OSAMNAEST mjeseci nakon razarajućeg tsunamija koji je tada pogodio zapadnu obalu Sjeverne Sumatre u Indoneziji, na stotine života izgubljeno je u sličnoj katastrofi koja je pogodila Indoneziju u ponedjeljak.
Njihove su smrti postavile pitanja o tomu zašto indijski centar za tsunamije nije na vrijeme donio upozorenje o nadolazećoj katastrofi.
Prema najnovijim informacijama BBC-a, u posljednjem udaru tsunamija u ponedjeljak poginulo je više od 500 osoba.
Kako izjavljuju svjedoci, stradali gotovo da nisu dobili nikakvo upozorenje kako bi na vrijeme pobjegli od dva metra visokih valova koji su pogodili južnu obalu Jave, a kojima je prethodio snažan podmorski potres magnitude 7,2 po Richterovoj ljestvici.
"Upozorenje koje smo dobili bilo je zbunjujuće. Rečeno nam je da se dogodio potres, no da bi tsunami mogao udariti u roku od par dana. Ovo nismo očekivali." - izjavio je Elan Jayalani, jedan od stanovnika Jave.
Nakon tsunamija koji je u prosincu 2004. godine pogodio Indoneziju, odnijevši pri tomu 300,000 života, zaživjela je ideja o uspostavljanju sustava upozorenja koji bi u budućnosti spriječio takve tragedije.
Za razliku od pacifičkih zemalja, države Indijskog oceana dosad nisu imale sustav za obavještavanje stanovnika obalnog područja na prijetnju plimnog vala.
Godinu dana nakon razarajućeg tsunamija, znanstvenici i vlade pod pokroviteljstvom UN-a počeli su raditi na sustavu ranog upozoravanja na opasnost. Krajem prošle godine iz UN-a su izjavili kako je taj sustav u punom pogonu.
Upravo iz tog razloga postavlja se pitanje zašto Indonežani ni ovaj put nisu na vrijeme upozoreni o nadolazećoj katastrofi.
Naime, na osnovu podataka o epicentru potresa te njegovoj magnitudi brzina i širenje tsunamija vrlo se brzo može izračunati, no zadatak njihova predviđanja je i dalje vrlo složen.
Jedan od indonezijskih geoloških službenika, Fauzi, za BBC je izjavio kako je sustav unatoč progresu koji se dogodio u posljednje vrijeme, svejedno trpio neke nedostatke kada je sustav za nadgledanje i komunikaciju u pitanju.
Znanstvenicima je trenutačno potrebno do 60 minuta kako bi primili i analizirali podatke koje zaprime od 30 seizmoloških postaja te kako bi poslali upozorenje.
S intervalom od samo 20 minuta između podmorskog potresa i ubojitih valova koji su nakon toga uslijedili, kako objašnjava Fauzi, jednostavno nije bilo dovoljno vremena da se ljude upozori.
Jedan od problema je i komunikacijski sustav.
"Još uvijek nemamo poseban sustav, pa ljude obavještavamo putem telefona. No, telefonske linije nekada su zauzete te je vrlo teško dobiti nekoga." - objasnio je Fauzi, dodavši kako je potrebno napraviti poseban komunikacijski sustav, pri čemu se za obavještavanje o opasnosti ne bi služili javnim komunikacijskim sustavom.
"Strategija je uvijek takva da ako ste u blizini oceana i ako osjetite snažan potres, to je upozorenje da se sklonite na više nadmorske visine ili u unutrašnjost kopna što je prije moguće. No, teško je svijest ljudi o opasnosti držati na adekvatnoj razini, te očekivati da će ljudi reagirati brzo." - objasnio je Fauzi.
U pomoć žrtvama tsunamija već su priskočile druge zemlje poput Njemačke, Japana i Kine.
B.S.
| 
