Četvrtak,
21. juni Prvi put u Prusac, mjesto što je, prema kazivanjima
o ovoj drevnoj naseobini koju prvi put u svojim spisima pominje
Kuripečič 1531, dalo oko 40 visokih namjesnika Otomanske
imperije u 16. i 17. stoljeću. Uzbuđenje donosi odlazak u
susret starini Bosne: iznad Donjeg Vakufa ostaci starog vojnog
utvrđenja što su ga Turci uzeli i zvali ga Ak-Hisar, a na
našem znači Biograd iliti Bijeli kamen. Dočekuje nas muftija
travnički Nusret-efendija Avdibegović, prijatan čovjek
čija elokvencija i komunikativnost apsolutno odudaraju od
slike vjerskih službenika koja se često da vidjeti. On misli
brzo, tako i djeluje, čini sve da organizacija ovogodišnje
Ajvatovice prođe besprijekorno. Razgovara sa Gojerom,
kantonalnim ministrom kulture, o eventualnim manifestacijama
koje bi mogle biti tradicionalne
Sad je u Bugojnu, sad
u Vakufu, sad u Pruscu. Ima u tom čovjeku nečeg od duhovne
islamske kulture koja se, najčešće, sreće kod iranskih intelektualaca:
jedna strana tog duha je otvorenost, a druga samosvijest koju
zapadni doživljaj, najčešće pogrešno, karakterizira prepotentnim.
Svojedobno, muftija je bio označavan kao glavni politički
čovjek u regiji. Pisao je proglase, pregrađivao Travnik, obilazio
kafiće, hrabrio islamsku omladinu, zabranjivao da se pije
alkohol, istjerivao iz kafića
Danas, čini se, kao da
u njemu nema ni traga od toga. Mijenja li se to vrijeme? Hoće
li Bošnjaci konačno dočekati da vjera ne bude određujući politički
faktor podobnosti, nego intimni izbor pojedinca koji hoće
ili neće imati svoj odnos s Bogom? Činjenica da nas je u kabinetu,
uz načelnika općine Bugojno i muftiju, dočekao Timur Numić,
ne ulijeva baš prevelik optimizam, ali ne treba hititi za
zaključcima. Ajvatovica, bez obzira na sve, u povijesti duhovnog
života bosanskih muslimana ima značajno mjesto i stoga valja
biti oprezan.
Nakon otvaranja smotre
folklora u Bugojnu, gdje veseli amateri izvode bosanske igre
(publika, a i izvođači su uvijek najveseliji kad se zaigra
kolo), krećemo uzvisinom za Prusac, gdje je, na Musali, zakazan
koncert Safeta Isovića. Uzbrdo, pred akšam,
penju se ljudi - nane, dede, djeca, unuci. Safet je njihov
heroj, neko s kim se mogu identificirati, jer ih je njegova
pjesma s radija u prošlosti najčešće podsjećala na to da su
muslimani s velikim "M". Iz česme koju je
obnovila finska vlada teče voda, orkestar Omera Pobrića
se uštimava, a na Musalu pada noć. Noć u kojoj su sjale zvijezde
potvrdila je da je Safet, ipak, najveća glazbena zvijezda
pod bosanskim nebom. Pokazavši prema strani svijeta kojom
teče Vrbas, otpjevao je nekoliko "banjalučkih" sevdalinki,
onda preko Đul- -Zulejhe prešao ka Bembaši,
Na Babića bašči, i ušao u finale
sa mitskom Sa Gradačca bijele kule te Šehidskim
rastankom. Stari je to mačak, poznaje dramaturgiju koncerta
Pogledi upućeni prema njemu svjedoče o apsolutnom divljenju.
Dugogodišnje iskustvo ostaje poraženo: sreo sam zaista mnogo
poznatih ljudi, ali nikada nisam bio u blizini nekoga ko je
na taj način bio predmet obožavanja kao Safet Isović u četvrtak
uvečer u Pruscu pod zvjezdanim nebom, nebom kao plaštem kojeg
Sulejman Osvajač u priči Ivana Lovrenovića ogrće oko
fra Anđela Zvizdovića.
Petak, 22. juni
Sjedimo u kafiću u Pruscu. Počinje priča: "Otišao
tako jedan čovjek iz Prusca, bilo mu ime Elkaz, i nije se
dugo vratio kući. Skoro smo ga proglasili nestalim, prošle
dvije godine otkad ga nema, kad jedan što je otišao da bere
gljive javlja da ga je našao - obješenog o jedno drvo na drugoj
strani Surduka. Skinuli su ga i vidjeli da nije istruhnuo,
da odijelo i kravata stoje kao na živu čovjeku. Zove poslije
toga načelnik policije i kaže: 'Ovdje je takav pogled na Prusac,
ako me kad nestane, ovdje me potraži.'"
Priču u kojoj se stravični
čin samoubojstva i jedan od najljepših pogleda u ovom dijelu
svijeta sastavljaju u jedan iskaz ispričao je za kahvom načelnik
općine Donji Vakuf Kemal Terzić. Bez ijedne grimase,
polako, kao da priča o nečemu svakodnevnom. Tamo gdje svako
ljudsko lice izgleda kao priča, samo slike mogu otkriti suštinu.
Stari bosanski jezik, ikavica, koji koriste Pruščaci, služi,
izgleda, samo za internu komunikaciju. Za uši znatiželjnika
što hoće pronaći akustiku davne prošlosti, on je blago, čista
srma.
Zoran Filipović je
zagrebački fotograf čija je izložba otvorena u još nezavršenom
Centru Hasana Kjafije, koji je projektovao Zlatko Ugljen,
jedan od najpoznatijih bosanskih arhitekata. Njegove fotografije
Ajvatovice, "malog hadža", kako ljudi iz ovog kraja
nazivaju Ajvatovicu, jesu "momenti u vremenu". Filipović
je hrabar čovjek - dokazao je to već najmanje dva puta u svojoj
karijeri: ulazeći čamcem u opkoljeni Dubrovnik i na sve moguće
načine u opsjednuto Sarajevo. Ovdje njegova hrabrost postaje
većom. Tamo gdje je svaki pogled slika, a svako okretanje
glave već kadar, veliko je nositi aparat oko vrata i okidati
film. Jedan od tokova povijesti civilizacije bi se, sasvim
sigurno, mogao ispričati kao povijest opsjednutih gradova.
Svaki kamen u Pruscu zna tu priču, a Zoran fotografijom zna
ispričati priču tog kamenja.
Odbijajući da dosad
odem na Ajvatovicu, znao sam da činim nepravdu sebi - jer
se lišavam nečeg važnog za duhovni kontekst svijeta kojem
rođenjem pripadam - ali i tim živopisnim ljudima koji se tamo
mogu susresti. No, veliki politički značaj i korištenje ovog
mjesta u promoviranje prošle vlasti nad bosanskim muslimanima,
probudile su buntovnički instinkt. Otići na Ajvatovicu, sad
je važno! Skupine ljudi su tijekom komunističke vladavine
tajno odlazile tamo: 1947. godine je jugoslavenska Udba inscenirala
incidente i konačno zabranila povorku i namaz koji se klanja
podno Šuljage. Oficijelna komunistička politika se prema tome
odnosila kao prema krivičnom djelu, ali neke se ljude, eto,
nije dalo pokolebati. Na putu prema Bugojnu dijelio sam taj
osjećaj s njima: zabranjivali su im da idu tamo. Naše je vrijeme
bilo takvo da se vršio i politički pritisak na to da što više
ljudi tamo ode. No, čemu vakat, tome i vrijeme. Čini se da
su svi spremni da će ovogodišnja posjećenost biti manja nego
proteklih godina.
Ovaj je kraj dugo bio granica
između turskog i mletačkog carstva. Zamišljena granica dvaju
svjetova. Za jednog primirja kršćani su muslimanima poklonili
veliki bijeli bor, Pinus Albu, koji je zasađen između
medrese i džamije Hasana Kjafije. Bor je pao negdje sedamdesetih,
u tristo pedesetoj godini starosti, a bio je toliki "da
ga je osam momaka moglo obuhvatiti kad se za ruke uzme".
Neko je, zauzvrat, poklonio zvono i ono je dugo stajalo na
Sahat-kuli iznad koje sjedimo dok Ivan, najsigurniji i najbolji
vodič kog kroz Bosnu čovjek može poželjeti, a Bog dati, počinje
razlagati "svoju" priču. Priču o Bosni, prije svega:
"Imao sam u Varcaru prijatelja, Sakib Lubovac se zvao,
a majka mu je bila odavde. Dolazili smo tu krajem šezdesetih
u njegove rodbine i znali za Ajvatovicu. Termin se uvijek
znao: sedma nedjelja od Jurjeva, odnosno Đurđevdana. To, i
činjenica da se Sveti Ivo u Podmilačju, pedesetak kilometara
odavde, slavi isti dan, govori o izvjesnom vidu religijskog
života prije religija. Taj svijet je, dakle, imao svoje važne
datume i prije "zvanične" kodifikacije. Prema istraživanjima
koje vrši Jasminko Mulaomerović, takvih je mjesta u Bosni
više desetina i Ajvatovica, na svoj način, spada u njih."
Njegov tekst o senabijama,
prusačkim rumenim jabukama, koje je tu jeo, pamte neki mještani.
Danas tih stabala gotovo da i nema, preživjelo ih je pet-šest
i nismo uspjeli doći do njih. Ljudi prilaze Ivanu, pozdravljaju
ga s neskrivenim poštovanjem. U jednom trenutku smo uspjeli
pobjeći podno kule, gdje puše vjetar i gdje se vide obrisi
Surduka, klisure kroz koju teče rijeka čiji je izvor napajao
vodovod, stariji od pariškog. Stari sahadžija, rahmetli Began,
otac današnjeg prusačkog imama Sakib-efendije, čuvao je ostatke
tog vodovoda, koji su danas jedva vidljivi. Ivan se ne da
smesti. Nastavlja: "Sultan Mehmed Osvajač bio je zaista
veliki lik svjetske povijesti. Sufija, filozof, pjesnik, poštovatelj
umjetnosti, dovodio je Italijane, tada perjanice svjetske
civilizacije, na svoj dvor. Sama činjenica da se zaodjenuo
u bizantskog, pravoslavnog cara kad je zaredio patrijarha
Genadija poslije osvajanja Carigrada, govori o tome da je
svakog trenutka imao svijest o apsolutnom univerzalizmu. Duhovno
je pripadao jednom mističko- -ontološkom krugu poimanja svijeta.
Kao dio svoje pratnje uz vojsku i državni aparat, sobom bi
vodio derviše, koji su bili duhovno najemancipiraniji ljudi.
Njihov je zadatak bio da 'pripitome' zemlju koju osvoji i
okrenu je njegovom carstvu. Legenda da ih je bilo četrdeset
može biti i ne biti tačna, ali Ajvaz-dedo je bio jedan od
tih šamana, da ih tako nazovem, ljudi koji su islamizirali
i duhovno obraćali stanovništvo."
Sunce pada i zatamnjuju
se, jedan po jedan, obronci na Pruscu. Sve će se noćas smiriti,
biti oslobođeno vanjskog, kao i cijele godine. Čuje se samo
topot konja koji će u nedjelju ujutro krenuti put Ajvaz-dedine
stijene, konja što su uzrasli u štalama u okolici ili su pak
dovedeni ili iznajmljeni za ovu priliku. Prusac u naim
tumačenjima označava konja posebnog hoda. Oslobođeni vanjskog,
gledamo kako se na Gradu već spremaju šatori gdje će se noćiti.
I mi ćemo nestati u još jednoj, ili u hiljadu i jednoj noći.
Jer svaka se priča jednom ili nikad završi. Pod zvijezdama.
Subota, 23. juni Kiša
u Ajvatovicu, veli jedna od legendi, nikad ne dolazi iz Donjeg
Vakufa, nego uvijek sa Kupresa. Rat je ovdje bio surov, strašan.
Vidi se to i po licima mještana, koji su u doba mira svijet
koji voli goste. Dosta njih se bavi bačvarstvom. Drvena građa
stoji pred kućama. Drukčiji od nepovjerljivog seoskog stanovništva
što ga se da sresti kojekud, ljudi iščekuju goste koji stižu
iz svih dijelova Bosne, iz zapadne Evrope, odasvud
Sutra
će i postrojavanje pred Handan-aginom džamijom, prozivat će
se bajraci, a prvi će biti iz Karaule kod Zenice. Hafiz Kaniža,
koji je 1947, kad je Ajvatovica zabranjena, zatvoren, bio
je odatle.
Spremaju se roštilji, tezge
s robom. Tu će biti teferič. Strah od mase i iracionalnog
- jer otkud vjerovanje da se stijena prepolovila - koji se
useljava u dušu, rastjeruje svojom pričom Mehmed Duvnjak
Meša, čovjek čiji stav i prisustvo odaju sigurnost.
On je ovdje ugledan, pravnik je, radio je u Bugojnu u tužilaštvu,
ratovao je, imao stado ovaca, nakon svega se odlučio na privatni
biznis. "Ajvatovica je uvijek bila manifestacija koju
je pohodila sirotinja. Zna se legenda po kojoj je pukla stijena:
jedni vele da je pukla tako što je Ajvaz-dedo usnio san u
kojem su se sudarili bijeli i crni ovan i da se probudio,
drugi, skloniji materijalističkom objašnjenju, traže uporište
u tome da je Ajvaz-dedo, budući učen čovjek, mogao sipati
vodu u kamen četrdeset dana i da je kamen od promjena temperature
pukao. Tu su uvijek postojale, da tako kažem, kulturna i vjerska
ravan. Na toj kulturnoj važno je bilo kakav je čiji konj,
kakav je čiji bajrak, kako su opremljeni ljudi. Narod ovdje
kaže: 'Bilo kako bilo, nemojte nas tući i Ajvatovicu ne dirajte.'"
Uvečer, pred medresom i
džamijom uči se, narod sjedi unaokolo, pale se svjetla, a
Zoran, koji fotografira treću godinu zaredom, kaže: "Mnogo,
mnogo je manje svijeta nego prošle godine. Sve ovo je bilo
puno oko džamije." Derviši predvođeni šejhom Mesudom
ef. Hadžimejlićem, probdjet će cijelu noć, pod šatorima
će osvanuti žene kojima je - nakon što im je posljednjih godina
bilo "dozvoljeno" - muftija travnički preporučio
da ne idu na Ajvatovicu. Evo izvoda iz njegovog obraćanja
okupljenima: "Ovo više neće moći žvako. Nemojte gostima
naplaćivat' parking. Musafiri donose ibadet i nije dobro ne
ugostiti ih. Drugo, svakakve se pjesme po Pruscu navijaju.
Sutra će nam dovest' one cece i mace i ko zna
kako ćemo se od toga sačuvati. Treće, rakija se prodaje. Braćo,
ovo je jedna od naših svetinja, nije dobro da dolazimo svakakvi.
U ovo treba uvesti reda, a ne da se ljudi i žene oblače kao
da idu na korzo. Ako ti je do šenlučenja, hajde dalje, imaš
gdje to raditi. Kažu, manje je ljudi došlo na Ajvatovicu nego
prošle godine. Jeste, ali bilo je i poplava i vremenskih nepogoda,
a ja kažem da je došao onaj ko jeste musliman i ko je tu zbog
svoje duše. Kome je to u srcu, on je ovdje. I žene, nek' ne
idu na Ajvatovicu. Ima ovdje, lijepo će ih se ugostiti, a
gore nek' idu muški."
Nakon njegovog govora,
intoniranog pretežno praktičnim savjetima, vjernicima će se,
uglavnom grubom retorikom dnevne politike, obratiti naibu-reis
Ismet ef. Spahić. Vrlo glasno je okupljenima
poručio da nijedan političar neće dobiti fotelju u Bosni i
Hercegovini bez Ajvatovice i bez toga da se pita ulema i da
ne treba bacati štapove što bacaju vatru jer ništa nije gotovo.
Sutra će put stijene krenuti tisuće ljudi, a u Pruscu se već
osjeća atmosfera teferiča. Dušu ponovo obuzima strah od mase.
I "velikih" riječi.
Nedjelja, 24. juni
U praskozorje, oko pet ujutro, Zoran kuca na vrata sobe. Odlazimo
vidjeti opremanje konja: vlažan vazduh kvasi blok i olovku,
više se ne da pisati bilješke, u oči stiže odasvud šarenilo.
Bajraci, konji, fesovi, ukrašene džamije. Sa Grada silaze
oni mlađi što su kampovali, sjedilo se i pjevalo do zore,
rađale su se tu i nove ljubavi, sve dobiva potpuno nov kontekst,
razumijevam sinoćnje muftijine riječi. Danas će u Pruscu biti
vašar i teferič. Donju granicu ukusa već pomjeraju tonovi
sa stola na kojem se sprema ponuda audiokaseta.
Uzbrdo, pred akšam, penju se ljudi - nane, dede, djeca,
unuci. Safet je njihov heroj, neko s kim se mogu identificirati,
jer ih je njegova pjesma s radija u prošlosti najčešće
podsjećala na to da su muslimani s velikim "M"
|
Oprezno, kroz Prusac, u
kojem je već oko 50.000 ljudi, pokušavam proći kroz masu.
Prolaze konjanici, jedna scena se odvija pred očima. Na konjiću
je dječak, on ne može imati preko petnaest, omalen je, pomalo
i dežmekast, ali na konju je jako spretan. Lokalni svijet
ispred jedne kafanice ispraća konjanike što pozdravima i selamima,
što pogledima. Tu stoji i jedan očigledno retardiran mladić,
koji se glasno smije zbog oduševljenja tim jednim danom kad
se pred njegovim očima odvija predstava, a i od straha. Konji
su snažni, mogućnost da se jedan od njih ritne i udari u prsa
nekog od nas koji pored stojimo, čini se realnom. Mali jahač
postrance navodi konja, ne bi li prepao tu benu, strah me
je, mogao bi ga udariti, sklanjam se ustranu i shvaćam da
takva povorka nije za mene, možda i zbog toga što su u bunovnom
pogledu ostale siluete ljudi ispred Handan-agine džamije.
Među tim sjenkama su Hasan Čengić, Ejup Ganić i Osman
Brka. Razmišljam o razlici između jučer i danas: oštećena
džamija je još sinoć utjecala apsolutno smirujuće, pomisao
da bi se tu moglo ostati cijelu noć (pa i prespavati, ako
treba) nije bila nimalo uznemirujuća. Danas, tih sat vremena
pred njom u masi, postaje previše.
I eto sunca, svo se šarenilo
pretvorilo u gužvu, pored jedne tezge stoje Dani, slika
Davorina Popovića na naslovnici, uklanjam se i, ohrabren
znakom, započinjem dijalog s prodavcem. Husein Saračević
se zove, pravi tašne, obrazovan je zanatlija i naglas razmišlja:
"Vjera je dobra, ona često čovjeku ne da da poklekne.
Prošla su 182 konja, a prošle ih je godine bilo skoro 400.
Čovjek mora naučiti da vlada sobom, a u tom vjera pomaže.
I da je Bog htio da svi budemo iste vjere, takvim bi nas i
načinio. Meni je samo žao što su ljudi iskorišteni u ime vjere
pa se međusobno ubijaju. Ja mislim da bi sve ovo trebalo malo
estetski dotjerati - znaš šta su Hrvati uradili od one Sinjske
alke, sve to izgleda k'o pod konac."
I idu tako kolone kroz
vašar, na uzvisini sjedimo Meša, Majo Dizdar (njegov
je otac Mak čitao iz kamenja Bosne i pisao) i ja i
gledamo pomalo umorne ljude što se vraćaju sa Ajvatovice.
Naslonjen sam na bašluk. Meša podsjeća: "Pokušaj zamisliti
kako bi bilo prespavati na nekom drugom groblju, tamo provesti
noć. Uhvatio bi te strah. Bez obzira na to koliko je ljudi
pokopano kroz stoljeća ispod nas, ja osjećam da ova starina
naprosto ulijeva povjerenje." "I mi ćemo proći",
dodaje Majo, na šta će Meša: "I zamisli, kad nakon
ko zna koliko godina dođu i nađu ostatke, naprimjer, automobila
i pitaju se žkako su se ljudi uopće mogli kretati u ovome."
"To kad sve bude letjelo."
I samo je malo mašte potrebno
da se u Pruscu zamisli prizor u kojem ljudi na vozilima poput
onog kojeg Luke Skywalker vozi u Ratovima zvijezda
nadlijeću tu uzvisinu što poput kakve utvrde u sjevernoj Italiji
stoji tu u Bosni i ispraća stoljeća, carstva, vlasti, putnike
Sve one što hoće zaviriti u dušu Bosne, što bi se možda mogla
pronaći u posljednjem odsjaju sunca u rijeci i dok pada još
jedna zvjezdana noć na Prusac. Sutra će ovdje opet doći blaženi
mir, blagost kakvu dugo nisi osjetio.
Ajvaz-dedino
dovište
|
Svetkovina
duha i(li) politike
|
Ajvatovica je
počela i jednim svojim pojavnim oblikom, danas se završava
kao velika manifestacija patetične bošnjačke osjećajnosti
|
Piše:
Šaćir Filandra
|
"Svake godine
sedmog ponedjeljka iza Jurjevdana" obavlja se "hodočašće
Ajvaz-dedine stijene". Ove se godine to dogodilo
već 492. put, što znači da se radi o tradiciji staroj
skoro pola milenija. Za takvu predanost vjeri, upornost
i istrajnost Bošnjaka, iskreno govoreći, nisam ni znao
sve do one romantičarske 1991. godine. Tada sam od prijatelja
odanih islamskom svjetonazoru prvi put čuo da je postojao
nekakav Ajvaz-dedo i za održavanje cijele te manifestacije
pobožnosti. Munib Maglajlić je, sa nacionalnoromantičarskim
žarom, pričao meni i Zilhadu Ključaninu o tome
fenomenu, smatrajući Ajvatovicu zgodnom prilikom da
se nešto učini na prepoznavanju i raspirivanju našeg
identiteta. A mi, kao mladi kokuzi, u tome smo vidjeli
priliku da nešto i zaradimo, te smo odlučili da tom
prigodom napravimo reprint knjige Džemala Hamidovića
o Pruscu i njegovim znamenitostima, naivno vjerujući
da naš zabludjeli svijet čeka samo to pa da se "osvijesti"
i da dođe sebi.
Taj moj prvi susret
sa Ajvatovicom doživio je potpuni fijasko i razočarenje.
Uloženi novac nije se nikad povratio. Narod je jeo sladolede,
osvježavao se sokovima, mahao bajracima, divio se veličini
mnogobrojnih ahmedija i, nadasve, nastojao da barem
prstom dodirne Aliju Izetbegovića.
Kako tad, tako i
danas. Ajvatovica je počela i jednim svojim pojavnim
oblikom, danas se završava kao velika manifestacija
patetične bošnjačke osjećajnosti.
Danas Ajvatovica
nije ono što je bila nekad, a posebno deset godina prije,
niti to treba da bude. U trenutku svoje obnove, nakon
pedeset godina komunističke zabrane njenog održavanja,
ona je značila osvjedočenje islama u Bosni, te trajnost
i kontinuitet bošnjačkog identiteta. Sa Ajvatovicom
se narod vratio sebi, na njoj je prvi put, poslije mnogo
decenija, slobodno i javno prizivao uzvišenog Boga,
te svoj zamagljeni identitet zorno svjedočio. Ona je
bila erupcija našeg željenog susreta sa slobodom i u
njoj je sudjelovao bezmalo cijeli narod. Bilo je impresivno
vidjeti, bez obzira šta ko danas o tome i kako prosuđivao,
brojne, ustreptale i ozarene imame rasute po zelenim
poljima poput makova na slikama Bakira Misirlića.
No, takav idiličan susret sa budućnošću dolaskom rata
je prekinut, što je utjecalo da i samo hodočašće dobije
neki drugi karakter.
Činjenje zijareta
Ajvaz-dedinoj stijeni poprimilo je obilježje "manifestacije"
našeg jedinstva. Tamo su tokom "deset najtežih
godina" bili obavezni otići svi oni koji su sebe
smatrali "kadrom" ili su to željeli postati,
tako da smo na TV ekranima mogli vidjeti bošnjačko jedinstvo
na sceni, čvrsti zagrljaj intelektualaca, umjetnika,
imama, političara, privrednika, generala itd. "Manifestaciju"
su otvarali najveći među nama, sa nje su se narodu slale
"najvažnije" političke poruke, tako da je
u toj instrumentaliziranoj ikonografiji Ajvatovica sve
više zadobijala karakter političke, a ne vjerske manifestacije.
Kako su od rata godine
odmicale, tako je na zvaničnoj pozornici bilo sve manje
značajnih ličnosti, a najodličniji među njima bio bi
neki mlađi ministar. Tako je i ovogodišnje dane Ajvatovice
otvorio jedan takav ministar. Politika je tu uvijek
imala nešto ušićariti, pa bez obzira koja je partija
promovirala, i to miješanje politike sa čisto vjerničkim
osjećanjem bošnjačkog puka, koji tu dolazi iz bogobojaznosti
i ljubavi prema Stvoritelju, bilo je ono što je udaralo
pečat, ali i ostavljalo sjenku nad tim veličanstvenim
činom zajedničkog vjeroljublja.
Naši se političari
ne trebaju bojati za snagu čuvstva svoga naroda, ne
trebaju dvojiti o tome da li će narod čudesnu dobrobit
Ajvaz-dede zaboraviti, jer on već pola milenija čuva
i iskazuje svoje ushićenje vjerom. Razumljiva nam je
njihova briga za vlastitu poziciju u svome narodu, jer
oni ipak preko njega i u ime njega, za dobrobit malo
više svoju negoli njegovu, i drže vlast, ali su i posljednja
politička događanja pokazala, i ponovo dokazala, da
se samo na iskrenim osjećanjima vjernika ne može graditi
prosperitetno društvo. I ti vjernici trebaju nešto jesti.
Stoga je bošnjačkoj političkoj ljevici vrijeme da se
već naredne godine okani "ćorava posla" te
da ministri i njima slični rade svoj, a ne tuđi posao,
da se narodu i biračima dokazuju gradnjom i bogaćenjem
društva i države, a ne dnevnopolitičkom brigom za njegova
vjerska uvjerenja.
Mnogi su se pitali
šta će biti sa Ajvatovicom ako SDA ode sa vlasti? Ništa
dramatično. Niti se šta novo dogodilo, niti se moglo
dogoditi s obzirom na transhistorijski karakter izvorišta
toga čina. Kada je ova svetkovina duha preživjela komunizam,
i kada su je i komunisti danas za svoje interese počeli
uvažavati, znači da se tu radi o trajnoj vrijednosnoj
činjenici bošnjačkog identiteta, a ona to zaista i jeste.
Nikakve političke, a niti ratne i poslijeratne inovacije
ne mogu mjesto Ajvaz-dede u srcima bošnjačkih vjernika,
a niti su to do sada uspijevale, zamijeniti nečim drugim,
i, sa tog aspekta, polumilenijsko trajanje se zasigurno
nastavlja do unedogled. Pitanje ostaje, i to je ono
radi čega sve ovo i pišemo, koliko će ovo prizivanje
mira, duhovnosti i svetosti oblikovati bošnjački identitet
u budućnosti?
Raspuknuće stijene
i šikljanje vode usljed Ajvaz- -dedine dove višeznačan
je fenomen. Naglasit ćemo samo jedan aspekt te pojave.
Ne možemo se oteti ispravnosti suda, ali i narodnog
vjerovanja i podržavanja, da je i ovo bosansko dovište
dio sakralnog mozaika Bosne. Dovište na Ajvatovici nastalo
je na istom mjestu na kome je dovište bilo i ranije,
baš kao što je to slučaj i sa dovištem u Blagaju, gdje
se danas nalazi tekija. Oba ova mjesta, da ovog puta
izuzmemo navođenje još mnogih sličnih, svjedoče kontinuitet
svetosti kod bosanskog čovjeka, Bošnjaka, ukorijenjenost
njegovog identiteta u obzore svetosti. To istovremeno
znači i svojevrstan oblik zemaljskog, ali i duhovnog
kontinuiteta Bošnjaka, i taj sinkretizam bosanskih dovišta
njima je stoljećima davao posebnu pučku aromu.
"Visokih zvaničnika"
tu nije nikada bilo mnogo. Običan narod, puk, ta je
mjesta redovnije posjećivao, a oni iz zvaničnih esnafa
samo kada im je to trebalo. Ta pučka dimenzija Ajvatovice,
i sličnih bosanskih dovišta, jer ih sve vjerske denominacije
ovdje podosta imaju, trajala je stoljećima, priskrbljujući
međusobno uvažavanje, toleranciju, ili bar podnošenje
jednih pored drugih, ako ne i jednih sa drugima. Svijest
o zajedničkoj izvornosti svetosti nije bila opterećena
naslagama socijalnog, političkog, niti bi u principu
i ubuduće to trebala biti. To pretpostavlja jedno radikalno
odustajanje od politizacije religije i korištenje tih
najdubljih ljudskih osjećanja u profane oligarhijske
svrhe unutar svih bosanskih denominacija. Samo na ta
način takva dovišta ili mjesta hodočašća mogu povratiti
svoju ishodišnu bit i funkciju. Nadati se da je izostanak
transparentne medijske pompe o Ajvatovici u Sarajevu
ove godine znak takvog razvoja događanja. Samo na taj
način Ajvaz-dedino dovište može ujediniti sve Bošnjake,
ako ne i sve bosanske ljude, te se još izražajnije razviti
u jednog od oblikovatelja bošnjačkog i bosanskog identiteta.
|
|