Sabor taji istinu o Hrvatskoj intervenciji u BiH
Prvi dokazi da je Hrvatska vojska bila agresor u BiH
Vojnik HVO-a u razrušenom Prozoru prije dolaska 175. brigade Hrvatske
vojske
Nacional raspolaže dokumentima i izjavama svjedoka koji
nedvojbeno dokazuju da je Hrvatska vojska klasičan agresor na
susjednu Bosnu i Hercegovinu. Ti se dokumenti, sasvim
konkretno, odnose na 175. brigadu koja je u prvoj polovici
1994. angažirana na “uskopljanskoramskoj bojišnici”, kako piše
u jednom izvješću, kao vojna potpora Kažnjeničkoj bojni Mladena
Naletilića Tute, danas haaškog zatvorenika. Sastavljena prema
pismenom nalogu Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane, 175.
brigada ujedno je zorni primjer tzv. paralelne zapovjedne
voj-nopolitičke linije ko-ja je zaobišla ne sa-mo ustavnu
nadležnost Sabora, nego i Glavni stožer HV-a.
Dokumentarna građa stigla je do Nacionalove redakcije iz vojnih
krugova, što znači da je u arhivima Ministarstva obrane i
Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske pohranjeno
mnogo više materijala koji svjedoči da Vesna Pusić,
predsjednica HNS-a, jedina govori istinu o hrvatskoj agresiji
na Bosnu i Hercegovinu. I obratno, isti dokumenti pokazuju da
svi ostali političari vladajuće koalicije, glumeći neupućenost
i neznanje, sudjeluju u prikrivanju jednog od najvećih HDZ-ovih
zločina: zloupotrebe cijelih dijelova Hrvatske vojske u
potajnom osvajanju tuđih teritorija.
Perfidna laž
Da laž bude perfidnija, čelnici 175. brigade i danas su na
visokim vojnim funkcijama u Republici Hrvatskoj. Njen
zapovjednik Frane Primorac zaposlen je na Hrvatskom vojnom
učilištu. Kao još dramatičniji primjer valja spomenuti
Miroslava Vidovića, sadašnjeg pobočnika Petra Stipetića,
načelnika GS OS-a, koji je u toj postrojbi, upravo u doba njene
bosanskohercegovačke ekspedicije, obavljao dužnost šefa
sigurnosti sa sjedištem u Prozoru.
Nacional posjeduje tri ključna dokumenta o povijesti 175.
brigade. U jednom od tih dokumenata, ta brigada, potpuno
iskreno, opisana je kao formacija Hrvatske vojske. U drugom
-predstavljena je kao 175. brigada HVO-a, u trećem nije
specificirano čijoj vojnoj organizaciji pripada. No, kako je
god nazivali, vidljivo je da je financirana iz državnog
proračuna Republike Hrvatske i da su nje-ni pripadnici dobivali
plaće kao pri-padnici hrvatskih Oružanih snaga.
Prije svega, riječ je o izvješću o “osiguranju zbornog mjesta
Prozor 175. brigade” od 1. siječnja 1994. s tlocrtom lokalne
školske zgrade u kojoj je bilo smješteno njeno zapovjedništvo.
Drugi dokument, s potpisom bojnika Andrije Skoke, pomoćnika
zapovjednika za logistiku, nastao je 4.veljače iste godine, a
razrađuje organizacijsku shemu intendanture i saniteta za 1500
vojnika koji su činili sastav brigade.
“Glavno skladište 175. brigade nalazi se u Zagrebu, vojarna
Croatia... Pomoćno skladište brigade, kako tehničko, tako i
intendantsko nalazi se u srednjoj školi Prozor, a odgovoran je
zapovjednik logističke satnije Brigade... Popuna streljiva u
Prozoru vrši se preko ZP Tomislavgrad IZM Prozor - skladište
Brana...”, piše Skoko u svojoj “šemi opskrbe”.
Treći je dokument još zanimljivije štivo. Nosi naslov:
“Izvješće o životu i radu brigade od formiranja do njenog
prevođenja u pričuvu”. Uz službeno zaglavlje Ministarstva
obrane tekst je 15. svibnja 1994. napisao zapovjednik 175.
brigade Frane Primorac. Koliko svjedoči o aktivnostima Hrvatske
vojske s onu stranu hrvatskih granica, to izvješće podjednako
govori o razlozima njenog ratnog poraza: o odsustvu motiva da
se ratuje u ime HDZ-ovih imperijalističkih ambicija.
“Ustrojavanje brigade započelo je na temelju zapovijedi
Ministra obrane Republike Hrvatske od 14. prosinca 1993.godine
za mobilizaciju RP 9804. Sama mobilizacija vršena je u četiri
perioda...”, tako počinje tih osam stranica Primorčeva izvješća
u kojemu se iznose problemi s obukom u Požegi i Delnicama, s
“bojnim aktivnostima” u Bosni i Hercegovini, nabrajaju nevolje
s naoružanjem i samoranjavanjima vojnika te upozorava na
djelovanje “žutoga tiska” u sprezi s “vanjskim i unutarnjim
neprijateljem”.
Podmukla mobilizacija
Ukratko, iz samo tri dokumenta moguće je rekonstruirati način
na koji je HV postao instrument HDZ-ove invazije na teritorij
susjedne države. No stvarni, mnogo veći razmjeri hrvatske
agresije na BiH bit će potpuno jasni tek kad se jednoga dana
otvore svi arhivi. Iz usmene predaje vojnika koja godinama
kruži po Hrvatskoj jasno je da 175. brigada nije usamljen
primjer i da je mnoštvo hrvatskih postrojbi sudjelovalo u
HDZ-ovu projektu komadanja bosanskohercegovačkog teritorija.
Prema Šuškovu nalogu, 175. brigadu trebalo je sastaviti od
bosanskih i hercegovačkih Hrvata koji su se početkom
hrvatskomuslimanskog rata sklonili u Hrvatsku. Za provedbu
mobilizacije neslužbeno je bio zadužen Ivan Andabak, suosnivač
i predvodnik širokobriješke Kažnjeničke bojne. Zbog te je
zadaće nekoliko tjedana potkraj 1993. stolovao u Ministarstvu
obrane na Krešimirovu trgu. Kako Primorac eksplicite kaže u
svom izvješću, mobilizacija je bila utemeljena na neslužbenoj
tezi da one Hrvate koji su se nastanili u Hrvatskoj nakon 1.
siječnja 1992. valja tretirati kao dezertere. To je dovelo do
prvih poteškoća u popunjavanju 175. brigade. Prema Primorčevu
tekstu, mobilizirani vojni obveznici smatrali su nepravednim da
su ratne dužnosti pošteđeni njihovi sunarodnjaci koji su
pobjegli u Hrvatsku, primjerice, u prosincu 1991. dok se njih,
bjegunce iz siječnja 1992., ratnom mobilizacijom kažnjava za
“dezerterstvo”. Kao posljedica tog očitog otpora akciji
novačenja, gotovo 2000 muškaraca pronašlo je načina da, uz veze
i poznanstva u komisijama za novačenje, pribavi potvrde da su
nesposobni za vojsku. Pojavio se i znatni broj vojno sposobnih
muškaraca koji su, pozivajući se na Ustav, odbili ratovati na
tlu susjedne države.
Prisilni dobrovoljci
Izdvojeni u posebnu satniju brigade raspoređeni su u zadarskom
zaleđu.
Tako je mobilizacija završila prikupljanjem ljudi bez ikakvih
kriterija, uključujući i one hrvatske državljane koji s Bosnom
i Hercegovinom već godinama nisu imali nikakva drugog kontakta
osim obiteljskih ili rođačkih veza. Zbog lošeg odaziva brigadi
su, među ostalim, pridruženi sumnjivi stranci, maloljetnici i
invalidi. Pred javnošću i međunarodnom diplomacijom,
podsjećamo, govorilo se o dobrovoljcima koji se bez ikakve
prisile, nadahnuti samo idejom Herceg Bosne, stavljaju na
raspolaganje HVO-u.
“Mobilizacija je počela za Novu godinu 1994. Premda se većina
opirala odlasku u Bosnu, tretirali su nas kao dobrovoljce.
Pripreme su trajale desetak dana. Kretali smo autobusima iz
vojarne Croatia, svrstani u četiri bojne. Dali su nam oznake
HVO-a i klasično pješačko naoružanje. Na prijelazu preko Vran
planine zapali smo u snijeg iz kojeg su nas izvlačili tegljači
UNPROFOR-a. Prozor je bio prazan i slobodan; Naša brigada
služila je kao potpora Naletilićevoj Kažnjeničkoj bojni, pa smo
uglavnom čuvali teren koji su oni osvojili. Naletilićevi
vojnici ginuli su hrpimice, prodirući prema Donjem Vakufu koji
je bio podijeljen između Hrvata i Muslimana. UNPROFR je imao
promatračku misiju na Vran planini i bio je izvrsno obaviješten
o svemu”, prisjeća se bivši pripadnik 175. brigade, tada
40godišnjak rođen u Tomislavgradu koji već dva desetljeća živi
i radi u Hrvatskoj. Brigada je, dakle, poslana u BiH u siječnju
1994. Do tzv. južnog bojišta transportirana je u 170 autobusa.
U Hrvatsku se vratila, na isti način, u svibnju iste godine. Na
uskopljanskoramskom području preuzela je položaje dviju
postrojbi HVO-a koje su poslane na odmor: nadomjestila je tzv.
Lašvansku bojnu i bojnu Matija Vlačić. U Primorčevu izvješću
spominju se i zatečene “snage HV-a” koje su nakon njihova
dolaska napustilebosansku frontu, ali se ne navodi naziv
formacije.
Švercerske bande
“Zapoviješću ministra obrane RH brigada je krajem 1993. bojno
angažirana na Južnom bojištu, točnije na uskopljanskoramskoj
bojišnici. U periodu od 26. do 28. prosinca 1993. na prostor
budućeg angažiranja brigade upućuje se konačarska izvidnica
koja sagledava prostor bojišnice koji će postrojba preuzeti i
mjesta taborišta te obavlja logističku pripremu za prihvat
postrojbe. Potrebno je naglasiti da je brigada u tom trenutku
raspolagala sa samo dva terenska vozila ‘lada niva’ i da je svu
podršku u segmentu prometa dobila od prometne uprave MORH-a za
prijevoz ljudstva do Prozora, a dalje se oslanjala na
organizaciju prijevoza HVO-a”, piše Primorac.
Na terenu je, kako stoji u nastavku izvješća, zatečen priličan
kaos: neuređeni položaji bez ikakve zaštite od neprijateljske
vatre, nedostatak informacija o muslimanskim snagama,
malobrojne, slabašno opremljene, nediscipli-nirane jedinice
HVO-a i, kao najveći problem, oružani obračuni među švercerskim
bandama, uz blagoslov lokalne vojne policije i lokalne vrhuške
HVO-a. Tomu valja dodati i uobičajeni šlamperaj logističkih
stručnjaka koji su, primjerice, udijelili brigadi bestrzajne
topove bez dovoljno granata, snajperske puške bez streljiva,
maljutke bez raketa, tromblonske mine bez odgovarajućih pušaka.
Na opetovane zahtjeve za popunom opreme i naoružanja iz
logističkih centara HVO-a nerijetko je stizao zahtjev da
najprije objasne kojem zapravo Zbornom području HVO-a
pripadaju. A postojali su i tako trivijalni problemi kao što su
vojničke čizme, pa će se Primorac u svome izvješću poslije
žaliti kako je 150 njegovih vojnika tjednima hodalo s
odlijepljenim đonovima.
U takvoj atmosferi, već u prvim danima njene ratne ekspedicije
na Bosnu i Hercegovinu, u redovima 175. brigade zabilježena su
tri slučaja samoranjavanja i jedno ranjavanje iz nehata.
Kobno čišćenje puške
Uoči njenog povlačenja iz BiH ta statistika uvećana je za tri
nehotična ubojstva: jedan hrvatski vojnik smrtno je stradao
prilikom čišćenja automatske puške, a dvojica su smrtno
stradali u opasnim ratničkim igrama na položajima.
Prvi oružani sukob 175. brigade s muslimanskim snagama dogodio
se 24. veljače 1994., dan prije primirja s Armijom BiH. Pod
topničkom muslimanskom vatrom na području Kicalja poginula su
dva njena pripadnika. Drugi sudar s muslimanskom vojskom
dogodio se na prostoru Zvišće u travnju 1994. Kako će
zapovjednik Primorac poslije s ponosom izvijestiti ministra
Šuška, ta mala ofenziva završila je s desetak mrtvih
muslimanskih vojnika i sa samo dvojicom ranjenih Hrvata.
Brigada je zarobila i pet Muslimana koji su zabunom prešli crtu
hrvatskomuslimanskog razdvajanja; svi oni predani su nadređenom
operativnom zapovjedništvu HVO-a.
Strah od reparacija
Drugim riječima, izvješće Frane Primorca ujedno je stvarni
prikaz Hrvatske vojske kao tzv. regionalne, balkanske sile u
Bosni i Hercegovini u doba HDZ-ova režima: u izravnim sukobima
s neprijateljskom stranom 175. brigada imala je manje žrtava
nego u vrijeme ratne dokolice.
Više je razloga da vladajuća koalicija “šestorke”, unatoč
dokumentima i tisućama živih svjedoka, uporno poriče vrlo
aktivnu umiješanost Hrvatske vojske u rat za Herceg Bosnu. Neki
to rade jer se u osnovi slažu s HDZ-ovim projektom velike
Hrvatske u koju bi se trebala uključiti barem Hercegovina. No
mnogo je više onih koji, poput SDP-ovca Zdrav-ka Tomca, strepe
od financijskih posljedica neslužbene, nikad javno priznate
agresije na Bosnu i Hercegovinu. “Ako to postane službeni stav
međunarodne politike”, izjavio je Tomac jednom prilikom u
razgovoru s novinarima Nacionala, “iz Sarajeva može stići
zahtjev za ratnim reparacijama.”
Broj
277 -- 08.03.2001
Jasna Babić Snimke: Reuters / Peter Kullman
STARE TEME
|