PAUL BREMER, američki civilni upravitelj Iraka, napustio je u ponedjeljak zemlju nakon formalne predaje vlasti privremenoj iračkoj vladi, doznaje se iz američkih izvora.

Bremer i nekoliko zaposlenika njegova ureda otputovali su iz Iraka transportnim zrakoplovom C-130 koji je poletio iz bagdadske zračne luke. Nije poznato kamo su krenuli.

Bremer je zemlju napustio nakon što je iračkom premijeru i predsjedniku predao dokumente kojima im se vraća suverenost nakon 14-mjesečne okupacije.

Predaja vlasti bila je predviđena za 30. lipnja, no pomaknuta je dva dana ranije zbog opasnosti od terorističkih napada.

STIGAO sam na Kosovo s nekoliko ciljeva: OSCE me pozvao da svjedočim pokušaju obnavljanja dijaloga Srba i Albanaca i da nešto kažem o međuetničkom dijalogu iz hrvatske perspektive, obilazim prijatelje koji su u proteklim godinama sudjelovali na seminarima o razgradnji nacionalističke svijesti i izgradnji kulture tolerancije koje se već pet godina održavaju u Gorskom Kotaru u Fužinama i, konačno, skupljam građu da napišem reportažu o stanju stvari nakon provale mržnje koja se ovdje dogodila u ožujku odnosno o tome mogu li ili žele li Albanci i Srbi suživot.

Od svega što sam vidio, a uspio sam mnogo toga obići, najupečatljiviji je bio susret sa Srbima u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice. Do njih, pošto sam do Mitrovice stigao iz pravca Prištine, može se doći samo prelaskom znamenitoga Ibarskoga mosta, to jest, ako nekim čudom uvjerite ne baš pametne francuske vojnike na mostu (nitko od njih ne zna engleski i ništa ih ne zanima van onih nekoliko obaveznih riječi ili naređenja kojih su dobili: preko se ne može bez posebne dozvole i tralalala.) da vas puste na drugu stranu.
 
Malo na francuskom, malo na španjolskom, malo na talijanskom (pomogao je tu malo i latinski) objašnjavam da prihvaćam rizik prelaska mosta i, čudom, prelazim. Prodavač novina na kiosku sa srpskom štampom me promatra kao da sam došao sa Marsa a ne sa južne strane grada. "Iz Zagreba si, bre, a došao od tamo, kako to?" Ne pomaže objašnjenje da se iz Zagreba najbrže stiže tako da se auto ostavi u Ljubljani i da se do Prištine leti slovenskom kompanijom. "Nemoj, bre, da mi sereš. Normalan svet dolazi u Mitrovicu iz Beograda", kaže mi pajdo.

I, hajde, pošto se dogovorimo da nisam dio normalnog svijeta, odem do centralne izborne komisije u Tehničkoj školi (nedjelja je, glasuje se, uglavnom, za radikala Tomislava Nikolića) kad na ulazu, nasmiješeni Ratko Mladić i Radovan Karadžić, srpski heroji, dakako. Pošto i tu vidim da neće biti puno priče, krenem u obilazak i nakon nekoliko sati sitnih razgovora dolazim do mjesne zajednice Ibar, ni manje ni više nego do prve ili zadnje točke obrane srbijanskog svemira.
 
Ekipa u mjesnoj zajednici, da skratim, uvjerava me da se na rijeci Ibar, samo deset metara ispred te zadimljene sobe, brani kršćanski svijet od najezde islama jer su Albanci s druge strane rijeke i mosta, svi odreda članovi Al Qaede, i kako to da ja kao Hrvat katolik koji se je uspješno izvukao iz mudžahedinskog zagrljaja u Bosni to ne shvaćam? Ili ne želim vidjeti i kako već idu te storije o ugroženosti (a da ih nastavimo možemo i prenoćiti uz njih), vratio sam priču na most, inače jako lijepi most, koji služi za razdvajanje. Pa sam im pokušao ispripovijedati priču o mostarskome mostu koji će sigurno opet spajati pa će valjda tako jednom biti i sa ovim mostom na rijeci Ibar, bude li sa jedne i druge strane rijeke ljude koji ga žele prijeći.
 
Rekoše mi da taj most mora razdvajati one koji vise ne žele i ne mogu živjeti zajedno. Zahvalio sam na gostoprimstvu i krenuo natrag prema mostu ali su me francuski vojnici zaustavili i gotovo četrdeset minuta ispitivali jer sam im bio odviše sumnjiv ako, kao Hrvat, želim prijeći sa srpske na albansku stranu. Nije pomoglo da im objasnim da se ja, u stvari, vraćam tamo odakle sam stigao pa me gotovo zadesila sudbina da se za moj povratak na polazno mjesto mora, da karikiram, zatražiti dozvola glavnog zapovjednika NATO pakta i glavnog tajnika UN-a Kofi Annana glavom i bradom. No, opet se dogodilo čudo i ja sam taj most ponovno prešao. I dok sam ga prelazio svakim sam korakom osjećao koliko glupi mi ljudi možemo biti i koliko teško shvaćamo ono sto se samo po sebi ima razumjeti.
 
Nije svrha ovoga teksta da se objasni što se to na Kosovu dogodilo i događa (a i nemoguće je),  odnosno ima li izlaza iz ovoga stanja mrtvila, a i čemu kada sve više ljudi vjeruje da bi do jeseni moglo biti i novog prolijevanja krvi. Srbi, to se shvaća, ne žele priznati pripadnost Kosovu koje neće biti u sastavu Srbije. Albanci samo jedno znaju i od toga ne odustaju pa makar svi umrli: nikada više neće biti pod srpskim čizmom: ovi iz međunarodne zajednice, ponavljajući sve moguće gluposti koje često čine (a ovdje kao da doktoriraju na tim glupostima) izgubiše povjerenje sviju.
 
A zašto bi se ovo trebalo ticati nas u Hrvatskoj? Pa ako se tiče proizvođača slovenskog Fructala možda bi i nekima od naših bilo važno pojaviti se (eto, da ne budem zločest, Kraš i Ledo su već tu, ali gdje su ostali). Mislim, sasvim ozbiljno, da Zagreb mora shvatiti da je Milošević u Haagu i da je Tuđman mrtav, to jest, da vise nema razloga da ignoriramo Kosovo. Jer kako mi reče Rami Kelmendi stari kolega i legenda kosovskog novinarstva, Albanci vole Hrvatsku i žele je osjetiti bližom.
 
Meni je uspjelo da dva puta prijeđem taj most koji razdvaja. Nosio sam poruke i nešto u torbi za jednu osobu sa druge strane. Bio sam teklić, poštar dobrih vijesti, ambasador dobre volje, prorok jedne bolje budućnosti. Naime, vidio sam lica i jednih i drugih. Shvatio sam njihove strahove i frustracije, i sasvim iskreno im rekao da će ih jednog dana taj most opet spajati kakvo god da bilo političko uređenje koje će regulirati tranzit preko mosta. Kako bismo mogli vjerovati u vrijednosti mostarskog mosta i ne misliti na ove nesretne ljude s obaju strana Ibarskoga mosta? Kako je uopće moguće željeti prijeći mostove EU a zaboraviti da hrvatska kandidatura znači upravo to da, ako možemo, pomognemo Srbima i Albancima da se nađu na mostu?

Drago Pilsel