NAKON vijesti o trećoj po redu operaciji u 48 sati i zdravstvenog biltena koji spominje "kritično, ali stabilno" stanje, gotovo je posve izvjesno da Ariel Sharon, čak i ako uspije preživjeti, najvjerojatnije neće više biti premijer Izraela.

Tu su vijest mnogi u arapskom i islamskom svijetu dočekali s velikim oduševljenjem, otvoreno izrazivši sentimente velikog dijela svjetske javnosti u kojoj je izraelski premijer nakon Busha uživao titulu najomraženijeg svjetskog državnika.

Odlazak Sharona s izraelske i svjetske političke scene je, s druge strane, sve samo ne razlog za neko posebno zadovoljstvo. Nade da bi se samim nestankom Sharona izraelsko-palestinski odnosi mogli vratiti na put ucrtan sporazumima iz Osla su isto onako osnovane kao "neoconska" bulažnjenja o tome da će se rušenjem Sadama Huseina Irak automatski pretvoriti u oazu liberalne demokracije na Srednjem istoku.

Odlazak Sharona će, po svemu sudeći, imati skroz suprotan učinak. Vrlo je vjerojatno da će, barem na kraći rok, situacija na Srednjem istoku biti daleko gora nego što je to bio slučaj sa Sharonom na čelu izraelske vlade.

Sharona su dugo vremena, s obzirom na reputaciju "jastreba" i njegovu ulogu u Sabri i Shatili, smatrali dijelom problema, a ne rješenja na Bliskom istoku. Početak druge intifade - događaja koji je davno prije 11. rujna 2001. godine u komadiće pretvorio clintonovsku utopiju "Pax Americane" - u mnogim krugovima, čak i onima manje sklonim slušati palestinsku verziju priče, se pripisuje upravo njemu. Kada je, zahvaljujući toj istoj intifadi, Sharon preuzeo kormilo nad Izraelom, mnogi su u tome vidjeli nestanak bilo kakve nade da će se mirovni proces obnoviti u bliskoj budućnosti.

No, Sharonu su se mogle pripisivati mnoge mane, ali ne i nedostatak političkog talenta. Sharonove političke vještine se nisu odražavale samo u vještom manipuliranju izraelskom politikom, izbjegavanju optužbi za korupciju ili mijenjanju stranačkih dresova u najoportunijem mogućem trenutku. One su se iskazale i u odluci o jednostranom povlačenju iz Gaze.

Iako sasvim opravdana s obzirom na demografske, političke, ekonomske i vojne argumente koje su joj išle u prilog, ta je odluka imala ne samo epohalno značenje za suvremeni Izrael, nego i zahtijevala veliku hrabrost. Može se govoriti da je upravo Sharon sa svojom reputacijom jastreba bio jedini izraelski političar koji ju je mogao sprovesti u djelo, isto kao što je svojevremeno gorljivi antikomunist Nixon bio jedini američki čelnik koji je mogao napraviti povijesni posjet komunističkoj Kini.

O tome koliko je to epohalna odluka svjedoči i činjenica da se o njoj nisu usudili razmišljati "golubovi" iz lijeve Laburističke stranke, odnosno da su u usporedbi s njom daleko minorniji ustupci Palestincima premijera Yitzhaka Rabina koštali života.

Sharon je, po svemu sudeći, u planovima imao još nekoliko sličnih odluka koje su se ticale Zapadne obale. Povlačenje s tih područja će, s obzirom na daleko veću populaciju židovskih doseljenika i cijeli niz geostrateških, kulturnih i političkih razloga, mnogi Izraelci daleko teže progutati nego što je to bio slučaj s Gazom.

Da bi preduhapsrio svaku kritiku ili opstrukciju tih planova, Sharon je napravio potez koji je malo koji političar spreman učiniti - napustiti stranku na kojoj je na čelu, osnovati novu i raspisati nove izbore. Taj rizik se, sudeći po anketama, isplatio. Nova stranka pod imenom Kadima je odmah u sjenu bacila dotada dominantne lijeve laburiste i desničarski Likud, a Sharonu se pridružili ne samo bivši suradnici, nego i smrtni protivnici poput bivšeg laburističkog čelnika Shimona Peresa.

Ali, taj briljantni plan bi, u svjetlu Sharonove bolesti i napuštanja političke scene, vrlo lako mogao završiti katastrofom. Naime, Kadima je stranka bez nekog naročitog programa i jedina stvar koja je na okupu držala njene ideološki i u svakom drugom smislu suprostavljene članove bila je Sharonova karizma. Čak i ako bi do 28. ožujka, kada se izbori trebaju održati, Kadima uspjela zadržati postotke koje sada ima prema anketama, malo je vjerojatno da bi izbjegla sudbinu koju je ne tako davno u Nizozemskoj doživjela Lista Pyma Fortuyna nakon ubojstva svog karizmatskog vođe - trijumf na izborima nakon koje je slijedio raspad.

Kadimino preuzimanje izraelskog političkog centra je kao posljedicu također imalo ideološku radikalizaciju laburista i Likuda, koje će u izbore voditi sindikalni aktivist Amir Peretz i Sharonov oštri kritičar Benjamin Nethanyahu. Ta bi radikalizacija mogla izbore učiniti dosta burnim, otežati sastavljanje postizbornih koalicija i samim tim usporiti nastavak mirovnog procesa.

Još jednu bitnu nepoznanicu predstavljaju Palestinci, koje je zapalo da na vlastite parlamentarne izbore idu dva mjeseca prije Izraelaca. Smatra se da će na tim izborima izuzetno dobro proći kandidati Hamasa - pokreta koji kao svoj službeni cilj ima uništenje Izraela. To će dodatno otežati položaj palestinskim vlastima koje ubrzano gube autoritet na područjima buduće palestinske države, zakomplicirati sve buduće pregovore i ozbiljno pogoršati sigurnosnu situaciju.

U takvim uvjetima čak ni Ehud Olmert, bivši gradonačelnik Jeruzalema i jedan od najuglednijih izraelskih političara, kojega je zapalo da zauzme Sharonovo premijersko mjesto, ne može garantirati uspjeh niti Sharonove nove stranke niti njegovih ambicioznih planova. Olmert se, za razliku od Sharona i drugih političara Sharonove generacije, ne može dičiti vojničkom karijerom niti statusom ratnog heroja, zbog čega će mu biti daleko teže donijeti kontroverzne odluke.

Novoj izraelskoj vladi će u nastavku mirovnog procesa, stoga, biti vezane ruke, isto kao i Palestincima. A, s obzirom na iranske nuklearne pustolovine, sve veći kaos u Iraku i općenito loše stanje u regiji, dodatne komplikacije po pitanju odnosa Izraela i Palestine su posljednja stvar koju treba i regija i ostatak svijeta. Oni koji ne vole Sharona bi vrlo lako mogli reći kako je izabrao najgori mogući trenutak da siđe sa povijesne scene.

Dragan Antulov

JULIJA TIMOŠENKO, bivša premijerka Ukrajine i jedna od ikona "Narančaste revolucije", žestoko se obrušila na nedavni sporazum kojim su Rusija i Ukrajina privremeno izgladili svoje nesuglasice po pitanju cijene plina te tako spasili Europu od najveće energetske krize u posljednjih nekoliko desetljeća.

Sporazum, koji je postignut uz posredovanje EU, predviđa da će Rusija Ukrajini isporučivati plin preko posredničke tvrtke "Rosukrenegro", što će ruskom "Gazpromu" omogućiti prodaju po tržišnoj, a Ukrajini kupovinu po povlaštenoj cijeni.

Mnogi u Ukrajini, a i na Zapadu, su sporazum bili skloni tumačiti kao veliku ukrajinsku, odnosno zapadnu pobjedu, s obzirom da je rusko inzistiranje na tržišnoj cijeni plina bilo tumačeno kao politički pritisak, odnosno pokušaj da se Ukrajina vrati u rusku interesnu sferu odakle je izašla nakon "Narančaste revolucije" i izbora prozapadnog predsjednika Viktora Juščenka.

No, Julija Timošenko, karizmatska ukrajinska političarka, jedna od glavnih arhitektica "Narančaste revolucije" i simbol novog prozapadnog kursa u toj zemlji, se nimalo ne slaže s procjenom tvrdi da ona sama ne bi nikada potpisala sporazum, odnosno kako će ga raskinuti dođe li na vlast nakon skorih parlamentarnih izbora.

"Rosukrenergo" je, po njenim riječima, "mutna poslovna struktura kojom dominira organizirani kriminal", te će primjena sporazuma Ukrajinu vratiti u stanje prije "Narančaste revolucije" kada je preko takvih struktura Rusija bivšu sovjetsku republiku držala u svojoj interesnoj sferi.

Timošenko i njene pristaše su kampanju protiv sporazuma otpočeli njegovim objavljivanjem na web-stranici, a u petak su podnijeli tužbu na ukrajinskom sudu.

Timošenko, koja je poslovnu i političku karijeru počela u energetskom sektoru, postala je jedna od najbogatijih žena Ukrajine, ali i najoštrijih kritičara bivšeg režima, zbog čega je stekla velike simpatije na Zapadu. No njeno savezništvo s Viktorom Juščenkom se raspalo nekoliko mjeseci nakon uspjeha "Narančaste revolucije" zbog niza korupcijskih skandala, te je izgubila mjesto premijera.

Sadašnji ukrajinski premijer Jurij Jehanovič, pak, tvrdi kako će Ukrajina početi graditi nuklearne elektrane kako bi se riješila energetske ovisnosti o Rusiji, isto kao što će se posljednji sporazum nastojati izmijeniti dugoročnijim aranžmanima.

Istovremeno mediji javljaju, kako je Rusija, nakon okončanog spora oko plina s Ukrajinom, započela slične sporove s Moldovom i Bugarskom.

(D.A.)