vaničnici američkog telekomunikacijskog giganta "Worldcom"
su u ponedjeljak 25. juna priznali javnosti da su u prethodnih
15 mjeseci slagali vlasnike dionica i javnost u SAD-u prikazujući
dobit većom za 3,6 milijardi dolara.
Kako firma može slagati
toliku cifru? Gdje su revizori zakonom zaduženi da provjeravaju
račune? Gdje je Komisija za vrijednosne papire? Gdje je zdrav
razum ulagača, koji su davno trebali primijetiti da je nešto
truhlo u državi Worldcom? A državom ga možemo zvati, jer se
radi o firmi sa 85 hiljada radnika, 20 miliona mušterija,
godišnjim prometom od preko 135 milijardi dolara i dugom od
32 milijarde dolara. Naspram "Worldcoma", Bosna
i Hercegovina sa svoje četiri milijarde duga je finansijski
miš.
Da bismo vidjeli kako dolazi
do krađa mjerenih u milijardama dolara i finansijske propasti
u najrazvijenijoj privredi, potrebno je pojasniti vladajuće
odnose u privredi. "Worldcom" može poslužiti kao
primjer uspona i pada američke privrede u posljednjih deset
godina.
Kamiondžija
na čelu finansijskog giganta Bernie Ebbers
se spominje kao krivac za propast, ali i glavni junak vrtoglavog
uspona "Worldcoma". Berniejeva priča podsjeća na
tipični američki san. Kanadski dvometraš je počeo karijeru
u rodnom Edmontonu kao vozač kamiona sa mlijekom danju, a
kafanski izbacivač noću dok mu neko sa malog koledža u Mississippiju
nije ponudio stipendiju da igra košarku i usput nešto studira.
Diplomirao je fizičku kulturu, što je na malom koledžu u selendri
Mississippija teško koliko i proći trojkom u srednjoškolskom
centru na Sokocu. Tako je Bernie postao profesor fizičkog
u srednjoj školi u zabiti Mississippija.
Bernie je oduvijek bio
agresivan tip. Pokazao je to kao izbacivač i kao košarkaš.
Taj bi prije crk´o nego izgubio. Karijera profesora fizičkog
nije naročito godila njegovom takmičarskom duhu i odlučio
je da počne investirati. Natjerao je par rođaka da mu posude
pare, kojima je kupio motel. Onda je ponudio motel bankama
pod hipoteku i digao niz kredita kojima je kupio još osam
motela. Zar je tako jednostavno kupiti imovinu? U principu
jeste. Ako moteli zarađuju dovoljno gotovine da se pokriju
kreditne kamate, Bernie ne brine o vraćanju glavnice. Kada
dođe sudnji dan i glavnica se bude morala vratiti, Bernie
može otići u drugu banku, uzeti novi kredit, i odložiti plaćanje
glavnice do sljedećeg sudnjeg dana. S obzirom na ponudu kredita
u američkoj privredi, sudnji dan ne dolazi prije 20 godina
od zaduživanja.
Zaduživanje je umjetnost
na kojoj počiva američka privreda. Način na koji Amerikanci
plaćaju porez na dobit praktično tjera ljude da se zadužuju
jer se oporezivana dobit umanjuje za vrijednost kamata. Tako
firme koje nemaju kredite plaćaju državi daleko veći porez
nego zadužene firme. Jedini trik je da firma mora zaraditi
dovoljno gotovine da plati osnovne troškove i kamate.
Tražeći sektor za daljnje
ulaganje, Bernie je uletio u biznis sa telefonskim preduzećima.
Vješto pribavljajući povoljne kredite, u razdoblju od 1986.
do 2001, Bernie je kupio preko 70 firmi. Samo za veliku telefonsku
kompaniju MCI 1997. je izdvojio 37 milijardi dolara, što je
predstavljalo najveću korporacijsku kupovinu u historiji.
Ovdje vjerovatno ne treba naglašavati da je Bernie, ustvari,
megaloman. Međutim, nije megaloman kriv što mu država dozvoljava
da se igra tolikim parama.
Da bi Bernie kupio silne
firme, pare je mogao pribaviti na dvije strane, od ulagača
i banaka. Ulagači ulete gotovinu za dionice koje nose dividende
ako je firma profitabilna, kao i mogućnost rasta vrijednosti
na berzi. Banke pomažu preduzećima da se zaduže putem obveznica
koje kupcima garantuju kamate i isplatu glavnice. Dionice
i obveznice se kupuju i prodaju na berzama i zavisno od prometa
i potražnje njihova vrijednost raste ili pada. Bernie je uveliko
koristio oba načina prikupljanja para, pa je prodao tri milijarde
dionica po početnoj vrijednosti od 18 dolara.
Međutim, ključ Berniejevog
konačnog uspona je u odnosu firme sa računovođama, revizorima
i bankama. U poštenom svijetu, Bernie bi unajmio firmu koja
će raditi račune i davati savjete kako knjižiti komplikovane
operacije da se bolje prikaže dobit. Da bi sve bilo po zakonu,
zadužene su revizorske firme koje udaraju pečat da je sve
po zakonu. Međutim, u Berniejevom svijetu, oba posla obavlja
ista firma, "Arthur Andersen". Kako je moguće da
"Andersen" slaže račune i onda provjerava zakonitost?
To se mnogi Amerikanci pitaju već godinama. To je isto kao
kada bi Edhem Bičakčić vodio Elektroprivredu BiH, a
onda poslao sebe ispred Vlade da provjeri da li je sve po
zakonu.
"Objektivna"
slika o Bernieju Jednako veliki apsurd su i takozvani
analitičari koji ispred banaka daju objektivnu sliku o preduzećima
kako bi pomogli ljudima odlučiti isplati li se u njih ulagati.
Glavni ishod ovih analiza je savjet koji može glasiti: kupi,
zadrži ili prodaj. Mnoge banke imaju ljude koji su se slomili
analizirajući "Worldcom" i većina je zaključila
da firma ima svijetlu budućnost. Optimistične prognoze su
se zasnivale na zaljubljenosti u potencijal koji donose telekomi,
preduzeća za kompjuterski softver, i bilo kakva vrsta internet
firmi. Ludilo je počelo 1995, kada su se predočile neslućene
mogućnosti interneta i mobilnih telefona, a trajalo sve do
proljeća 2001. Talas neslućenih ulaganja u visoku tehnologiju
su predvodili analitičari, a među njima i izvjesni Jack
Grubman, zadužen za pokrivanje telekom industrije za "Solomon
Smith Barney", jednu od najpoznatijih finansijskih institucija
u svijetu.
Kako je Jack Grubman analizirao
"Worldcom"? Da bismo to shvatili, moramo znati čime
se njegova firma bavi. Između ostalog, Solomon pomaže preduzećima
da prikupe kapital. Pored toga, Solomon pomaže spajanja firmi
i za to naplaćuje ogromne usluge. Jedna od firmi kojima je
trebalo itekako pomoći jeste "Worldcom". Dakle,
Solomon je želio naplatiti "Worldcomu" desetine
miliona dolara za razne finansijske usluge u vezi sa prikupljanjem
kapitala i spajanja sa drugim preduzećima, a istovremeno je
upošljavao analitičara koji "objektivno" ocjenjuje
isplati li se ulagati u "Worldcom". Ovo je jedan
od najapsurdnijih sukoba interesa u američkoj privredi.
Šta se, ukratko, dogodilo?
Analitičar Jack je 1998. napisao izvještaj u kojem govori
kako je "Worldcom" najbolja firma na svijetu, da
nosi sva obećanja moderne tehnologije, da će telekomi vladati
svijetom onako kako to "Microsoft" radi danas, da
ćemo svi biti sretniji ako kupimo dionice "Worldcoma".
Uz to je dodao da je tadašnja cijena od 18 dolara smiješna
i da će uskoro narasti na 60 dolara! Kada je izvještaj objavljen,
dionice "Worldcoma" su planule i cijena je stvarno
narasla do 64 dolara. Pri tome niko nije pitao kakva je potražnja
"Worldcomovih" usluga i proizvoda i da li će firma
pored tolikih zaduženja stvarno uspjeti skupiti gotovine i
profita da održi sopstvenu vrijednost. Nakon Jackovog izvještaja,
"Worldcom" je postao Solomonov klijent i to debelo
platio, a Jack je ispao genije jer je predvidio budućnost.
I svi su sretni, "Worldcom", Solomon, i kupci dionica.
Ne treba biti genije pa vidjeti da ne mogu svi biti sretni.
Pare moraju odnekud doći. Bilo je pitanje vremena kada će
kupci dionica shvatiti da je "Worldcom" precijenjen
i da se radi o prosječnoj firmi u natprosječnim dugovima.
Američka privreda je u
drugoj polovici devedesetih rasla strašnom brzinom. Ekonomski
rast je predvođen tehnološkim sektorom i zapanjujućim rastom
njegovih primjena u biznisu. Zbog gotovine koja se pojavila
uzimanjem silnih kredita, ljudi su počeli da ulažu u firme
bez poslovnog plana i ikakvog dokaza o potencijalnoj profitabilnosti.
Bilo je dovljno reći da je to nova internet firma koja će
osvojiti svijet i dionice bi nestale kao vruć somun. Ovaj
začarani krug je doveo do daljnjeg uzimanja kredita, ulaganja
u slična preduzeća čija bi vrijednost rasla i tako unedogled.
Kakav je to bio optimizam. Činilo se da se lijepe stvari dešavaju
cijelom svijetu. Arafat se grlio sa Barakom
i mirna Palestina je bila na vidiku. Globalizacija je postala
sinonim za sreću, spokoj, ekonomski i politički napredak.
"Svi ćemo imati jednu valutu, jedan pasoš i jednu naciju!",
vikali su akademici. "Svi ćemo biti bogatiji ulaganjima
u visoku tehnologiju!", vikali su analitičari predvođeni
Jackom.
Ispuhivanje
balona Ovaj neodrživi sistem se počeo rušiti u martu
2001. strmoglavim padom vrijednosti dionica. Pad je nastavljen
sve do danas, potpomognut terorističkim napadima, novim svjetskim
krizama i pesimizmom koji je zamijenio zanos napretka i globalizacije.
Naravno, ekonomski krah najpovezaniji je sa prostom činjenicom
da su svi kupili nove kompjutere i mobitele i da mora proći
par godina dok ne požele da zamijene skupe igračke. Ekonomski
krah kroz koji trenutno prolaze Sjedinjene Države nije uzrokovan
glupim predsjednikom Bushom niti ludim Osamom. Jednostavno
je došlo do zasićenja.
A na vidjelo su isplivale
krađe milijardi dolara i pitanja kako ih je bilo moguće napraviti?
Lako. Treba samo platiti računovođi da smulja kako zna, a
onda neka revizor iz računovođine firme dođe da udari pečat
kako je sve po zakonu. Upravo to su uradili u "Worldcomu"
uz svesrdnu pomoć računovodstvene, revizorske i konzultantske
firme "Arthur Andersen". Nećete se čuditi pri spomenu
da je "Andersen" bio partner "Enronu",
koji je propao krajem 2001, kao i telekomu "Global Crossings",
koji je propao nedugo zatim. I, kakav je epilog? Junak Bernie
je dobio otkaz od upravnog odbora prije par mjeseci i pitanje
je hoće li morati na sud. A šta radi Jack? On je svoj finansijski
savjet za dionice "Worldcoma" promijenio na "prodaj"
tačno dan prije nego su ovi objavili da su malo lagali. Jack
je nezavisan analitičar koliko i naš prosječni političar.
Prvo u bazu po mišljenje, pa tek onda u javnost. To ne bi
smjelo biti tako, ali, nažalost, jeste.
Zato pad "Worldcoma"
nije uzrokovan otkrivenom prevarom, već gore navedenim sukobom
interesa. Početkom ove godine postalo je jasno da će smanjena
potražnja mobitela i usluga koje nudi "Worldcom"
biti nedovoljna za plaćanje kamata silnih kredita i da je
propast pitanje vremena. Skandal je samo konačni udarac.
Nakon desetina milijardi
izgubljenih dolara i desetina hiljada izgubljenih radnih mjesta,
po prvi put nakon dugo vremena Sjedinjene Države nisu idealno
mjesto za investiranje. Potražnja za dolarom i kupovinom u
Americi je tako drastično pala da je dolar počeo da kliže,
posebno naspram eura, koji "vrišti od sreće". Ne
zadugo, jer sličan proces se sprema u Evropi, koju nije zaobišla
histerija megalomanskog zaduživanja potkraj devedesetih. Jedno
je sigurno: Amerika će se oporaviti, ali oporavak će ovim
skandalima biti odložen. A onda opet u novi krug ludila. |