Petak 20.10.2017 16:29:26
  TZ VIJESTI - TUZLARIJE - BH VIJESTI - BILTEN TZ - BILTEN TK - OBRAZOVANJE - TOP VIJESTI - IZ MINUTE U MINUTU





Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 


Tuzlanski dosje 
Kulturologija 
Preporuka za čitanje 
Sportarije 


Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Mali oglasi 


Bilten rada Općine Tuzla 
Panorame Tuzle 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
BH teme 
Feljtoni 


Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 


Razbibriga 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 

Vizitke 
Marketing 





VRIJEME U TUZLI
Sunny
Temperatura: 25 C°
Stvarni osjećaj: 25 C°
Vlažnost: 25%
Pritisak: 1017.00 mb
Vjetar:
Smjer: S
Vidljivost: 16 km
Oblačnost: 0%
UV index: 0
Vremenska prognoza


ON LINE KORISNICI - 130

Users in Chat
TUZLARIJE CHAT

Tuzlarije



UPIS PRILOGA
Prusački dnevnik

Pogled za koji se umire

(Ahmed Burić, Dani broj 212)
Sultan Mehmed Osvajač, Hasan Kjafija Pruščak, mletački i ulični trgovci, muftija travnički, Luke Skywalker, Mehmed-aga Pruščanin, Aleksandar Ranković… Ajvatovica. Mjesto u kojem svaki kamen ima svoju priču, daje kontekst ljudima što ih rijetko šta može spojiti u jednu priču. Mala ćaba ove je godine bila manje posjećena nego u doba kada se na nju išlo po političku legitimaciju. I zato je bila ono što traže ljudi čiji su očevi krišom išli do raspukle stijene. Do tajne dublje i čišće od vode iz kamena

Četvrtak, 21. juni Prvi put u Prusac, mjesto što je, prema kazivanjima o ovoj drevnoj naseobini koju prvi put u svojim spisima pominje Kuripečič 1531, dalo oko 40 visokih namjesnika Otomanske imperije u 16. i 17. stoljeću. Uzbuđenje donosi odlazak u susret starini Bosne: iznad Donjeg Vakufa ostaci starog vojnog utvrđenja što su ga Turci uzeli i zvali ga Ak-Hisar, a na našem znači Biograd iliti Bijeli kamen. Dočekuje nas muftija travnički Nusret-efendija Avdibegović, prijatan čovjek čija elokvencija i komunikativnost apsolutno odudaraju od slike vjerskih službenika koja se često da vidjeti. On misli brzo, tako i djeluje, čini sve da organizacija ovogodišnje Ajvatovice prođe besprijekorno. Razgovara sa Gojerom, kantonalnim ministrom kulture, o eventualnim manifestacijama koje bi mogle biti tradicionalne… Sad je u Bugojnu, sad u Vakufu, sad u Pruscu. Ima u tom čovjeku nečeg od duhovne islamske kulture koja se, najčešće, sreće kod iranskih intelektualaca: jedna strana tog duha je otvorenost, a druga samosvijest koju zapadni doživljaj, najčešće pogrešno, karakterizira prepotentnim. Svojedobno, muftija je bio označavan kao glavni politički čovjek u regiji. Pisao je proglase, pregrađivao Travnik, obilazio kafiće, hrabrio islamsku omladinu, zabranjivao da se pije alkohol, istjerivao iz kafića… Danas, čini se, kao da u njemu nema ni traga od toga. Mijenja li se to vrijeme? Hoće li Bošnjaci konačno dočekati da vjera ne bude određujući politički faktor podobnosti, nego intimni izbor pojedinca koji hoće ili neće imati svoj odnos s Bogom? Činjenica da nas je u kabinetu, uz načelnika općine Bugojno i muftiju, dočekao Timur Numić, ne ulijeva baš prevelik optimizam, ali ne treba hititi za zaključcima. Ajvatovica, bez obzira na sve, u povijesti duhovnog života bosanskih muslimana ima značajno mjesto i stoga valja biti oprezan.

Nakon otvaranja smotre folklora u Bugojnu, gdje veseli amateri izvode bosanske igre (publika, a i izvođači su uvijek najveseliji kad se zaigra kolo), krećemo uzvisinom za Prusac, gdje je, na Musali, zakazan koncert Safeta Isovića. Uzbrdo, pred akšam, penju se ljudi - nane, dede, djeca, unuci. Safet je njihov heroj, neko s kim se mogu identificirati, jer ih je njegova pjesma s radija u prošlosti najčešće podsjećala na to da su muslimani s velikim "M". Iz česme koju je obnovila finska vlada teče voda, orkestar Omera Pobrića se uštimava, a na Musalu pada noć. Noć u kojoj su sjale zvijezde potvrdila je da je Safet, ipak, najveća glazbena zvijezda pod bosanskim nebom. Pokazavši prema strani svijeta kojom teče Vrbas, otpjevao je nekoliko "banjalučkih" sevdalinki, onda preko Đul- -Zulejhe prešao ka Bembaši, Na Babića bašči, i ušao u finale sa mitskom Sa Gradačca bijele kule te Šehidskim rastankom. Stari je to mačak, poznaje dramaturgiju koncerta… Pogledi upućeni prema njemu svjedoče o apsolutnom divljenju. Dugogodišnje iskustvo ostaje poraženo: sreo sam zaista mnogo poznatih ljudi, ali nikada nisam bio u blizini nekoga ko je na taj način bio predmet obožavanja kao Safet Isović u četvrtak uvečer u Pruscu pod zvjezdanim nebom, nebom kao plaštem kojeg Sulejman Osvajač u priči Ivana Lovrenovića ogrće oko fra Anđela Zvizdovića.



Petak, 22. juni Sjedimo u kafiću u Pruscu. Počinje priča: "Otišao tako jedan čovjek iz Prusca, bilo mu ime Elkaz, i nije se dugo vratio kući. Skoro smo ga proglasili nestalim, prošle dvije godine otkad ga nema, kad jedan što je otišao da bere gljive javlja da ga je našao - obješenog o jedno drvo na drugoj strani Surduka. Skinuli su ga i vidjeli da nije istruhnuo, da odijelo i kravata stoje kao na živu čovjeku. Zove poslije toga načelnik policije i kaže: 'Ovdje je takav pogled na Prusac, ako me kad nestane, ovdje me potraži.'"

Priču u kojoj se stravični čin samoubojstva i jedan od najljepših pogleda u ovom dijelu svijeta sastavljaju u jedan iskaz ispričao je za kahvom načelnik općine Donji Vakuf Kemal Terzić. Bez ijedne grimase, polako, kao da priča o nečemu svakodnevnom. Tamo gdje svako ljudsko lice izgleda kao priča, samo slike mogu otkriti suštinu. Stari bosanski jezik, ikavica, koji koriste Pruščaci, služi, izgleda, samo za internu komunikaciju. Za uši znatiželjnika što hoće pronaći akustiku davne prošlosti, on je blago, čista srma.

Zoran Filipović je zagrebački fotograf čija je izložba otvorena u još nezavršenom Centru Hasana Kjafije, koji je projektovao Zlatko Ugljen, jedan od najpoznatijih bosanskih arhitekata. Njegove fotografije Ajvatovice, "malog hadža", kako ljudi iz ovog kraja nazivaju Ajvatovicu, jesu "momenti u vremenu". Filipović je hrabar čovjek - dokazao je to već najmanje dva puta u svojoj karijeri: ulazeći čamcem u opkoljeni Dubrovnik i na sve moguće načine u opsjednuto Sarajevo. Ovdje njegova hrabrost postaje većom. Tamo gdje je svaki pogled slika, a svako okretanje glave već kadar, veliko je nositi aparat oko vrata i okidati film. Jedan od tokova povijesti civilizacije bi se, sasvim sigurno, mogao ispričati kao povijest opsjednutih gradova. Svaki kamen u Pruscu zna tu priču, a Zoran fotografijom zna ispričati priču tog kamenja.

Odbijajući da dosad odem na Ajvatovicu, znao sam da činim nepravdu sebi - jer se lišavam nečeg važnog za duhovni kontekst svijeta kojem rođenjem pripadam - ali i tim živopisnim ljudima koji se tamo mogu susresti. No, veliki politički značaj i korištenje ovog mjesta u promoviranje prošle vlasti nad bosanskim muslimanima, probudile su buntovnički instinkt. Otići na Ajvatovicu, sad je važno! Skupine ljudi su tijekom komunističke vladavine tajno odlazile tamo: 1947. godine je jugoslavenska Udba inscenirala incidente i konačno zabranila povorku i namaz koji se klanja podno Šuljage. Oficijelna komunistička politika se prema tome odnosila kao prema krivičnom djelu, ali neke se ljude, eto, nije dalo pokolebati. Na putu prema Bugojnu dijelio sam taj osjećaj s njima: zabranjivali su im da idu tamo. Naše je vrijeme bilo takvo da se vršio i politički pritisak na to da što više ljudi tamo ode. No, čemu vakat, tome i vrijeme. Čini se da su svi spremni da će ovogodišnja posjećenost biti manja nego proteklih godina.

Ovaj je kraj dugo bio granica između turskog i mletačkog carstva. Zamišljena granica dvaju svjetova. Za jednog primirja kršćani su muslimanima poklonili veliki bijeli bor, Pinus Albu, koji je zasađen između medrese i džamije Hasana Kjafije. Bor je pao negdje sedamdesetih, u tristo pedesetoj godini starosti, a bio je toliki "da ga je osam momaka moglo obuhvatiti kad se za ruke uzme". Neko je, zauzvrat, poklonio zvono i ono je dugo stajalo na Sahat-kuli iznad koje sjedimo dok Ivan, najsigurniji i najbolji vodič kog kroz Bosnu čovjek može poželjeti, a Bog dati, počinje razlagati "svoju" priču. Priču o Bosni, prije svega: "Imao sam u Varcaru prijatelja, Sakib Lubovac se zvao, a majka mu je bila odavde. Dolazili smo tu krajem šezdesetih u njegove rodbine i znali za Ajvatovicu. Termin se uvijek znao: sedma nedjelja od Jurjeva, odnosno Đurđevdana. To, i činjenica da se Sveti Ivo u Podmilačju, pedesetak kilometara odavde, slavi isti dan, govori o izvjesnom vidu religijskog života prije religija. Taj svijet je, dakle, imao svoje važne datume i prije "zvanične" kodifikacije. Prema istraživanjima koje vrši Jasminko Mulaomerović, takvih je mjesta u Bosni više desetina i Ajvatovica, na svoj način, spada u njih."

Njegov tekst o senabijama, prusačkim rumenim jabukama, koje je tu jeo, pamte neki mještani. Danas tih stabala gotovo da i nema, preživjelo ih je pet-šest i nismo uspjeli doći do njih. Ljudi prilaze Ivanu, pozdravljaju ga s neskrivenim poštovanjem. U jednom trenutku smo uspjeli pobjeći podno kule, gdje puše vjetar i gdje se vide obrisi Surduka, klisure kroz koju teče rijeka čiji je izvor napajao vodovod, stariji od pariškog. Stari sahadžija, rahmetli Began, otac današnjeg prusačkog imama Sakib-efendije, čuvao je ostatke tog vodovoda, koji su danas jedva vidljivi. Ivan se ne da smesti. Nastavlja: "Sultan Mehmed Osvajač bio je zaista veliki lik svjetske povijesti. Sufija, filozof, pjesnik, poštovatelj umjetnosti, dovodio je Italijane, tada perjanice svjetske civilizacije, na svoj dvor. Sama činjenica da se zaodjenuo u bizantskog, pravoslavnog cara kad je zaredio patrijarha Genadija poslije osvajanja Carigrada, govori o tome da je svakog trenutka imao svijest o apsolutnom univerzalizmu. Duhovno je pripadao jednom mističko- -ontološkom krugu poimanja svijeta. Kao dio svoje pratnje uz vojsku i državni aparat, sobom bi vodio derviše, koji su bili duhovno najemancipiraniji ljudi. Njihov je zadatak bio da 'pripitome' zemlju koju osvoji i okrenu je njegovom carstvu. Legenda da ih je bilo četrdeset može biti i ne biti tačna, ali Ajvaz-dedo je bio jedan od tih šamana, da ih tako nazovem, ljudi koji su islamizirali i duhovno obraćali stanovništvo."

Sunce pada i zatamnjuju se, jedan po jedan, obronci na Pruscu. Sve će se noćas smiriti, biti oslobođeno vanjskog, kao i cijele godine. Čuje se samo topot konja koji će u nedjelju ujutro krenuti put Ajvaz-dedine stijene, konja što su uzrasli u štalama u okolici ili su pak dovedeni ili iznajmljeni za ovu priliku. Prusac u našim tumačenjima označava konja posebnog hoda. Oslobođeni vanjskog, gledamo kako se na Gradu već spremaju šatori gdje će se noćiti. I mi ćemo nestati u još jednoj, ili u hiljadu i jednoj noći. Jer svaka se priča jednom ili nikad završi. Pod zvijezdama.

Subota, 23. juni Kiša u Ajvatovicu, veli jedna od legendi, nikad ne dolazi iz Donjeg Vakufa, nego uvijek sa Kupresa. Rat je ovdje bio surov, strašan. Vidi se to i po licima mještana, koji su u doba mira svijet koji voli goste. Dosta njih se bavi bačvarstvom. Drvena građa stoji pred kućama. Drukčiji od nepovjerljivog seoskog stanovništva što ga se da sresti kojekud, ljudi iščekuju goste koji stižu iz svih dijelova Bosne, iz zapadne Evrope, odasvud… Sutra će i postrojavanje pred Handan-aginom džamijom, prozivat će se bajraci, a prvi će biti iz Karaule kod Zenice. Hafiz Kaniža, koji je 1947, kad je Ajvatovica zabranjena, zatvoren, bio je odatle.

Spremaju se roštilji, tezge s robom. Tu će biti teferič. Strah od mase i iracionalnog - jer otkud vjerovanje da se stijena prepolovila - koji se useljava u dušu, rastjeruje svojom pričom Mehmed Duvnjak Meša, čovjek čiji stav i prisustvo odaju sigurnost. On je ovdje ugledan, pravnik je, radio je u Bugojnu u tužilaštvu, ratovao je, imao stado ovaca, nakon svega se odlučio na privatni biznis. "Ajvatovica je uvijek bila manifestacija koju je pohodila sirotinja. Zna se legenda po kojoj je pukla stijena: jedni vele da je pukla tako što je Ajvaz-dedo usnio san u kojem su se sudarili bijeli i crni ovan i da se probudio, drugi, skloniji materijalističkom objašnjenju, traže uporište u tome da je Ajvaz-dedo, budući učen čovjek, mogao sipati vodu u kamen četrdeset dana i da je kamen od promjena temperature pukao. Tu su uvijek postojale, da tako kažem, kulturna i vjerska ravan. Na toj kulturnoj važno je bilo kakav je čiji konj, kakav je čiji bajrak, kako su opremljeni ljudi. Narod ovdje kaže: 'Bilo kako bilo, nemojte nas tući i Ajvatovicu ne dirajte.'"

Uvečer, pred medresom i džamijom uči se, narod sjedi unaokolo, pale se svjetla, a Zoran, koji fotografira treću godinu zaredom, kaže: "Mnogo, mnogo je manje svijeta nego prošle godine. Sve ovo je bilo puno oko džamije." Derviši predvođeni šejhom Mesudom ef. Hadžimejlićem, probdjet će cijelu noć, pod šatorima će osvanuti žene kojima je - nakon što im je posljednjih godina bilo "dozvoljeno" - muftija travnički preporučio da ne idu na Ajvatovicu. Evo izvoda iz njegovog obraćanja okupljenima: "Ovo više neće moći žvako. Nemojte gostima naplaćivat' parking. Musafiri donose ibadet i nije dobro ne ugostiti ih. Drugo, svakakve se pjesme po Pruscu navijaju. Sutra će nam dovest' one cece i mace i ko zna kako ćemo se od toga sačuvati. Treće, rakija se prodaje. Braćo, ovo je jedna od naših svetinja, nije dobro da dolazimo svakakvi. U ovo treba uvesti reda, a ne da se ljudi i žene oblače kao da idu na korzo. Ako ti je do šenlučenja, hajde dalje, imaš gdje to raditi. Kažu, manje je ljudi došlo na Ajvatovicu nego prošle godine. Jeste, ali bilo je i poplava i vremenskih nepogoda, a ja kažem da je došao onaj ko jeste musliman i ko je tu zbog svoje duše. Kome je to u srcu, on je ovdje. I žene, nek' ne idu na Ajvatovicu. Ima ovdje, lijepo će ih se ugostiti, a gore nek' idu muški."

Nakon njegovog govora, intoniranog pretežno praktičnim savjetima, vjernicima će se, uglavnom grubom retorikom dnevne politike, obratiti naibu-reis Ismet ef. Spahić. Vrlo glasno je okupljenima poručio da nijedan političar neće dobiti fotelju u Bosni i Hercegovini bez Ajvatovice i bez toga da se pita ulema i da ne treba bacati štapove što bacaju vatru jer ništa nije gotovo. Sutra će put stijene krenuti tisuće ljudi, a u Pruscu se već osjeća atmosfera teferiča. Dušu ponovo obuzima strah od mase. I "velikih" riječi.

Nedjelja, 24. juni U praskozorje, oko pet ujutro, Zoran kuca na vrata sobe. Odlazimo vidjeti opremanje konja: vlažan vazduh kvasi blok i olovku, više se ne da pisati bilješke, u oči stiže odasvud šarenilo. Bajraci, konji, fesovi, ukrašene džamije. Sa Grada silaze oni mlađi što su kampovali, sjedilo se i pjevalo do zore, rađale su se tu i nove ljubavi, sve dobiva potpuno nov kontekst, razumijevam sinoćnje muftijine riječi. Danas će u Pruscu biti vašar i teferič. Donju granicu ukusa već pomjeraju tonovi sa stola na kojem se sprema ponuda audiokaseta.

Uzbrdo, pred akšam, penju se ljudi - nane, dede, djeca, unuci. Safet je njihov heroj, neko s kim se mogu identificirati, jer ih je njegova pjesma s radija u prošlosti najčešće podsjećala na to da su muslimani s velikim "M"

Oprezno, kroz Prusac, u kojem je već oko 50.000 ljudi, pokušavam proći kroz masu. Prolaze konjanici, jedna scena se odvija pred očima. Na konjiću je dječak, on ne može imati preko petnaest, omalen je, pomalo i dežmekast, ali na konju je jako spretan. Lokalni svijet ispred jedne kafanice ispraća konjanike što pozdravima i selamima, što pogledima. Tu stoji i jedan očigledno retardiran mladić, koji se glasno smije zbog oduševljenja tim jednim danom kad se pred njegovim očima odvija predstava, a i od straha. Konji su snažni, mogućnost da se jedan od njih ritne i udari u prsa nekog od nas koji pored stojimo, čini se realnom. Mali jahač postrance navodi konja, ne bi li prepao tu benu, strah me je, mogao bi ga udariti, sklanjam se ustranu i shvaćam da takva povorka nije za mene, možda i zbog toga što su u bunovnom pogledu ostale siluete ljudi ispred Handan-agine džamije. Među tim sjenkama su Hasan Čengić, Ejup Ganić i Osman Brka. Razmišljam o razlici između jučer i danas: oštećena džamija je još sinoć utjecala apsolutno smirujuće, pomisao da bi se tu moglo ostati cijelu noć (pa i prespavati, ako treba) nije bila nimalo uznemirujuća. Danas, tih sat vremena pred njom u masi, postaje previše.

I eto sunca, svo se šarenilo pretvorilo u gužvu, pored jedne tezge stoje Dani, slika Davorina Popovića na naslovnici, uklanjam se i, ohrabren znakom, započinjem dijalog s prodavcem. Husein Saračević se zove, pravi tašne, obrazovan je zanatlija i naglas razmišlja: "Vjera je dobra, ona često čovjeku ne da da poklekne. Prošla su 182 konja, a prošle ih je godine bilo skoro 400. Čovjek mora naučiti da vlada sobom, a u tom vjera pomaže. I da je Bog htio da svi budemo iste vjere, takvim bi nas i načinio. Meni je samo žao što su ljudi iskorišteni u ime vjere pa se međusobno ubijaju. Ja mislim da bi sve ovo trebalo malo estetski dotjerati - znaš šta su Hrvati uradili od one Sinjske alke, sve to izgleda k'o pod konac."

I idu tako kolone kroz vašar, na uzvisini sjedimo Meša, Majo Dizdar (njegov je otac Mak čitao iz kamenja Bosne i pisao) i ja i gledamo pomalo umorne ljude što se vraćaju sa Ajvatovice. Naslonjen sam na bašluk. Meša podsjeća: "Pokušaj zamisliti kako bi bilo prespavati na nekom drugom groblju, tamo provesti noć. Uhvatio bi te strah. Bez obzira na to koliko je ljudi pokopano kroz stoljeća ispod nas, ja osjećam da ova starina naprosto ulijeva povjerenje." "I mi ćemo proći", dodaje Majo, na šta će Meša: "I zamisli, kad nakon ko zna koliko godina dođu i nađu ostatke, naprimjer, automobila i pitaju se žkako su se ljudi uopće mogli kretati u ovome." "To kad sve bude letjelo."

I samo je malo mašte potrebno da se u Pruscu zamisli prizor u kojem ljudi na vozilima poput onog kojeg Luke Skywalker vozi u Ratovima zvijezda nadlijeću tu uzvisinu što poput kakve utvrde u sjevernoj Italiji stoji tu u Bosni i ispraća stoljeća, carstva, vlasti, putnike… Sve one što hoće zaviriti u dušu Bosne, što bi se možda mogla pronaći u posljednjem odsjaju sunca u rijeci i dok pada još jedna zvjezdana noć na Prusac. Sutra će ovdje opet doći blaženi mir, blagost kakvu dugo nisi osjetio.
Ajvaz-dedino dovište

Svetkovina duha i(li) politike

Ajvatovica je počela i jednim svojim pojavnim oblikom, danas se završava kao velika manifestacija patetične bošnjačke osjećajnosti

Piše: Šaćir Filandra

"Svake godine sedmog ponedjeljka iza Jurjevdana" obavlja se "hodočašće Ajvaz-dedine stijene". Ove se godine to dogodilo već 492. put, što znači da se radi o tradiciji staroj skoro pola milenija. Za takvu predanost vjeri, upornost i istrajnost Bošnjaka, iskreno govoreći, nisam ni znao sve do one romantičarske 1991. godine. Tada sam od prijatelja odanih islamskom svjetonazoru prvi put čuo da je postojao nekakav Ajvaz-dedo i za održavanje cijele te manifestacije pobožnosti. Munib Maglajlić je, sa nacionalnoromantičarskim žarom, pričao meni i Zilhadu Ključaninu o tome fenomenu, smatrajući Ajvatovicu zgodnom prilikom da se nešto učini na prepoznavanju i raspirivanju našeg identiteta. A mi, kao mladi kokuzi, u tome smo vidjeli priliku da nešto i zaradimo, te smo odlučili da tom prigodom napravimo reprint knjige Džemala Hamidovića o Pruscu i njegovim znamenitostima, naivno vjerujući da naš zabludjeli svijet čeka samo to pa da se "osvijesti" i da dođe sebi.

Taj moj prvi susret sa Ajvatovicom doživio je potpuni fijasko i razočarenje. Uloženi novac nije se nikad povratio. Narod je jeo sladolede, osvježavao se sokovima, mahao bajracima, divio se veličini mnogobrojnih ahmedija i, nadasve, nastojao da barem prstom dodirne Aliju Izetbegovića.

Kako tad, tako i danas. Ajvatovica je počela i jednim svojim pojavnim oblikom, danas se završava kao velika manifestacija patetične bošnjačke osjećajnosti.

Danas Ajvatovica nije ono što je bila nekad, a posebno deset godina prije, niti to treba da bude. U trenutku svoje obnove, nakon pedeset godina komunističke zabrane njenog održavanja, ona je značila osvjedočenje islama u Bosni, te trajnost i kontinuitet bošnjačkog identiteta. Sa Ajvatovicom se narod vratio sebi, na njoj je prvi put, poslije mnogo decenija, slobodno i javno prizivao uzvišenog Boga, te svoj zamagljeni identitet zorno svjedočio. Ona je bila erupcija našeg željenog susreta sa slobodom i u njoj je sudjelovao bezmalo cijeli narod. Bilo je impresivno vidjeti, bez obzira šta ko danas o tome i kako prosuđivao, brojne, ustreptale i ozarene imame rasute po zelenim poljima poput makova na slikama Bakira Misirlića. No, takav idiličan susret sa budućnošću dolaskom rata je prekinut, što je utjecalo da i samo hodočašće dobije neki drugi karakter.

Činjenje zijareta Ajvaz-dedinoj stijeni poprimilo je obilježje "manifestacije" našeg jedinstva. Tamo su tokom "deset najtežih godina" bili obavezni otići svi oni koji su sebe smatrali "kadrom" ili su to željeli postati, tako da smo na TV ekranima mogli vidjeti bošnjačko jedinstvo na sceni, čvrsti zagrljaj intelektualaca, umjetnika, imama, političara, privrednika, generala itd. "Manifestaciju" su otvarali najveći među nama, sa nje su se narodu slale "najvažnije" političke poruke, tako da je u toj instrumentaliziranoj ikonografiji Ajvatovica sve više zadobijala karakter političke, a ne vjerske manifestacije.

Kako su od rata godine odmicale, tako je na zvaničnoj pozornici bilo sve manje značajnih ličnosti, a najodličniji među njima bio bi neki mlađi ministar. Tako je i ovogodišnje dane Ajvatovice otvorio jedan takav ministar. Politika je tu uvijek imala nešto ušićariti, pa bez obzira koja je partija promovirala, i to miješanje politike sa čisto vjerničkim osjećanjem bošnjačkog puka, koji tu dolazi iz bogobojaznosti i ljubavi prema Stvoritelju, bilo je ono što je udaralo pečat, ali i ostavljalo sjenku nad tim veličanstvenim činom zajedničkog vjeroljublja.

Naši se političari ne trebaju bojati za snagu čuvstva svoga naroda, ne trebaju dvojiti o tome da li će narod čudesnu dobrobit Ajvaz-dede zaboraviti, jer on već pola milenija čuva i iskazuje svoje ushićenje vjerom. Razumljiva nam je njihova briga za vlastitu poziciju u svome narodu, jer oni ipak preko njega i u ime njega, za dobrobit malo više svoju negoli njegovu, i drže vlast, ali su i posljednja politička događanja pokazala, i ponovo dokazala, da se samo na iskrenim osjećanjima vjernika ne može graditi prosperitetno društvo. I ti vjernici trebaju nešto jesti. Stoga je bošnjačkoj političkoj ljevici vrijeme da se već naredne godine okani "ćorava posla" te da ministri i njima slični rade svoj, a ne tuđi posao, da se narodu i biračima dokazuju gradnjom i bogaćenjem društva i države, a ne dnevnopolitičkom brigom za njegova vjerska uvjerenja.

Mnogi su se pitali šta će biti sa Ajvatovicom ako SDA ode sa vlasti? Ništa dramatično. Niti se šta novo dogodilo, niti se moglo dogoditi s obzirom na transhistorijski karakter izvorišta toga čina. Kada je ova svetkovina duha preživjela komunizam, i kada su je i komunisti danas za svoje interese počeli uvažavati, znači da se tu radi o trajnoj vrijednosnoj činjenici bošnjačkog identiteta, a ona to zaista i jeste. Nikakve političke, a niti ratne i poslijeratne inovacije ne mogu mjesto Ajvaz-dede u srcima bošnjačkih vjernika, a niti su to do sada uspijevale, zamijeniti nečim drugim, i, sa tog aspekta, polumilenijsko trajanje se zasigurno nastavlja do unedogled. Pitanje ostaje, i to je ono radi čega sve ovo i pišemo, koliko će ovo prizivanje mira, duhovnosti i svetosti oblikovati bošnjački identitet u budućnosti?

Raspuknuće stijene i šikljanje vode usljed Ajvaz- -dedine dove višeznačan je fenomen. Naglasit ćemo samo jedan aspekt te pojave. Ne možemo se oteti ispravnosti suda, ali i narodnog vjerovanja i podržavanja, da je i ovo bosansko dovište dio sakralnog mozaika Bosne. Dovište na Ajvatovici nastalo je na istom mjestu na kome je dovište bilo i ranije, baš kao što je to slučaj i sa dovištem u Blagaju, gdje se danas nalazi tekija. Oba ova mjesta, da ovog puta izuzmemo navođenje još mnogih sličnih, svjedoče kontinuitet svetosti kod bosanskog čovjeka, Bošnjaka, ukorijenjenost njegovog identiteta u obzore svetosti. To istovremeno znači i svojevrstan oblik zemaljskog, ali i duhovnog kontinuiteta Bošnjaka, i taj sinkretizam bosanskih dovišta njima je stoljećima davao posebnu pučku aromu.

"Visokih zvaničnika" tu nije nikada bilo mnogo. Običan narod, puk, ta je mjesta redovnije posjećivao, a oni iz zvaničnih esnafa samo kada im je to trebalo. Ta pučka dimenzija Ajvatovice, i sličnih bosanskih dovišta, jer ih sve vjerske denominacije ovdje podosta imaju, trajala je stoljećima, priskrbljujući međusobno uvažavanje, toleranciju, ili bar podnošenje jednih pored drugih, ako ne i jednih sa drugima. Svijest o zajedničkoj izvornosti svetosti nije bila opterećena naslagama socijalnog, političkog, niti bi u principu i ubuduće to trebala biti. To pretpostavlja jedno radikalno odustajanje od politizacije religije i korištenje tih najdubljih ljudskih osjećanja u profane oligarhijske svrhe unutar svih bosanskih denominacija. Samo na ta način takva dovišta ili mjesta hodočašća mogu povratiti svoju ishodišnu bit i funkciju. Nadati se da je izostanak transparentne medijske pompe o Ajvatovici u Sarajevu ove godine znak takvog razvoja događanja. Samo na taj način Ajvaz-dedino dovište može ujediniti sve Bošnjake, ako ne i sve bosanske ljude, te se još izražajnije razviti u jednog od oblikovatelja bošnjačkog i bosanskog identiteta.

 


STARE TEME
 



OSTALE VIJESTI
"Opoziciji ne trebaju ničiji milioni, već samo narod RS": Mektić: Imamo dokaze o saradnji Dodika i Soroševih organizacijaBudžet za 2017. godinu povećan za 37 miliona KM: "Sredstva iz rebalansa budžeta uložiti u kapitalne projekte"Očekuje se smanjenje redukcija u Sarajevu: Potpisan sporazum o isporuci vode KS-u sa izvorišta TilavaNa pitanja istražitelja nije želio odgovarati: Ante Todorić tvrdi da nije krivBorut Pahor na putu ka osvajanju drugog mandata: Fenomen slovenske politike i favorit za novi predsjednički mandatFavorit za budućeg premijera je Andrej Babiš: Česi odlučuju na izborima koliko su podlegli populizmu Situacija je najteža u Bangladešu i Somaliji: Globalno zagađenje dovodi se u vezu sa 9 miliona smrtnih slučajevaObama napao Trumpa: \'Vraćamo se 50 godina unazad\'Ovakve nesreće su česta pojava u Indiji: U rušenju zgrade u Indiji poginulo osam osobaSvako peto dijete među njima "akutno pothranjeno": Djeca Rohingye žive pakao u izbjegličkim kampovima
Preuzeto sa portala INDEX.HR

Objavljeno prije 40 minuta
Španjolska vlada i oporba složni: Kataloniji trebaju novi izbori
Objavljeno prije sat vremena
SAD vraća Italiji deseteke ukradenih umjetnina
Objavljeno prije 2 sata
Sirijski general ubijen u borbi protiv ISIS-a - heroj ili zločinac?
Objavljeno prije 2 sata
May tvrdi da je spremna ispuniti financijske obaveze, EU očekuje konkretne brojke
Objavljeno prije 3 sata
VIDEO Kanadski premijer se rasplakao pred novinarima
Objavljeno prije 3 sata
Iračka vojska zauzela okrug u pokrajini Kirkuk, desetine poginulih





Google






Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995



OSTALE VIJESTI
"Opoziciji ne trebaju ničiji milioni, već samo narod RS": Mektić: Imamo dokaze o saradnji Dodika i Soroševih organizacijaBudžet za 2017. godinu povećan za 37 miliona KM: "Sredstva iz rebalansa budžeta uložiti u kapitalne projekte"Očekuje se smanjenje redukcija u Sarajevu: Potpisan sporazum o isporuci vode KS-u sa izvorišta TilavaNa pitanja istražitelja nije želio odgovarati: Ante Todorić tvrdi da nije krivBorut Pahor na putu ka osvajanju drugog mandata: Fenomen slovenske politike i favorit za novi predsjednički mandatFavorit za budućeg premijera je Andrej Babiš: Česi odlučuju na izborima koliko su podlegli populizmu Situacija je najteža u Bangladešu i Somaliji: Globalno zagađenje dovodi se u vezu sa 9 miliona smrtnih slučajevaObama napao Trumpa: \'Vraćamo se 50 godina unazad\'Ovakve nesreće su česta pojava u Indiji: U rušenju zgrade u Indiji poginulo osam osobaSvako peto dijete među njima "akutno pothranjeno": Djeca Rohingye žive pakao u izbjegličkim kampovima
Preuzeto sa portala INDEX.HR

Objavljeno prije 40 minuta
Španjolska vlada i oporba složni: Kataloniji trebaju novi izbori
Objavljeno prije sat vremena
SAD vraća Italiji deseteke ukradenih umjetnina
Objavljeno prije 2 sata
Sirijski general ubijen u borbi protiv ISIS-a - heroj ili zločinac?
Objavljeno prije 2 sata
May tvrdi da je spremna ispuniti financijske obaveze, EU očekuje konkretne brojke
Objavljeno prije 3 sata
VIDEO Kanadski premijer se rasplakao pred novinarima
Objavljeno prije 3 sata
Iračka vojska zauzela okrug u pokrajini Kirkuk, desetine poginulih



RAZBIBRIGA

VIDEO "Todorić" iz Londona: "Plenković je kazališna lutka, neću više s njim ni kavu popiti"

"Svima je odvratno to što radim kako bih izgledala mlađe, ali nitko mi ne vjeruje koliko imam godina"

FOTO Maja Šuput u Turskoj pozirala samo u gaćicama: "Vidi ti se vime"

Na Facebooku se pojavila Todorićeva stranica, morate vidjeti kakve ljigave poruke mu Hrvati šalju

VIDEO Porno zvijezde otkrile što stvarno misle o svršavanju po faci

Novi Zagreb preplavile misteriozne poruke: "Prije deset godina, tu je učinio nešto najljepše..."

FOTO Kolinda kod Putina stigla u odijelu koje suĹľava struk, no rezultat nije bio najbolji

Slaven Bilić upoznao princa Williama i Kate pa ih oduševio poklonom

Todorićeva kći preko boce Jane mužu poručila: "Samo me zagrli i budi tiho"

Davor im je stisnuo zlatni gumb, a pola sata prije nastupa saznale su za smrt prijateljice

VIDEO Skupio je 20 cura i fotkao im izraze lica dok su svršavale

Tinejdžerica htjela prodati nevinost kako bi kupila iPhone, u hotelskoj sobi dočekao je šok

Iznenadit će vas kako današnji djevci i djevice zamišljaju seks

Rozga nakon prekida sa Hauserom i glasina da ima novog dečka: "Istina uvijek izađe na vidjelo"

VIDEO Zlatko Pejaković o Oliveru: "Po čemu je on legenda?"

Liječnik seksualno zlostavljao cijelu reprezentaciju: "Gurnuo mi je prste u vaginu..."

Kontakt mail
tuzlarije@tuzlarije.net