Izvještaj holandske Vlade o Srebrenici |
Ubijanje mrtvih |
Novinar Dana
jedan je od rijetkih Bošnjaka koji su rat proveli u Srebrenici
i preživjeli masakr Mladićeve vojske u ljeto 1995. godine.
On je također jedan od rijetkih Bošnjaka koji su imali priliku
da, radeći kao prevodioci, lično upoznaju neke vojnike i oficire
Holandskog bataljona, koji je i u vrijeme masakra ordinirao
u "zaštićenoj zoni". I zar to nije i više nego dovoljan
razlog da ovaj vrsni novinar sa punom "moralnom odgovornošću"
komentira prije neki dan objavljeni izvještaj Holandskog instituta
za ratnu dokumentaciju o ulozi holandskih trupa u genocidu
u Srebrenici
|
Za razliku od njihovih kanadskih
prethodnika, holandski vojnici od samog početka nisu
bili u dobrim odnosima sa srebreničkim stanovništvom
|
"Nije učinjen nikakav
napor da se poprave loši odnosi sa medicinskom službom i unutar
nje. Propuštene su mogućnosti za skupljanje korisnih obavještajnih
podataka, naročito ograničavanjem kretanja promatrača iz komande
UNPROFOR-a za BiH. Naređenja za uspostavljanje blokada bila
su nejasna. Postojala je zabuna s obzirom na proceduru za
traženje zračne podrške i s obzirom na njene stvarne mogućnosti
i ograničenja. Dalje, djela poduzeta s obzirom na prijavljivanje
ozbiljnih zločina bosanskih Srba ne mogu izdržati podrobno
ispitivanje."
To je to. Samo se ovaj
pasus u tridesetak gusto tipkanih stranica rezimea izvještaja
Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD), objavljenog
prošle sedmice, odnosi na pogreške koje su nizozemske trupe
napravile u Srebrenici u julu 1995. Pogreške koje su na koncu
omogućile generalu Ratku Mladiću da za sedam dana pobije
najveći dio od oko deset hiljada srebreničkih muškaraca i
u potpunosti sa mape zbriše jedan bosanski gradić i većinu
njegovog stanovništva. Rezime ili poglavlje pod naslovom "Epilog"
ustvari je integralni dio izvještaja i sasvim je dovoljan
da se na temelju njega može zaključiti koji ton preovladava
u tih 7.606 stranica.
Podjela
krivice Za početak rata, barem prema zaključcima koje
autori iznose, odgovornost snose "muslimanski nacionalisti
i njihov lider Alija Izetbegović", koji su u raspadu
"Jugoslavije vidjeli mogućnost za stvaranje muslimanske
države u BiH". Dalje, navodi se: "Pretjerano nasilje
u masovnom ubistvu koje su počinili bosanski Srbi nakon pada
Srebrenice moglo bi navesti na zaključak da su Srbi odgovorni
za najveći dio nasilja. To bi bio prilično iskrivljen pogled."
Cilj ovog revizionizma, koji provijava cijelim uvodnim dijelom,
postaje jasan tek kasnije: sve "zaraćene strane"
u ratu u BiH naslikane su sivim bojama zato da bi se u podjeli
krivice između svih zamaglila odgovornost koju su nizozemske
trupe imale za stanovništvo u enklavi. Bošnjaci su, naglašava
se u izvještaju, vodili vrlo vješt propagandni rat, neuspješno
koristeći oreol žrtve da bi na diplomatskom frontu dobili
teritorijalne ustupke; s druge strane, Srbi su u tome bili
vrlo loši, ne uspijevajući da "svoje vojne uspjehe iskoriste
za pregovaračkim stolom". Ali, tek je ono što slijedi
zastrašujuće, tim prije što se radi o izvještaju koji je "historijski
i nepolitički".
"Iz ove perspektive,
postoji niz sumnji kada je riječ o autentičnosti slika. Dokazano
je da ti snimci nisu snimci Omarske, nego su napravljeni blizu
Trnopolja. Nije postojao kamp u smislu područja potpuno okruženog
bodljikavom žicom. Izgladnjeli, polugoli muškarac na snimku
bio je posebno izabran iz grupe u kojoj je bilo i drugih ljudi
sa potpuno drugačijom verzijom zbivanja. Asocijacije na ´koncentracioni
logor´ i sa progonima iz Drugog svjetskog rata štampa je već
proizvodila, ali to nije privuklo mnogo pažnje. Ipak, ove
su slike iz Omarske poslužile da uvjere svijet u zlo koje
su počinili Srbi", također je citat iz Izvještaja.
Prije nekoliko godina,
Ed Vulliamy, novinar The Guardiana, tužio je
časopis The Living Marxism za sličnu tvrdnju i dobio
spor na londonskom sudu; Tribunal za ratne zločine počinjene
u bivšoj Jugoslaviji donio je niz presuda koje se odnose na
koncentracione logore u okolini Prijedora (Tadić, Kolundžija,
Došen, Sikirica). Ali, sa autorima izvještaja
danas se slaže tek Slobodan Milošević, koji je upravo
ovaj argument, samo drugim riječima, iskoristio u svojoj uvodnoj
riječi.
Holandska vlada odlučila
je 1993, najvećim dijelom pod utjecajem tadašnjeg ministra
vanjskih poslova, da u BiH pošalje svoje snage; ona je na
raspolaganje UN-u stavila cijeli bataljon, koji je u terminologiji
UNPROFOR-a postao poznat kao Dutchbat. Prvi bataljon u Srebrenicu
je stigao u martu 1994, u julu iste godine zamijenio ga je
drugi, da bi opet u januaru 1995. došao treći kontingent,
koji će, ispostavilo se, biti i posljednji. Holandski političari
donijeli su odluku da svoje vojnike pošalju u BiH, ali gdje
su ih to ustvari poslali? "Na zadatak sa vrlo nejasnim
mandatom; na mjesto koje je bilo poznato kao ´sigurna zona´
bez jasne definicije termina; da čuvaju mir tamo gdje mira
nije bilo; bez prethodne dubinske razmjene informacija sa
prethodnim Kanadskim bataljonom; bez adekvatne obuke za ovu
specifičnu zadaću; bez sredstava i kapaciteta za prikupljanje
obavještajnih podataka na osnovu kojih bi mogli procijeniti
vojne namjere zaraćenih strana; sa neosnovanim povjerenjem
u volju viših ešalona UN-a da upotrijebe zračnu nadmoć u slučaju
poteškoća; i bez jasne odstupnice."
A kakvo je stanje vladalo
u Srebrenici u vrijeme kada su holandske trupe odmijenile
kanadski kontingent? "Dijelovi stanovništva bili su u
međusobnim svađama i sukobima: gradsko i seosko stanovništvo,
domaće stanovništvo i izbjeglice, vojnici i civili, suprotstavljene
grupe u okviru ovih grupa, siromašni i bogati (naročito šverceri
i ratni profiteri koje je stanovništvo zvalo ´Mafijom´). Ovi
sukobi bili su tim oštriji što je hrane bilo manje, a životni
uslovi teži. Što je perspektiva postajala tamnija, tako je
i stanovništvo posustajalo. To je naročito bio slučaj nakon
odlaska vojnog zapovjednika Nasera Orića, jedinog koji
je imao prevagu među drugim vođama. Mnogi ljudi su željeli
napustiti enklavu. Bosanska vlada to nije dopuštala, smatrajući
masovni egzodus kapitulacijom i pristankom na etničko čišćenje."
Jalovi
protesti Nažalost, samo dio ovih procjena je tačan.
Nakon godinu dana rata, razlike među stanovništvom, naročito
one koje izvještaj ističe, izgubile su svu važnost. Teški
životni uvjeti bili su jednako teški kako za domaće, tako
i za prognaničko stanovništvo; kako za vojnike, tako i za
civile. Istina je, pak, da je s vremenom slabila volja za
bilo kakvim otporom, tim prije što se izvjestan broj ljudi,
obično u nekoj vezi sa srebreničkom općinskom vlašću, bogatio
preprodavajući dobra iz humanitarne pomoći ili kupljena u
Žepi od ukrajinskih vojnika i Srba. S druge strane, razmjerno
mali broj ljudi napustio je enklavu u dvije godine, koliko
je ona postojala kao zaštićena zona, uglavnom idući pješice
ka Tuzli, i njihov broj zasigurno nije veći od nekoliko stotina.
No, sve i da je srebreničko stanovništvo u najvećoj mjeri
željelo napustiti enklavu, to ne znači da su željeli otići
u Tuzlu, odnosno da im transport organiziraju Mladićevi krvnici,
tim prije što je srebreničko izaslanstvo odbilo razgovarati
o tome sa Alijom Izetbegovićem prilikom posjete Sarajevu
1994. godine, te prilikom jednog od mirovnih pregovora, koji
je podrazumijevao razmjenu teritorija.
Međutim, čak i takvom rasulu,
armijske snage se, kako izvještaj navodi, "nisu suzdržavale
od noćnih napada izvan enklave, da obnove svoje zalihe, kao
i da se osvete ili da prikažu svoju vojnu moć po naređenjima
odozgo". Ni ova tvrdnja nije tačna, niti je u samom izvještaju
potkrijepljena dokazima: nema imena spaljenih sela, ili ljudi
ubijenih u tim napadima, jer ih naprosto nije ni bilo. Ako
išta, 8. operativna grupa, kasnije 28. divizija ABiH, pokušavala
je iskoristiti to vrijeme da se konsolidira u onoj mjeri u
kojoj je to bilo moguće (konsolidacija se uglavnom odnosila
na sam ustroj vojske), da bi tek početkom 1995. zračnim putem
započelo snabdijevanje iz Tuzle. Ali, i to je bilo premalo
i prekasno. I samo jednom, po naređenju Generalštaba, u vrijeme
pokušaja deblokade Sarajeva u ljeto 1995, snage 28. divizije
napale su Višnjicu, srpsko selo u blizini Srebrenice, i spalile
ga, ne nailazeći na ozbiljniji otpor.
Pukovnik Tom Karremans komandant
Dutchbata: Ratku Mladiću otvorio put ka Srebrenici
|
Za razliku od njihovih
kanadskih prethodnika, holandski vojnici od samog početka
nisu bili u dobrim odnosima sa srebreničkim stanovništvom.
Da li je razlog tome bio rasizam, kako se nekad tvrdi, ili
naprosto neupućenost, nije sasvim jasno. Istina je da su neki
od holandskih vojnika ispoljavali neskriven prezir prema muslimanskom
stanovništvu u enklavi, ali to ipak nije bio trend. Komanda
Holandskog bataljona uglavnom je, usprkos blokadi koju su
srpske snage nametnule početkom 1995, održavala dobre odnose
sa srpskom vojskom. Holandski oficiri su nerijetko objašnjavali
kako se lakše sporazumijevaju sa Srbima, jer je njihova vojska
profesionalnija, a komandni kadar obrazovaniji; na drugoj
strani, u Srebrenici, osim jednog ili dva izuzetka, nije bilo
profesionalnih oficira. Razumijevanje koje su ispoljavali
prema Srbima temeljilo se dijelom i na njihovoj vojnoj premoći,
ali su za posljedicu Srbi polako ali sigurno sužavali granice
enklave. Dolazak trećeg holandskog kontingenta obilježio je
upravo jedan takav incident i odredio ton odnosa između ABiH
i Holanđana. Naime, u januaru 1995, koristeći smjenu dva bataljona,
Srbi su svoje položaje pomakli naprijed, u sjeverozapadnom
dijelu enklave u Sućeskoj. I pored brojnih protesta domaćih
vojnih i civilnih zvaničnika, Holanđani nisu, osim ulaganja
jalovih protesta, učinili ništa da se Srbi vrate na početne
položaje.
Izvještaj posebnu pažnju
posvećuje elementu iznenađenja koji je imao napad na Srebrenicu,
elaborirajući zašto su UN i Dutchbat bili tako iznenađeni.
S jedne strane, holandska vlada je u nekoliko navrata odbila
ponudu CIA-e, uz obećanje da će sve informacije biti podijeljene,
da u Srebrenici instalira sistem za prisluškivanje "Comint",
koji bi Holanđanima omogućio da prisluškuju vojne radioveze
u okolini; oni sami pak nisu bili u dovoljno dobrim odnosima
sa stanovništvom da bi mogli računati na ljudski faktor u
prikupljanju obavještajnih podataka. Međutim, već u proljeće
1995, tim vojnih promatrača UN-a u Srebrenici imao je pouzdane
podatke o značajnim pokretima srpskih snaga u okolini enklave;
štaviše, podijelio ih je sa zapovjednicima Dutchbata. Srpski
pokreti, kasnije će se ispostaviti, koincidiraju sa Karadžićevim
naređenjem o potpunom razdvajanju Žepe i Srebrenice i sužavanjem
sigurnih zona na uži gradski dio. Te pokrete, na koje su ukazivali
i oficiri 28. divizije, Holanđani su, izgleda, ignorisali
sa fatalnim posljedicama.
Zataškavanje
zločina Enklava je bila skoro izgubljena 10. jula navečer,
kada su bosanske snage spremale posljednji, odsudni kontranapad;
u zgradi pošte u Srebrenici, gdje su se svi zapovjednici sastali,
tada se pojavio komandant Dutchbata, pukovnik Tom Karremans,
i obavijestio ih da ujutro povuku sve svoje snage iz južnog
dijela enklave, jer će uslijediti masovni zračni napadi. Usprkos
protivljenju nekih potčinjenih, tadašnji načelnik štaba 28.
divizije, rahmetli major Ramiz Bećirović, povjerovao
je Karremansu na njegovo izričito insistiranje. Avioni se
nisu pojavili, a Mladiću je narednog dana bio otvoren put
ka Srebrenici. Izvještaj NIOD-a, međutim, skoro potpuno prešućuje
ovu epizodu i navodi da odluka o povlačenju ne samo da je
donesena bez konsultacija sa UN-om nego je ona razlog pokolju
koji su počinile Mladićeve trupe. "Čini se da su bosanski
Srbi računali na predaju snaga ABiH i deportaciju cjelokupnog
stanovništva nakon što ustanove ima li među njima ratnih zločinaca.
Vrlo je vjerovatno da je odluka o masovnim pogubljenjima donesena
nakon 11. jula, kada je postalo jasno da je proboj 28. divizije
onemogućio prvobitni plan. (…) To je (proboj, op.a.)
potpuno iznenadilo Srbe i došlo u vrlo nezgodnom trenutku
za Vojsku RS-a. Možda se može smatrati i nenamjernim i nepredviđenim
okidačem masovnih ubistava koja su uslijedila."
Da je ovo tačno, onda bi
barem dvije hiljade muškaraca, koji su se u Potočarima predali
Holanđanima, odnosno Srbima, bili pošteđeni. Ali, kao što
se zna, nisu; štaviše, u Potočarima su ubijani i dječaci mlađi
od 16 i muškarci stariji od 60, koji ne spadaju u kategoriju
vojnih obveznika, i holandske trupe ih nisu uopće morale isporučiti
Srbima. Ono što je propušteno u izvještaju jeste i to da je
nakon suđenja generalu Radislavu Krstiću sasvim jasno
da su Srbi od prvog trenutka znali šta čine i da je masovno
pogubljenje svih muškaraca bilo dio plana.
Ni tvrdnja da holandski
vojnici nisu mogli znati da se u njihovoj blizini odvija masovno
ubistvo nije tačna. Kada su došli u Zagreb, jedan od njih
(holandski vojnik) ispričao mi je da je, nakon što su Srbi
zauzeli njegovu osmatračnicu 11. jula, već sutradan, kada
su ga sproveli iz Milića u Bratunac, vidio gomile leševa pored
glavnog puta. Drugi, kojeg su Srbi 12. jula zarobili, držeći
ga u nekoj kući u blizini Nove Kasabe, cijelu je noć proveo
sam u sobi slušajući štektanje mitraljeza; obuka koju je prošao
govorila mu je da borba ne zvuči tako i znao je da je riječ
o strijeljanju. I jedan i drugi su to prijavili svojim nadređenima.
Ali, ni Karremans, ni njegov zamjenik, major Rob Franken,
nisu pokazali nikakvo zanimanje za to. Njihovo ponašanje u
to vrijeme pridonijelo je zataškavanju zločina.
Kao što to danas čini ovaj
izvještaj. Ali, pošto je taj zločin nemoguće sakriti, onda
ga barem, za holandske unutrašnjopolitičke potrebe, treba
staviti u drugačiju perspektivu. Po cijenu da povrijede ljude
kojih se to najviše tiče - preživjele. A to je kao da još
jednom ubijaju mrtve.
|
Chris Keulemans, novinar i publicista |
Potpuno sam zgađen |
Jedan od najpoznatijih intelektualaca
u Holandiji, novinar i publicista, koji je sa još četrdesetak
svojih holandskih kolega u julu 2000. godine tražio od vlade
svoje zemlje da preživjelima i rodbini poubijanih Srebreničana
ponudi javno izvinjenje, da sa preživjelima i rodbinom poubijanih
stupi u ozbiljan dijalog kako bi se došlo do potpune istine
i pravde, da učini sve što je u njenoj moći kako bi se saznalo
šta se desilo sa hiljadama ljudi koji se vode kao nestali, da
pojača humanitarne programe za poboljšanje životnih uvjeta preživjelih
i počne sa pripremom parlamentarne istrage o genocidu, za Dane
komentira ostavku holandske vlade, izvještaj Holandskog instituta
za ratnu dokumentaciju o Srebrenici, govori o ušutkivanju holandskih
vojnika, namjernom ometanju komunikacije… |
DANI:
Gospodine Keulemans, kakva je bila Vaša prva reakcija na izvještaj
Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju o Srebrenici,
objavljen prošle sedmice? I kako komentirate ostavku premijera
Wima Koka, odnosno pad njegove vlade?
KEULEMANS: Moja
prva reakcija na izvještaj bila je ista kao i reakcija na
vijesti o padu Srebrenice 1995. Tada sam bio potpuno zgađen
i odmah sam ugasio televizor, nisam htio da znam za to i trebalo
mi je naredna dva sata da shvatim šta se tačno dogodilo. I
reakcija na izvještaj bila je odjek moje tadašnje reakcije;
čini mi se kao da sam u ogledalu vidio zašto je Holandija
s jedne strane užasna, a s druge je još uvijek funkcionalna
demokracija. Holandska organizacija koja zapadne u krizu će
se uvijek okrenuti od krize i okrenuti iznutra, ulazeći u
proces potrage za sobom, gledajući iznutra da vidi kakve su
greške počinjene na našoj strani, ali će se okrenuti od krize
u stvarnom svijetu. Druga stvar: ko se šest godina nakon masovnog
ubistva u Srebrenici ispostavio kao najveća žrtva tog zločina?
Traumatizirani holandski vojnici. Ne zavidim tim vojnicima,
znam da mnoge od njih progoni to što su vidjeli, da loše spavaju,
da su stvarno obogaljeni osjećajem krivice; drugi, pak, racionaliziraju
to što se desilo na sljedeći način: ja sam dio hijerarhije
i ta hijerarhija mi nije ostavila drugog izbora osim da učinim
to što sam učinio. Međutim, mislim da vojnik možda treba naređenje
da upotrijebi oružje, ali ne treba mu naređenje da bude čovjek.
Mnogi od ovih holandskih vojnika ovim racionaliziranjem pokušavaju
da pronađu objašnjenje zašto se tada nisu ponijeli kao ljudska
bića. Na generalnom nivou progoni me osjećaj ogromne intelektualne
snage, moći i novaca uloženih u izvještaj koji će ustvari
zataškati cijelu stvar, umjesto da otkrije imena, mjesta,
činjenice djela. Međutim, Vlada je dala ostavku i to je vrlo
važna stvar. Sudeći po riječima premijera Wima Koka,
on je odluku donio jer je htio pokazati da Holandija nije
kriva za srebrenički masakr, ali preuzima političku odgovornost
za situaciju. I pored toga što to nije bilo direktno izvinjenje
preživjelima, shvatam to kao ozbiljnu izjavu. On kaže: utapanje
u "međunarodnu zajednicu", koja nije uspjela zaštititi
narod u Srebrenici, nije dovoljno. Međunarodna zajednica je
anonimna i toj odgovornosti ne daje lice. On kaže: ja mogu
i hoću. Barem na površini, a u ovom slučaju simbolična površina
ima nekog značaja, ova odluka donesena je s obzirom na tragediju,
a ne kao odgovor na unutrašnje nesporazume u holandskoj vladi.
DANI: Volio bih da čujem
Vaš komentar jedne priče, koja meni dosta govori o tome zašto
se Srebrenica uopće mogla desiti. Naime, na konferenciji za
štampu prilikom prezentacije izvještaja, sjedio sam do starijeg
kolege koji je sve vrijeme žvakao žvaku. U jednom trenutku
prišao nam je kamerman neke holandske televizije i rekao mu:
"Ako želite da se večeras vidite na televiziji kako žvaćete
žvaku, onda je to vaš problem!" On je bacio žvaku na
pod, okrenuo se prema meni i rekao: "Jesi li mogao zamisliti
da će na prezentaciji izvještaja o najvećem zločinu u Evropi
poslije Drugog svjetskog rata nekom smetati to što ja ili
bilo ko drugi žvaće žvaku?" Meni to naprosto nije palo
na pamet, ali sam zaista bio fasciniran tom opservacijom.
Da li ta gesta, po Vama, odražava generalni holandski stav
prema Srebrenici?
KEULEMANS: To je
priča koja govori sve. Iz te priče mogu se izvući zaključci
zašto je na najdubljem nivou sve pošlo po zlu. Zašto je sve
tako sistematski krivo, zašto nisu naučili iz ranijeg iskustva,
zašto su oni iza njih tako malo naučili iz njihovog iskustva?
Zbog ludačkog osjećanja, koje se u najkraćem može sažeti ovako:
mi smo neutralni, ostat ćemo neutralni, ali i superiorni.
To znači da kada počne rat negdje u Evropi, prvo ih malo pustimo
da se ubijaju, da bi javnost onda političare natjerala da
iz humanitarnih razloga učestvuju. Ali, sa svoje strane oni
to uglavnom čine da ih glasači ne bi smatrali pasivnima, ne
čineći ništa da se istinski pozabave tim ratom, uzrocima,
historijom, učesnicima, glavnim igračima, ne informirajući
vojnike kamo ih to šalju. Instrukcije koje su vojnici dobili
bile su jako šture, niko nije htio od Kanađana, koji su u
Srebrenici bili prije njih, pribaviti informacije da ne bi
bili pod nečijim utjecajem, kao što su odbili sve ponude CIA-e
da koriste njihovu prisluškivačku tehnologiju, što također
stoji u tom izvještaju. To se vidi u tim, ali i u malim, simboličnim
stvarima: političari u Holandiji su jako dugo govorili "Milosevik"
ili "Srebrenika", jer, u njihovim očima, nije bilo
vrijedno uložiti trud i pokazati pravo zanimanje za rat i
njegovo razumijevanje. Poslanici u parlamentu također nisu
znali šta se dešava, malo koji od njih bi i na mapi uspio
pokazati gdje se nalazi BiH. Stav vojske, koja je u ovom slučaju
vodila glavnu riječ, bio je da svoj posao može obaviti samo
ako veze sa domaćim stanovništvom budu minimalne i tako su
propustili priliku da saznaju sve što se moglo znati o regiji,
o mjestu, kao što je to da će Srbi, naprimjer, ubiti sve muškarce
koje budu mogli pobiti ako zauzmu Srebrenicu! Stav da njima
te informacije ne trebaju temeljio se na predrasudi da je
"naš" osjećaj za demokraciju superioran u odnosu
na zlo ljudi s kojima imamo posla. Cijeli koncept ubijanja,
mučenja, masakra ne uklapa se u samodovoljni, superiorni imidž
zapadnoevropske demokracije, za koju zlo kao takvo ne postoji
jer nije u skladu sa njihovim sistemom vrijednosti. I kada
u tom uvjerenju odete u Srebrenicu, onda će vas zasigurno
iznenaditi ono što se dešava, jer se cijeli rat u BiH odvijao
zakonomjerno: zamisli najgore što se može dogoditi, dogodit
će se to i još gore od toga.
DANI: Kada je Srebrenica
pala, vlada je donijela "odluku o povezanosti sudbina"
Holandskog bataljona i srebreničkih muškaraca. Međutim, ta
ali i sve druge odluke su u lancu zapovijedanja u Srebrenicu
dolazile u veoma izmijenjenom obliku. Na trenutke izgleda
kao da holandske vlasti sada genocid u Srebrenici žele pripisati
nesporazumima u komunikaciji sa svojim potčinjenim?
KEULEMANS: Ako unutar
neke organizacije postoji komunikacijski problem, onda se
mora postaviti pitanje u kojoj je mjeri taj problem namjeran,
a u ovom slučaju taj problem u komunikacijama je namjeran
u mjeri većoj nego što bilo ko želi da vjeruje. Svi znamo
da je do takvih problema moralo doći zbog vrlo komplikovanih
odnosa između holandske vlade, UN-a, NATO saveza, ali je činjenica
da su i komunikacije između holandskih komponenti u Zagrebu,
Sarajevu i Tuzli bile vrlo loše. Međutim, nakon pada Srebrenice,
problemi u komunikacijama postali su namjerni. Holandskim
vojnicima koji su vidjeli ubistva još je na hrvatskoj granici
bilo rečeno da šute, fotografije su izgubljene, bataljonskom
hirurgu, pukovniku Kremersu, koji je rekao da je bilo
dovoljno materijala za liječenje ranjenika, također je rečeno
da ušuti; već u augustu 1995. prvi nagovještaj parlamentarne
istrage je ugušen, a čak je i slučaj protiv nekolicine desničarski
nastrojenih vojnika Dutchbata također gurnut ustranu. Izvještaj
NIOD-a u svom poglavlju o medijima iznosi jedan vrlo zanimljiv
zaključak: pošto je nekolicini novinara postalo jasno da vojska
pokušava prikriti tragove, oni su se fokusirali na vojsku
jer tamo su bile vijesti. I upravo zbog toga su holandski
mediji najveći dio svoje pažnje okrenuli unutra, umjesto na
Srebrenicu, na preživjele, na ljude koji su istinske žrtve.
DANI: Kakvi su izgledi
da Holandija, sada ili u budućnosti, prihvati svoj dio odgovornosti
za genocid u Srebrenici?
KEULEMANS: Čini
mi se da su jako mali. I to uopće ne razumijem. Holandija
je polovično katolička zemlja, a katolici su barem dosad bili
jako dobri u izvinjavanju; protestanti vjeruju u sličnu stvar,
tako da u vjerskim okvirima mislim da možemo reći "Žao
nam je" i da ipak ne izgorimo u paklu. I u politici ove
zemlje postoji duga tradicija izvinjavanja; Ed van Tijn,
bivši gradonačelnik Amsterdama, napisao je knjigu pod naslovom
Sorry Democracy, u kojoj se baš govori o tome. Ne znam
zašto je to tako teško u ovom slučaju. Jedini razlog koji
mi pada na pamet je to što reći "Žao nam je" u ovom
slučaju nije dovoljno, ne pomaže. Ustvari, sramno bi bilo
kazati samo "Žao nam je".
DANI: Ako to nije dovoljno,
šta onda jeste? Na koji to način holandska vlada može preuzeti
odgovornost za Srebrenicu, da li time što će, kada već ne
možemo vratiti mrtve, preuzeti odgovornost za žive?
KEULEMANS: Uza sve
što je vlada uradila tokom proteklih sedam godina, trebalo
je već na početku reći: iako nismo ubili nikoga, osjećamo
povezanost sa Srebrenicom, tim gradićem koji smo na jedan
čudan način pokušali odbraniti, ali nismo uspjeli, i sada
preuzimamo odgovornost za preživjele. Onima koji žele da se
vrate možemo pomoći da izgrade domove, obnoviti grad koliko
treba, dati udovicama mirovine, pomoći obrazovanje djece…
O tome proteklih dana niko nije govorio, i tek sam danas (u
ponedjeljak, op.a.) vidio tekst u De Volkskrantu, koji
je napisala Nelleke Noordervliet, holandska spisateljica,
pod naslovom "Zračna pomoć za Srebrenicu". I evo
šta ona kaže: "Kok (sada već bivši holandski premijer)
trebao bi otići u Srebrenicu da kaže da se Holandija osjeća
odgovornom za ono što se dešava, izviniti se i pitati kako
možemo pomoći tom društvu da preživi gubitke i izgradi novi
život. Kupit ćemo jedan ili dva lovca tipa JSF, koji su ionako
nevjerovatno skupi, manje, i taj novac uložiti u obnovu Srebrenice,
obrazovnu fondaciju za djecu, penzije za udovice i dati potpuno
novo značenje sintagmi ´zračna podrška´."
DANI: Kako je holandska
javnost reagirala na izvještaj NIOD-a?
KEULEMANS: Javnost
je u velikoj mjeri na strani običnih vojnika, koje je vojni
vrh ostavio na cjedilu, i premda se ja ne slažem s tim, mislim
da taj stav preovladava nakon izvještaja NIOD-a. S druge strane,
koga to vidimo nakon pada Srebrenice? Vidimo siromašne, gladne,
oskudno odjevene, ljude koji ne govore engleski, a kamoli
holandski, ljude koji plaču i bjesne kad god se pojavi neki
novinar koji je dovoljno čovjek da razgovara s njima, ljude
koji nas optužuju, koji ne žele oprostiti… takvi ljudi
neće steći simpatije ovdašnje javnosti, zato što nisu privlačni,
zato što nam ne pružaju priliku da se izvučemo, jer su ljuti
na nas, i kad dođu u Holandiju, ljuti su, i čak i onda kada
ih pozove premijer… Te žene su živa loša savjest holandske
javnosti. I, naravno, ako tu lošu savjest vidiš, okrenut ćeš
se. Baš zato je važan Hasan Nuhanović, jer govori engleski,
jer je vrlo civiliziran i drago mi je da postoji ambasador
kao on, jer on dopire do holandske javnosti onda i tamo gdje
srebreničke žene to nisu u stanju.
DANI: Ali, kako tumačite
to što Hasan Nuhanović mnogo više pažnje dobiva u Holandiji
nego u BiH? I kako uopće protumačiti to što nijedna bosanska
vlada od 1995. naovamo nije pokrenula nezavisnu i opsežnu
istragu o greškama koje je tadašnja vlada napravila u Srebrenici?
KEULEMANS: Mislim
da sam u BiH sretao skoro isključivo inteligentne, duhovite
i nezavisne ljude, ali nakon izvjesnog vremena sam shvatio
da u Bosni nema previše intelektualnih tipova, one vrste ljudi
koji društvo trebaju voditi kroz vrijeme tako tragično kao
što je ovo. I, naravno, niko u Bosni više ne vjeruje u dobrotu
ljudske prirode, jer je to naprosto nemoguće. A, ako ne vjeruješ
u to, onda je vrlo teško vjerovati u demokraciju, i vjerovati
u druge, kao što je teško vjerovati da će novac od poreza
koji čovjek plati biti pravedno raspodijeljen u društvu. Temelji
demokratskih uvjerenja u BiH su poljuljani, što podrazumijeva
i nepovjerenje u sposobnost pravosudnog sistema, medija ili
političara da pokrenu takvo pitanje kao što je ovaj monstruozni
zločin u Srebrenici. U BiH niko neće vjerovati u bilo kakav
pokušaj ozbiljne istrage o Srebrenici, ljudi ne mogu dati
povjerenje drugima, naročito nakon rata u kojem je svako vjerovanje
u moralnost uništeno.
DANI: Kako komentirate
očajnički potez žena iz Srebrenice koje su, protestirajući
pred holandskom ambasadom u Sarajevu, razbile ambasadorov
auto?
KEULEMANS: Ono što
smo vidjeli na televiziji, dva dana poslije izvještaja, bilo
je nekoliko slika male grupe žena iz Srebrenice u ulici ispred
ambasade, i ja nisam vidio trenutak kada su napale auto, ali
sam vidio sliku razbijenog auta kasnije. To mi se učinilo
tako sitnom, frustriranom, uzaludnom gestom, nemoćnom u usporedbi
sa ogromnom tragedijom koja te žene čini ljutima. Iz tog razloga
je bilo bolno to što svoje frustracije nisu mogle iskaliti
na nečemu većem od auta holandskog ambasadora. Ali, s druge
strane, taj je izvještaj na televiziji dobio određenu pažnju
i javnosti približio saznanje da preživjeli Srebreničani uopće
nisu impresionirani NIOD-ovim izvještajem. I to sasvim opravdano.
|
Preuzeto iz DANA
STARE TEME
|
|