AKO POSTOJI ijedan film koji je ove godine izgubio smisao postojanja, onda je to "Smrt jednog predsjednika", britanska fingirana dokumentaristička drama o hipotetskom atentatu na američkog predsjednika Georgea W. Busha.

Razlog za to krije se u činjenici da glavni adut filma - scena u kojoj američki čelnik pada pokošen metkom - ciljanoj publici neće predstavljati gotovo nikakvo zadovoljstvo u usporedbi s preostale dvije godine Bushovog predsjednikovanja, odnosno prizorima poniženog državnog poglavara koji nemoćno gleda kako se sve ono što je smatrao svojim najvećim dostignućima pretvara u prah i pepeo.

U posljednjih nekoliko desetljeća američki Kongres je prilično rijetko prelazio iz ruke u ruku, i predsjednik čija stranka izgubi većinu u jednom ili oba doma prilikom takvog epohalnog događaja u najmanju ruku mora biti zabrinut za svoju povijesnu reputaciju.

U slučaju Busha - koji je, zasluženo ili ne, najomrznutiji političar i državnik u povijesti čovječanstva - takav izborni rezultat je još bolniji s obzirom na njegovu uvjerenost da se u Bijeloj kući našao isključivo zato da bi proveo program koji je od četvrtka 8. studenog 2006. postao neostvarljiv.

Rezultat će biti još bolniji, pogotovo kada se usporedbi sa sličnim neugodnim iskustvom njegovog prethodnika Billa Clintona, čiji gubitak demokratske većine u oba doma Kongresa nije imao baš nikakvog učinka na njegovu reputaciju, pa čak ni političku budućnost.

Bush čiji se svjetonazor, koji za razliku od svojeg dalekog pragmatičnijeg kolege, temelji na vjerskim i ideološkim dogmama će imati daleko manje mogućnosti, ali i volje da pozitivnim "spinom" iščupa pobjedničku reputaciju iz ralja povijesnog poraza.

Američki birači su sinoć svome predsjedniku - a to su prisiljeni priznati i njegovi najvjerniji pristaše - jasno i nedvosmisleno okrenuli leđa te odbacili njegov vanjskopolitički, a i unutarnjopolitički program.

Od ambicioznih planova da se SAD preurede u skladu s konzervativnim društvenim principima, a svijet podvrgne hegemonističkoj viziji "Projekta za novo američko stoljeće", barem u dogledno vrijeme neće biti ništa, jer obični američki birač - isti onaj koji je tom Bushu samo prije dvije godine dao povjerenje - ima sve manje volje takvim grandioznim vizijama žrtvovati vlastitu sadašnjost.

Bushova nepopularnost - zbog koje su sinoć republikanski kandidati padali kao snoplje bez obzira na tradicionalne kriterije kao što su regionalna pripadnost, ideologija, pa čak i odnos prema ratu u Iraku - također znači da u doglednoj budućnosti neće biti ni političara ni stranke koja je u stanju progurati ili očuvati Bushov program.

Republikanska hegemonija nad američkom politikom - jedan od dugoročnih ciljeva Bushovog predsjedništva - je otišla u paramparčad, s obzirom da će demokrati jednom kada dođu na vlast, koristeći generacije mladih glasača koje je Bushova vladavina odgojila da mrze sve što je republikansko, učiniti sve da još jednom ne iskuse traumu gubitka vlasti kakvu su doživjeli u Kongresu 1994. godine i Floridi 2000. godine.

Pošto je malo vjerojatno da će se Bush, zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti, odreći rata u Iraku, republikanska kalvarija će se nastaviti u slijedeće dvije godine i učiniti gotovo potpuno izvjesnim da slijedeći stanar Bijele kuće bude demokrat. A kada republikanci 2012. godine budu prvi put imali realnu šansu za povratak, itekako će se pobrinuti da im kandidat ne bude nitko na ovaj ili onaj način povezan s Bushom.

Bushovo poniženje je utoliko veće, s obzirom da je njegov - više nego očigledno neosnovani - optimizam pred izbore temeljio na računici da će zahvaljujući daleko boljim gospodarskim rezultatima izbjeći birački gnjev koji je njegovog oca prije četrnaest godina koštao mandata u Bijeloj kući.

Međutim, kao što to danas mnogi primjećuju, gospodarski bum i s njime povezani porast blagostanja i životnog standarda svojevremeno nisu imale baš nikakav učinak na sve veću razočaranost američke nacije vijetnamskim ratom, pa Bush nije mogao očekivati ništa bolje niti od svoje mezopotamske pustolovine.

Uz rat u Iraku, Busha je napustila ista ona sreća koja mu je donijela trijumf na Floridi, pa se na iračke nevolje nadovezao ponižavajući debakl njegove administracije vezan uz "Katrinu".

Bush bi također za svoje nevolje mogao okriviti i "mangupe u našim redovima", odnosno vlastitu stranku koja je uljuljkana višegodišnjom solidnom većinom, sigurnim izbornim okruzima, milijunima lobističkih dolara kao i mnoge druge stranke u sličnim povijesnim okolnostima postala leglo korupcije, nemorala i - u kontekstu sinoćnjih izbora - samoubilačkih frakcijskih borbi.

Demokrati su, pak, na ove izbore išli daleko bolje pripremljeni i, što je važnije, dobro poučeni gorkim iskustvima prethodnih poraza, pa tako nije bilo koristi ni od Bushovog izbornog čarobnjaka Karla Rovea.

Njega su lako potukli demokratski stratezi, vrhunski tempirajući seriju najrazornijih republikanskih skandala u najosjetljivijem trenutku kampanje, a kao svoje kandidate u ključnim okruzima umjesto uštogljenih elitističkih salonskih ljevičara koristili konzervativne "narodske ljude" koji su mahali Biblijama, kućnim pištoljima, protivljenjem pobačaju i podrškom smrtnoj kazni.

Dijelom zbog toga, a dijelom i zbog vještog korištenja stvarnog ili fiktivnog republikanskog homoseksualnog lobija od strane demokratske kampanje, Bushu i republikancima su leđa okrenuli i konzervativni kršćani - donedavno njegovi najvjerniji glasači.

S druge strane, od Bushovih mrzitelja, bez obzira na njihovo opravdano likovanje, bilo bi neodgovorno da sinoćnji događaj proglase epohalnom pobjedom i početkom nove ere, odnosno povratku utopije smrskane Clintonovim izlaskom iz Bijele kuće.

Svijet na kojeg su utjecali Bushovi snovi je možda bio opasnije mjesto za život, ali isto i daleko jednostavnije. Bushova vizija je svima bila poznata, kao i učinak njenog sudara sa stvarnošću. S nekim drugim vizionarima će, ma koliko se to danas činilo nemogućim, svijet imati daleko manje sreće, a oni koji danas slave trebaju se podsjetiti da su ne tako davno isto slavlje uživali i današnji gubitnici.

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr.

ENGLESKA nogometna legenda Paul Gascoigne uhapšen je zbog tučnjave u jednom londonskom noćnom klubu.

Oko 3:40 ujutro, londonska je policija primila poziv 43-godišnjeg muškarca kojega je Gascoigne navodno pretukao, prenosi BBC.

Nakon razgovora i ispitivanja svjedoka, policija je 39-godišnjeg Gascoignea pronašla u drugom klubu blizu onoga u kojem se dogodila tučnjava, te ga privela zbog fizičkog napada.

Gascoigne je karijeru počeo u Newcastleu, bio je engleski reprezentativac, a u dugoj i uspješnoj karijeri igrao je za Tottenham, Glasgow Rangers, Lazio, Middlesbrough i Everton.

KAKO stvari stoje, administracija američkog predsjednika će ovog jutra osim s američkih primiti težak udarac i s birališta u Nikaragvi.

Nakon 92 posto službeno prebrojanih listića je potpuno izvjesno da je sandinistički predsjednički kandidat Daniel Ortega s 38 posto glasova i 9 posto prednosti u odnosu na drugoplasiranog desničarskog kandata Eduarda Montealegrea ispunio uvjete za pobjedu u prvom krugu.

Tako će Daniel Ortega, bivši ljevičarski gerilac i marksistički vlastodržac Nikaragve u doba hladnog rata, ponovno doći na vlast koju je izgubio na prvim demokratskim izborima 1990. godine.

Ortega i njegovi pristaše su na vlast došli 1979. godine srušivši proameričkog diktatora Somozu, a zbog bliskih veza s Kubom i Sovjetskim Savezom su postali metom tajnog rata CIA-e i napada "kontraških" pobunjenika koje je podržavala administracija predsjednika Reagana. Rat koji je potrajao godinama je odnio 50.000 ljudskih života i dovršen je tek s nestankom Orteginog sovjetskog saveznika, koji je sandiniste prisilio na demokratske izbore.

Nakon toga je Ortega više puta na izborima pokušao doći na vlast, ali se prilika ukazala tek nakon što mu je podršku pružio venezuelanski predsjednik Hugo Chavez, poznat po svom neprijateljstvu prema SAD. Bushova administracija je, pak, na izborima podržavala Montalegrea kao zagovornik neoliberalne tržišne politike.

Na kraju je Ortega uspio iskoristi razdor među svojim desničarskim suparnicima, ali i činjenicu da većina Nikaragvanaca - jednog od najsiromašnijih naroda Latinske Amerike - nije imao neke velike koristi od tržišnih politika prethodnih desničarskih vlada u 16 godina.

Nakon višednevnog prebrojavanja, ustanovilo se da se konačni rezultat ne može promijeniti, pa je Montealegre priznao poraz i čestitao Ortegi na pobjedi.

D.A.

BOMBAŠ samoubojica u Bagdadu je u srijedu aktivirao eksplozivnu napravu koja je usmrtila 17 osoba. Detonacije naprave u ugostiteljskom objektu smještenom u šijitskoj četvrti grada ranila je 20 osoba.

Irački policijski izvore navode mogućnost kako se radi o osvetničkom napadu sunita zbog minobacačkog napada u kojem je nekoliko sati ranije u pretežno sunitskoj četvrti ubijeno 7 i ranjeno 25 osoba.