PAUL WOLFOWITZ, američki političar poznat kao jedan od vodećih "neocona" i arhitekt američkog pohoda na Irak, je navijestio kako će 30. lipnja odstupiti s dužnosti predsjednika Svjetske banke, odnosno prekinuti višetjedne pokušaje da ostane na dužnosti usprkos skandala vezanog za basnoslovnu otpremninu vlastite djevojke.

Wolfowitz, bivši zamjenik ministra obrane u Bushovoj administraciji, je u lipnju 2005. godine imenovan na čelo Svjetske banke - međunarodnog tijela zaduženog za pomoć siromašnim zemljama svijeta.

Wolfowitzov mandat, prije toga obilježen borbom protiv korupcije u zemljama Trećeg svijeta, došao je u pitanje kada se otkrilo kako je Wolfowitz odobrio da se Shahi Rizi, uposlenici Banke s kojom je imao ljubavne odnose, isplaćuje 193.950 dolara godišnje usprkos toga što je iz Svjetske banke prešla u američki State Department.

Otkriće tog slučaja je izazvalo brojne zahtjeve za Wolfowitzevom ostavkom, prije svega od strane uposlenika same Banke, ali i od brojnih europskih vlada. Iako mu je Bushova administracija uporno davala podršku, Wolfowitz - omrznut zbog svoje uloge u napadu na Irak - se s vremenom našao izoliran.

Ključna je bila odluka posebne komsije koja je otkrila da je Wolfowitz u slučaju Shahe Rize prekršio interna pravila Banke.

U utorak je, pak, Bijela kuća dala signale kako je pod određenim uvjetima ipak spremna pristati na Wolfowitzov odlazak. To se prije svega odnosilo na službeni stav Banke kako je njen predsjednik djelovao u dobroj vjeri.

Wolfowitz je u današnjoj izjavi rekao kako je odbor Banke prihvatio njegov stav kako je djelovao u dobroj vjeri, ali da je "u interesu institucije da pronađe novo vodstvo".

Bush je, pak, tokom dana izrazio "žaljenje što je do svega ovoga moralo doći". Njegov ministar financija Henry Paulson će odmah početi s traženjem kandidata za mjesto Wolfowitzovog nasljednika, koje po tradiciji pripada Amerikancima, s obzirom da su SAD glavni dioničar Banke.

D.A.

Foto: AFP

NA SUMMITU EU i Rusije došlo je do blagog sukoba između predsjednika Europske komisije i ruskih predstavnika, a takve blage nesuglasice u ophođenju europskih diplomata dođu kao tučnjava u tajlandskom parlamentu.

Tako je Jose Manuel Barosso na summitu koji se održava u Samari objasnio Vladimiru Putinu kako " su problemi jedne članice Unije problemi cijele europske zajednice", pokazavši tako zube Rusima koji su počeli koristiti malo opasniju retoriku protiv Poljske, Latvije i Estonije.

Poljska se s Rusijom uplela u trgovinski spor nakon što je Moskva zabranila uvoz poljskog mesa, navodno iz zdravstvenih razloga, Litva nakon što joj je Rusija prekinula dostavu nafte, a Estonija kad je nedavno srušila spomenik vojniku Crvene armije, što je izazvalo ulične proteste ruske manjine i diplomatski

Na to se osvrnuo Putin, koji je rekao: "Policija nije samo rastjerala protestnike. Jednog je ubila. Tražimo da se kriminalci privedu pravdi". Također se požalio na kršenja ljudskih prava u Latviji.

Europski čelnici također su izrazili "zabrinutost" (što je diplomatska riječ koja zapravo znači ljutnju, frustriranost i negodovanje) zbog najave da će Rusija uložiti veto na odluku Vijeća sigurnosti UN-a kojom bi se trebala predložiti neovisnost Kosova od Srbije.
Suglasnost je postignuta oko pojednostavljivanja granične kontrole i postavljanja novog tijela za kontrolu ulaganja.

Na summitu nije objavljena zajednička deklaracija, što je inače običaj.

R.I.

BRITANSKI "DAILY MAIL" je danas objavio kako bi se moglo dogoditi da Paula Wolfowitza, koji je zbog skandala vezanog uz otpremninu svoje ljubavnice, na čelu Svjetske banke zamijeni britanski premijer Tony Blair.

"Daily Mail" se poziva na uglednog američkog ekonomista, nobelovca i bivšeg potpredsjednika Svjetske banke Joea Stiglitza, koji je rekao kako je Blair jedan od ozbiljnih kandidata za novog predsjednika Banke. On bi Wolfowitza trebao zamijeniti 30. lipnja, odnosno tri dana nakon što, prema najavama, odstupi s mjesta premijera koje će prepustiti svom stranačkom kolegi Gordonu Brownu.

Uz Stiglitza, "Mail" također tvrdi kako je sam Blair najavio da bi vrlo lako uz mjesto premijera mogao dati i ostavku na članstvo u britanskom Parlamentu "ukoliko mu ponude važan međunarodni posao".

Iako se Blair na prvi pogled čini kao atipičan izbor, njime bi Bushova administracija kompenzirala gubitak utjecaja i prestiža koji je izazvao pad Wolfowitza, jednog od najžešćih "neocona" u američkoj administraciji i najgorljivijih zagovornika pohoda na Irak. Sve vrijeme krize koju je izazvalo otkriće skandala Bush je uporno stajao na Wolfowitzovoj strani da bi ga se odrekao tek u posljednjem trenutku, nakon što je nadzorno tijelo unutar Banke utvrdilo Wolfowitzevo kršenje etičkih pravila.

Blair, koji u svjetskoj javnosti ipak uživa nešto veću popularnost od Wolfowitza, je također poznat po velikoj bliskosti s Bushom kao i upornom zagovaranju pohoda na Irak, koje ga je, po mišljenju mnogih, na kraju i stajalo premijerskog položaja.

S druge strane, dio javnosti je skeptičan prema najavama o Blairovom dolasku na čelo Svjetske banke, s obzirom da je britanski premijer već predbilježio niz predavanja na uglednim svjetskim sveučilištima i forumima, koja bi mu trebala donijeti honorar od najmanje 80 milijuna dolara.

D.A.

U VRLO zanimljivom članku objavljenom danas u "New York Sunu", Ephraim Karsh, profesor Mediteranskih studija na King's Collegeu sveučilišta u Londonu, osvrće se na nedavni članak Bernarda Lewisa, kojeg se smatra "jednim od najutjecajnijih poslijeratnih povjesničara islama i Bliskog istoka", objavljen u Wall Street Journalu, u kojem se on pozabavio temom odnosa protekcionističke politike SAD-a i Rusije na Bliskom istoku za vrijeme Hladnog rata.

Lewisova centralna tema u članku bila je da je pristup Rusa i Amerikanaca na Bliskom istoku bio drukčiji. Dok je kritika sovjetskog režima vodila do "brze i žestoke kazne", kritika SAD-a ne samo da do nje nije vodila, nego "ste se mogli nadati i nekakvoj nagradi". Iz toga Lewis izvlači tezu o daljnjem nastavku članka o tome kako je takav pristup doveo do različitih percepcija prema SAD-u i Rusiji, a američka indolentnost je na kraju dovela do napada 11. rujna.

Karsh opovrgava ovu tezu, nazivajući ju pogrešnom. "Ako išta, upravo je Amerika pokazala veću spremnost za poduzimanje vojne akcije kad god je smatrala da su joj interesi ugroženi. Takva akcija očitava se u rušenju Musdakovog režima u Iranu 1953., preko iskrcavanja preko iskrcavanja u Bejrutu u znak potpore libanonskoj vladi pod prijetnjom egipatske subverzije 1958., objavljivanja nuklearne prijetnje 1973., bombardiranja Libije 1986., podupiranja antisovjetske kampanje u Afganistanu u 80-ima i Zaljevskog rata 1991.", piše Karsh napominjući kako je ovo pravo lice američke politike nakon 2. svjetskog rata. 

U usporedbi s tim, nastavlja se, politika SSSR-a bila je puno opreznija. Prva intervencija koju je SSSR napravio za vrijeme izraelsko-egipatskog sukoba, kad je poslao zračnu potporu Egipćanima, bila je rezultat egipatskog pritiska i Rusi ju nisu rado poduzeli. Spominje se i slučaj izbacivanja hiljada sovjetskih vojnika iz Egipta 1972., kad je SSSR odbio naoružati Egipat prije rata s Izraelom. "Kako je SSSR reagirao? Brzom i žestokom kaznom? Teško. Nastavili su s pošiljkama oružja, da bi poslije vidjeli ogromni zaokret Egipta pod Anwarom al-Sadatom koji je tu zemlju približio Amerikancima", dodaje.

"Isto tako, invazija Afganistana u prosincu 1979. nije bio imperijalistički potez za dobivanjem kontrole nad naftom Perzijskog zaljeva, nego očajnički pokušaj suzbijanja rasta militantnog islamizma, koji je dobio krila nakon stvaranja Islamske Republike Irana ranije te godine.", može se pročitati.

"Desetljećima se Moskva morala boriti s brutalnom represijom i povremenim pokoljima svojih komunističkih sljedbenika u arapskom i muslimanskom svijetu zbog straha od antagoniziranja lokalnih režima.", piše Karsh i napominje kako su se sovjeti morali boriti s potezima koji njima samima nisu bili u interesu.

"Dok su američki saveznici na Bliskom istoku uglavnom bili konzervativni režimi, koji su poštivali međunarodna pravila igre i bili zainteresirani za održavanje 'statusa quo' u regiji, SSSR je podupirao niz revizionističkih sila, od pan-arapskih režima kao što su bili Nasserov Egipt, baathistička Sirija i Irak, koji su htjeli srušiti bliskoistočni državni sustav, preko terorističkih organizacija sve do odmetnutih režima kao što je Gadafijeva Libija.", dodaje.

Karsh na kraju izvlači zaključak koji je potppno suprotan Lewisovom. Po njemu neke američke greške jesu pridonijele napadima 11. rujna, ali glavni razlog tome nije američka slabost indolentnost, nego upravo njihova snaga i agresivnost. "Ovo je zato što rat Bin Ladena i drugih islamista rat nije usmjeren protiv Amerike kao takve, nego je najnovija manifestacija milenijskog džihada za univerzalno islamsko carstvo, ummu".

"Kao vodeća svjetska sila već dugo vremena, i kao jedina supersila koja je ostala na svijetu nakon pada Sovjetskog carstva, Amerika blokira konačnu realizaciju tog cilja i zato je prirodna meta napada. U ovom smislu, rat Kuće islama za svjetskom dominacijom je tradicionalan poduhvat koji ni izdaleka nije gotov.", zaključuje Karsh.

Debata između Karsha i Lewisa, kakva je pokazana u ovom članku, predstavlja samo jedan aspekt diskursa o globalnoj situaciji današnjice. Oni, iako imaju različite polazne točke i zaključke, ipak obojica predstavljaju struju mišljenja nagnutu na desno i zastupaju tezu o globalnom sukobu zapadne i islamske civilizacije koja traje već dugi niz godina. Suprotna strana uglavnom optužuje globalnu situaciju konstantnih sukoba na američku želju za svjetskom dominacijom, koja je fundamentalno isprovocirala osvetničke napade protiv sebe i koja i danas to isto radi svojom politikom.

Lewis je u on-line izdanju ljevičarskog dvotjednika "Counterpunch", prozvan "oktogeneričkim cionistom", koji skriveno zagovara daljnje intervencije na Bliskom istoku, i "pozivom na oružje protiv islama". Na Karshov članak zasad nisu izašle takve reakcije, ali nesumnjivo će on, kao vjerojatno glavni kritičar revizionističke škole Bennya Morrisa, Ilana Pappéa, Avija Shlaima, and Toma Segea, također doći na udar ljevice. 

J.D.

HAMASOVI napadi na Izrael uspjeli su isprovocirati dovoljno jaku reakciju, pa je u jučerašnjim zračnim napadima izraelskog vojnog zrakoplovstva stradalo najmanje 11 pripadnika Hamasa, dok su Izraelske obrambene snage izvršile kopneni ulazak u dijelove Pojasa Gaze. Jučer je na izraelski grad Sderot, koji je blizu granice s Gazom, ispaljeno 20 raketa, od kojih je jedna udarila u školu i ranila dvoje djece.

Napadi izraelskog zrakoplovstva poslužili su kao uvod u kopnenu ofenzivu na sjever i istok Pojasa Gaze, gdje se napalo neka od standardnih mjesta s kojih se na Izrael ispaljuju rakete Qassam. U Sderotu, gradu od oko 20 000 stanovnika koji se nalazi na kilometar od Pojasa Gaze, doslovno se mogu vidjeti ispaljene rakete. Grad ima 58 javnih skloništa, od kojih su samo 23 u funkciji. Djeca u školama Sderota su istrenirana u roku od 15 sekundi pobjeći u betonske kocke koje služe kao zaštita.

Grad je od početka novog vala Hamasovih napada u panici, građani već bježe iz njega, a strah je dominantan osjećaj na ulicama. Jučer je izbio kaos kad se saznalo da neće biti moguće evakuirati sve koji budu htjeli otići iz grada. Predviđajući takav rasplet stvari, jučer je grad posjetio premijer Ehud Olmert koji je došao posjetiti moral. Jučer je evakuirano 880 ljudi, a dodatnih 1600 je dobilo godišnji odmor koji im je platio milijarder Arkadi Gaydamak. Izraelski milijarder često i sam sudjeluje u sklanjanju uplašenih građana s prve linije vatre. Vlada kaže da se ne radi o evakuaciji, nego o "nekoliko slobodnih dana" koji su stanovnici dobili. Olmert je rekao da su Gaydamakovi postupci pogrešni jer Hamas navode na pomisao da je pobijedio, na što je Gaydamak odgovorio kako bi Olmert "trebao začepiti ako ne može zaštititi građane".

Izrael zasad još uvijek ne namjerava pokrenuti veliku kopnenu ofenzivu na Gazu, nego se radi o pojedinačnim napadima na kritična mjesta. Iako, to je zaista samo prvi korak do pune ofenzive i potpune propasti bilo kakve mogućnosti za pregovore, za što je postojala nada u zadnjih nekoliko mjeseci. Vojska je oko Pojasa Gaze po prvi put u zadnjih šest mjeseci postavila bataljune i artiljeriju. Istodobno, ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni pokrenula je međunarodnu kampanju uvjeravanja međunarodne zajednice da se kod ulaska vojske u Gazu radi o legitimnoj akciji namijenjenoj samoobrani. SAD je već izrazio razumijevanje za izraelske akcije, a pridružila im se i EU, koja je žestoko osudila napade na izraelske civile.

U međuvremenu, predsjednik Likuda Benjamin Netanyahu predložio je da se pojasu Gaze isključi voda i struja, što zasad nije prihvaćeno. Ali, odmah se javila udruga B'Tselem, ljevičarski NGO koji je rekao da bi "izraelski napadi na civile bili mogući ratni zločin", te da je vlada "kriva što nije zaštitila građane Sderota" i to tako što "namjerno izaziva patnju ljudi u Pojasu Gaze". Tako je, nakon Hamasovog, došlo i drugo sumanuto tumačenje po kojemu je Izrael kriv za trenutnu situaciju koja je počela sukobom Hamasa i Fataha krajem prošlog tjedna.

J.D.
Foto:AFP