U NEDJELJU se u Bagdadu očekuje donošenje presude u procesu protiv bivšega iračkog diktatora Sadama Huseina kojemu se sudi za ubojstva šijitskih seljaka iz Dujaila 80-ih godina prošlog stoljeća. U Bagdadu su pojačane mjere sigurnosti.

Tijekom posljednjih ročišta svjedoci su optužili bivši irački režim da je prije blizu 20 godina izveo kolektivna pogubljenja u kurdskim selima.

Sadamu se, zajedno sa sedmoricom njegovih pomoćnika, sudi za pokolj nad 148 šijita iz sela Dujail, počinjen nakon pokušaja ubojstva bivšeg predsjednika 1982. godine.

Za taj zločin Sadamu i njegovim bivšim suradnicima bi mogla biti dosuđena smrtna kazna vješanjem ako budu proglašeni krivima za ubojstvo 148 šijita 1982. godine nakon neuspjelog pokušaja atentata na bivšeg iračkog čelnika u selu Dujailu.

Tužiteljstvo je 19. lipnja zatražilo smrtnu kaznu za Sadama i dvojicu od sedam suoptuženih.

SMRTNA presuda Sadamu Huseinu ? prva koja je izrečena jednom državniku takvog kalibra u 21. stoljeću - je događaj čiji je značaj, kao i u mnogo sličnih slučajeva u povijesti, utopljen u dnevnopolitičkom kontekstu koji ga čini naizgled potpuno nevažnim.

Na prvi je pogled posve razumljivo da je smrtna presuda bivšem iračkom diktatoru za većinu svjetskih medija danas tek jedna epizoda mnogo šire i mnogo važnije priče, a ono što je trebalo biti suđenjem stoljeća shvaćeno kao svojevrsna protokolarna obveza.

Zbog toga se vrlo malo govori o onome zbog čega se Sadamu Huseinu sudilo - stotinama hiljada pogubljenih, milijunima zlostavljanih, dva besmislena rata i nezamislivom razaranju koje se, za razliku od prethodnih ratova, nije zaustavilo na ljudskoj civilizaciji nego je izazvalo i ekološku kataklizmu. Međutim, sve te žrtve i razaranja su danas zaboravljene isto onako kao što su se svojevremeno ignorirale u doba kada je Husein bio tek tipični trećesvjetski tiranin, a ne globalna babaroga.

Naime, ozbiljno promišljati o tome što su Sadam Husein i njegov režim značili za svijet i regiju bi mnoge dovelo do, u najmanju ruku, depresivnih zaključaka kada se gore navedeni užasi počnu uspoređivati s onime što je napaćenoj iračkoj zemlji i ostatku svijeta donio vojni pohod kojemu je cilj bio u naizgled plodno mezopotamsko tlo posaditi sjeme liberalne demokracije.

Nakon tri godine kako se taj ambiciozno zamišljeni projekt provodi u praksi, čak su i neki njegovi nekoć najvatreniji zagovornici prisiljeni priznati kako on danas sve više sliči na kolosalni debakl. Gotovo nijedno opravdanje s kojim su SAD krenule u svoj pohod danas više ne drži vodu. Niti su pronađena fantomska "oružja za masovno uništenje",  niti je svijet postao sigurniji od terorizma, a na kraju se može reći i da SAD imaju daleko manje razloga da se kite titulom jedine svjetske supersile. 

Danas se na Irak ne može primijeniti čak ni opravdanje s kojim su "neoconski" ratni huškači čistili svoju savjest - tvrdnja da je Iraku i samim Iračanima bolje bez Sadama Huseina nego pod njime. "Sloboda" koju su sa sobom donijeli američki marinci je mnogim Iračanima na početku 21. stoljeća izgledala isto onako kao plemeniti ideali građanske revolucije koju su Španjolcima donosili Napoleonovi bajuneti prije dva stoljeća. A svi ti plemeniti ideali i parole - čak i kada je iza njih stajala najmoćnija država na svijetu - nisu bili u stanju prosječnom Iračanu donijeti kruh na stol i krov nad glavom, a da o nekim luskuzima poput vode u pipi, struje u sijalici i sigurnog šetanja ulicama i ne govorimo.

I današnje reakcije na smrtnu presudu u samom Iraku jasno pokazuju kakvi su rezultati sudara "neoconskih" ideala liberalne demokracije s bliskoistočnom stvarnošću. Od svih tih ideala je najopipljivije utjelotvorenje vlada koju se na jedvite jade sastavila nakon više od godinu dana pregovora, a čiji predsjednik Nouri al-Maliki danas tvrdi kako presuda Sadamu znači da u Iraku "više neće biti etničkog čišćenja" - izjava s kojom će se teško složiti žrtve svakodnevnih sektaških pokolja.

A današnji događaji u samom Bagdadu pokazuju kakva je budućnost Iraka - prilično daleko od idealističkih vizija širitelja demokracije po Bliskom Istoku. Usprkos službenog proglasa u policijskom satu, stotine hiljada stanovnika šijitske četvrti Sadr City su izašle na ulice i proslavljale vijest pucanjem u zrak i noseći slike radikalnog vjerskog vođe Muqtade al-Sadra čija je paravojna formacija u samom središtu iračke države daleko jača od Malikijeve vlade.

Sadr i njemu slične vođe, kao i njima podređene paravojne formacije i bande, već danas stvaraju budućnost Iraka u kojoj žene ne smiju hodati nepokrivene ulicom i u kojoj nema života za pripadnika "pogrešne" vjere ili nacije, a svako izražavanje misli suprotne vjerskim i sličnim autoritetima se kažnjava smrću. Svakodnevno krvoproliće koje se vidi na TV-ekranima je samo prvi dio tog procesa koji će trajati godinama, a kojega, kako stvari stoje, nije u stanju zaustaviti čak ni država koja se bahato smatrala jedinim svjetskim policajcima.

Odlazak Sadama Huseina, a nakon toga i neuspjeh Amerikanaca u Iraka, je stvorio vakuum moći koji, naravno, neće zadugo ostati neispunjen, pa je s obzirom na sve veću upletenost Irana u iračka zbivanja, kao i sve važniju ulogu drugih regionalnih i globalnih "igrača" svijet postao mjesto gdje daleko češće detoniraju nuklearne bombe, a male države postaju "monete za potkusurivanje" donedavno drugorazrednih sila.

Stoga je sasvim razumljivo što, čak i među onima koji aplaudiraju današnjoj presudi, sve popularnija teza da je Sadam Husein, bez obzira na svu svoju krvoločnost i kriminalnu državničku nesposobnost, i za Irak i za svijet bio bolja opcija od "usrećitelja" koji su ga danas doveli na optuženičku klupu.

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr.

Dragan Antulov

ČELNI ljudi Iraka, ali i diljem svijeta oglasili su se nedugo nakon što je bivšem iračkom predsjedniku Sadamu Husseinu izrečena smrtna presuda vješanjem.

Irački premijer Nouri Maliki tako je izjavio kako se nada da će izrečena presuda barem donekle ublažiti bol udovica i siročadi koji su bili prisiljeni svoje voljene pokopati u tajnosti, kao i onih koji su bili prisiljeni potisnuti svoju bol i patnju, te onih koji su pod Sadamovom rukom bili lišeni osnovnih ljudskih prava poput obrazovanja.

"Smrtna presuda Sadamu odgovor je na vapaj hiljada sinova i sestara onih koji su od strane Sadama osuđeni na smrt i pogubljeni." - kazao je Nouri.

Irački predsjednik dijeli mišljenje s premijerom, te smatra kako je suđenje bilo pošteno, no s komentarima je bio oprezan i štur budući bi isti, kako kaže, mogli utjecati na cijelu situaciju.

Glasnogovornik Bijele kuće, Tony Snow, izjavio je kako je dan smtne presude za Husseina "dobar dan za irački narod", dodavši kako je njegova presuda dokazom da je irački sud neovisan.

Španjolski premijer Jose Luis Rodriguez Zapatero također je dao svoje mišljenje o Husseinovoj presudi, kazavši kako Sadam Hussein, kao uostalom i svi ostali građani i politički vođe, mora odgovarati za svoje postupke. 

Konstantin Kosachev, predsjedavajući za vanjske odnose ruske Dume, smatra kako se presuda Sadamu mogla i predvidjeti, dodavši kako je za bivšeg iračkog vođu namjerno izabrana najstroža kazna.

Unatoč tomu, Kosachev smatra kako postoji vrlo mala mogućnost da će Husseinova kazna doista biti sporovedena. On, naime, smatra kako će izvršavanje presude s vremenom biti spriječeno (bilo od strane iračkog predsjednika ili nekoga drugog), dodavši kako se tu radi više o "moralnoj presudi" i osveti modernog Iraka bivšem Sadamovu režimu.

Francuski je ministar vanjskih poslova Philippe Douste-Blazy bio prilično suzdržan pri komentaru na presudu, istaknuvši tek kako odluku o Sadamovoj kazni treba prepustiti iračkom narodu te kako se nada da današnja presuda neće izazvati nove tenzije u toj ratom opterećenoj zemlji.

Iz irskog ministarstva vanjskiih poslova pozdravili su kraj ovog dugačkog suđenja, no napominju kako se i dalje protive smrtnoj kazni - kako su to činili i ranije.

Malcolm Smart, direktor Amnesty Internationala za Srednji Istok i Sjevernu Afriku kaže kako žali zbog smrtne presude bivšem iračkom predsjedniku. Za suđenje, kako izjavljuje, ne smatra da je bilo pošteno, kazavši kako je sud bio pristran te kako tokom suđenja nisu bile podnesene odgovarajuće kaznene mjere kako bi se zaštitio Sadamov odvjetnički tim, kao i svjedoci.

Sadam Hussein je, podsjećamo, svojevremeno štrajkao glađu zahtijevajući za svoje odvjetnike bolju zaštitu, pogotovo nakon što je jedan od njih ubijen prije nekoliko mjeseci

"Svaka individua ima pravo na pošteno suđenje, čak i oni kojima se sudilo za tako teške zločine kao što je to bio slučaj sa Sadamom Husseinom, a on nije imao pošteno suđenje." - kazao je Smart.

B.S.

NAKON što ga je Irački visoki sud u nedjelju proglasio krivim za zločine protiv čovječnosti i osudio ga na smrt vješanjem (iako je bivši irački predsjednik početkom godine pred sudom izjavio da bi, ukoliko bude osuđen, radije da ga se strelja nego objesi), bivšeg iračkog diktatora Sadama Huseina i dalje očekuje dugotrajan sudski proces.

Naime, kako pretpostavljaju mediji, ali i čelnici nekih europskih zemalja, Husein još dugo vremena neće osjetiti smrtonosnu omču oko vrata.

Kako javlja Reuters, ono što slijedi nakon Huseinove osude, je žalba koju će njegov odvjetnički tim uputiti Iračkom visokom sudu, a čija bi odluka koncem događaja vrlo lako mogla izmijeniti presudu. Prema nekim sudskim izvještajima, ako se presuda ne promijeni, Sadam Husein mogao bi biti pogubljen iduće godine.

Sadam, koji je svojim odvjetnicima kazao kako se ne boji smrti, u idući utorak trebao bi se pojaviti na rutinskom saslušanju na svom drugom suđenju - za genocid nad Kurdima 1988. godine. U međuvremenu, Sadam je pod nadzorom američke vojske u kampu Cropper, dijelu američke baze smještene u bagdadskoj zračnoj luci.

Ukoliko Huseinova žalba na presudu, a koja bi trebala biti predana u narednih deset dana, propadne, predsjedničko vijeće, a čiji je potpredsjednik istaknuti šiijitski političar koji se tokom vladavine Sadama Huseina zalagao za nasilni otpor njegovu režimu, mora ratificirati odluku o smrtnoj kazni.

Iako pravila nalažu da smrtna kazna treba biti sprovedena u roku od 30 dana od dana kada je konačna presuda donesena, neki su stručnjaci podijeljena mišljena u vezi toga počinje li taj rok istjecati od dana kada Žalbeno vijeće zaključi slučaj, ili kada Predsjedničko vijeće ratificira smrtnu presudu.

Jedno od pitanja kojim se mnogi mediji bave je i to što će se dogoditi sa Huseinovim tijelom nakon njegova pogubljenja. Prema kaznenom zakonu, njegovo tijelo trebalo bi biti predano njegovim rođacima, ukoliko ga isti zatraže. U drugom slučaju, zatvorske vlasti će ga pokopati bez ikakve ceremonije.

Kada su Huseinovi sinovi, Uday i Qusay ubijeni od strane američkih vojnika 2003. godine, njihova su tijela snimljena i snimka je kasnije pokazana novinarima kako bi se uvjerilo Iračane da su doista mrtvi.

Sadamovi rođaci njihova su tijela kasnije pokopali u njegovu rodnu selu Awja u blizini Tikrita, 175 kilometara sjeverno od Bagdada.

B.S.

OVIH dana u Njemačkoj je veliku pažnju izazvao tragični događaj u gradu Erfurtu gdje je u augustinskom samostanu umirovljeni luteranski svećenik na spektakularan način izrazio svoj protest protiv sve većeg utjecaja islama u Europi.

U utorak navečer 73-godišnji Roland Weisserberg je tako ušao u samostan ponijevši sa sobom kantu benzina. Nakon što je, prema svjedočenju nazočnih, kliknuo "Isus i Oskar" polio se benzinom po glavi i upalio šibicu.

Nesretnog svećenika su hitno prebacili u lokalnu bolnicu, gdje mu je utvrđeno da mu opekline pokrivaju 60 posto tijela. Nakon toga je prebačen u specijaliziranu kliniku u Halleu gdje je umro u srijedu ujutro.

Luteranski biskup Axel Noack je naknadno razgovarao sa svećenikovom udovicom, koja mu je pokazalo Weisselbergovo oproštajno pismo. U njemu Weisselberg ju je molio za oprost, ali i objasnio motive svog čina.

Weisselberg, umirovljen 1989. godine, godinama je postajao sve zabrinutiji zbog jačanja utjecaja islama u Njemačkoj, a pogotovo ga je brinuo nonšalantni stav njegove Luteranske crkve prema tom problemu. Svojim je činom htio svoje kolege i narod trgnuti iz letargije.

Pri tome mu je kao uzor poslužio Oskar Breussevitz, protestantski pastor koji se 1976. godine javno spalio u znak protesta protiv komunističke vlasti u bivšoj Njemačkoj.

D.A.