliko puta. Nakon petnaest
minuta počeo sam se osjećati krivim, nakon pola sata sam se
počeo znojiti, nakon sat vremena sam počeo zijevati, nakon
sat i četrdeset minuta sam se počeo šaliti. Nakon što je pregledala
sav veš, upalila lap-top da vidi radi li i negdje na kontrolu
odnijela moje limunove i začine iz Gaze, zahvalila mi se na
saradnji i preko reda predala moju prtljagu.
|
Preuzeto iz DANA