KONCETRACIJSKI logor Auschwitz-Birkenau, u kojem su nacisti pogubili više od milijun osoba, većinom europskih Židova, postao je s vremenom simbol genocida, terora i Holokausta.

Njemačke snage, koje su okupirale Poljsku na samom početku Drugog svjetskog rata, otvorile su 27. svibnja 1940., prema zapovjedi Heinricha Himmlera, koncentracijski logor u predgrađu Oswiecima na jugozapadu zemlje. Nijemci su taj poljski grad preimenovali u Auschwitz, a to je ime dobio i koncentracijski logor. Tijekom sljedećih nekoliko godina proširen je na tri glavna logora: Auschwitz I, Auschwitz II-Birkenau, Auschwitz III-Monowitz i više od 40 manjih logora.

Prvi zatvorenici koji su dopremljeni i ubijeni u Auschwitzu bili su poljski politički zatvorenici, a nakon njih uslijedili su sovjetski ratni zatvorenici, Romi i Židovi. U Auschwitzu je bilo zatočeno i oko 6.500 hrvatskih Židova, od kojih je preživjelo samo nekoliko desetaka. Početkom lipnja 1942. u Auschwitzu je počela najveća kampanja masovnih ubojstava u povijesti, kada su nacisti započeli s planom sistematskog uništavanja židovskog stanovništva Europe - tzv. "konačno rješenje židovskog pitanja".

Zapovjednik logora Rudolph Hess dobio je tada zadatak da proširi logor. Zatočenici su u Auschwitz dopremani vlakovima, a čim su se iskrcali započinjao je proces selekcije. Vojnici SS-a birali su one koji su odmah osuđeni na smrt. Prosječno je samo 25 posto zatočenika dobivalo dozvolu za daljni život.

Velika većina Židova i drugih koji su bili dovezeni u Auschwitz odmah su bili poslani u plinske komore smještene u Birkenau. Tri krematorija u logoru na dan su mogla spaliti 350 tijela, a krematoriji su radili od 1940. do 1943. godine. Mrtvi koji nisu bili spaljeni, pokapani su u masovne grobnice.

Uvjeti života u Auschwitzu bili su užasni, a najteži su bili u logoru Birkenau. U svakom tzv. "bloku" bilo je 700 do 1.000 zatvorenika smještenih u drvenim barakama prvotno izgrađenim za smještaj konja. Svaki dan bio je doslovna borba za preživljavanje. Logoraši su radili 11 do 12 sati dnevno, a hrana koju su dobivali nije bila dovoljna za preživljavanje.

Logoraši su stalno bili izloženi fizičkom i emocionalnom zlostavljanju i mučenju. Oni koji nisu poštivali naredbe čuvara bili su ubijeni na licu mjesta.

Posebni dio logora bio je posvećen tzv. "medicinskom istraživanju", a vodio ga je "anđeo smrti" Josef Mengele. Mengele je provodio niz užasnih medicinskih eksperimenata, posebice na blizancima. Veliki dio njegovih istraživanja bio je obavijen velom tajne, a mali broj onih koji su uspjeli preživjeti njegove pokuse svjedoči o preživljenim užasima. Kao jedan od primjera, navodi se pokušaj Mengelea da blizancima promijeni boju očiju, tako da im je u oči ubrizgavao razna kemijska sredstva.

SS-ovci su pedantno popisivali sve zatočenike. Svi su logoraši na početku fotografirani, ali s obzirom na težak rad i nedostatak hrane, oni su ubrzo toliko smršavjeli da su bili neprepoznatljivi. Zbog toga su SS-ovci 1943. godine odlučili svakom logorašu na lijevoj ruci istetovirati serijski broj. Logoraši su tako izgubili svaki identitet. Velika većina žrtava Auschwitza ipak nije nikad registirirana: radi se o onima koji su odmah pri dolasku odvedeni u plinske komore i ubijeni.

Nijemci su jednakom pedantnošću spremali i svu imovinu logoraša. Nakon rata otkrivene su hrpe cipela, naočala, kofera, zubi i kose (od koje su Nijemci radili pokrivače).

Kada su SS-ovci shvatili da se približava kraj rata pokušali su ukloniti sve dokaze o strahotama počinjenim u logoru. Eksplozivom su raznijeli plinske komore, krematorije i druge zgrade, a spalili su i dokumente i evakuirali gotovo sve logoraše koji su još mogli hodati. Zapovjednik logora Rudolph Hess, koji je čitavo vrijeme rata mirno živio sa svojom obitelji u blizini logora, pogubljen je u logoru 16. travnja 1947. godine.

Broj žrtava koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau procjenjuje se na milijun i pol, samo je 667 logoraša uspjelo pobjeći, a od toga je njih 270 ponovno uhvaćeno i pogubljeno.

Preživjele logoraše oslobodili su vojnici Crvene armije 27. siječnja 1945.

Poljski parlament odlučio je 1947. "zauvijek sačuvati područje bivšeg koncentracijskog logora kao mjesto međunarodnog mučeništva". Nekadašnji logor upisan je 1979. na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a danas se na prostoru nekadašnjeg logora nalazi memorijalni centar koji godišnje obiđe nekoliko stotina hiljada posjetitelja.

Nacisti su u Poljskoj u razdoblju od 1939. do 1945. otvorili sedam koncentracijskih logora u kojima je bilo zatočeno 7,5 milijuna osoba. Gotovo 6,7 milijuna ljudi izgubilo je živote u time logorima: veliki dio ubijen je u plinskim komorama, zatočenici su umirali od iscrpljenosti, gladi, bolesti, teškog rada i mučenja.