SLOBODAN MILOŠEVIĆ je jedna od rijetkih povijesnih osoba za koju se može reći da je umro isto kao što je i živio - uništavajući sve s čime je došao u dodir.
Nakon dviju jugoslavenskih federacija, Srbije kao i života dvadeset i nešto milijuna ljudi s kojima je, stjecajem nesretnih okolnosti, jednom davno dijelio zajedničku državu, ovog jutra se i Haški sud upisao na listu "Voždovih" žrtava.
Ono što se rano jutros dogodilo u haškoj ćeliji će po autoritet te institucije imati samo nešto malo bolji učinak od onog kojeg bi imala oslobađajuća presuda po svim točkama optužnice.
Haški sud tako nije uspio donijeti presudu u svom najvažnijem predmetu te tako ostvariti svrhu radi koje je osnovan. Karadžić i Mladić se možda za koji mjesec i pojave u haškoj sudnici te budu osuđeni na doživotni zatvor, ali će ti procesi biti ništa drugo nego slab, a s protokom vremena i sve nevažniji, nadomjestak za "pravu stvar".
Miloševićevim žrtvama kao utjeha može poslužiti to što je bivši srpski čelnik umro iza rešetaka - što bi ga isto tako čekalo da je proglašen krivim. Međutim, presuda - taj naizgled bezvrijedni komad papira - je bilo ono što je trebalo spriječiti da ocjena lika i djela Slobodana Miloševića više ne bude u ekskluzivnoj domeni dnevne politike te devalvirana s protokom vremena i nestankom pojmova "Vukovar" i "Srebrenica" iz rječnika CNN-ovih voditelja.
A što se može dogoditi kada se povijesne činjenice koriste u politkantske svrhe, najbolji svjedoči i mitologija na temelju koje je Milošević došao na vlast.
Njegova smrt u zatvoru - koju će sljedbenici proglasiti mučeničkom, uz "podmazivanje" neizbježnim teorijama zavjera - već ovog trenutka stvara još jedan mit s potencijalom da donese zlo budućim generacijama.
Možda je i to razlog zbog čega dio svjetskog, a i lokalnog političkog establishmenta nastoji Miloševićevoj preranoj smrti dati očekivano pozitivni "spin".
Tvrdi se kako će s Miloševićem - kao ključnim faktorom krvavog raspleta jugoslavenske drame - biti zakopana traumatična prošlost, a narodi i države s ovih prostora konačno biti slobodni okrenuti se svijetloj europskoj i demokratskoj budućnosti.
Bilo bi uistinu poželjno složiti se s takvim stavom, pogotovo nakon što su desetogodišnjice "Oluje", Srebrenice i Daytona ponovno otvorile neke stare rane. Međutim, ostaje pitanje da li će se sada odgovornost za mnoga zla naše nedavne prošlosti prebaciti na jednog jedinog čovjeka koji je za tu svrhu prikladno mrtav - isto onako kao što su svojevremeno Franjo Tuđman i Alija Izetbegović svojom smrću omogućili Carli del Ponte da ih spominje kao haške optuženike.
I nije li nastojanje da se mračna prošlost sahrani s Miloševićem sjajan izgovor da se odstrani odgovornost s mnogih i bivših i današnjih "srećonoša"?
Bivši srpski predsjednik je svoj životni put u haškoj ćeliji danas završio, između ostalog, i zato što se sud - zamišljen kao instrument međunarodne pravde i mira - pokazao krajnje sporim i neefikasnim.
A ta je neefikasnost samo odraz iste one neefikasnosti s kojom se svojedobno pokušalo spriječiti ono zbog čega se danas u Haagu održavaju brojni sudski procesi.
Dragan Antulov
|