SMRT Abu Musaba al-Zarqawija je za mnoge predstavljala priliku da razmisle o tome kakva je budućnost Iraka, odnosno hoće li taj događaj predstavljati početak kraja ili kraj početka američke pustolovine u toj bliskoistočnoj zemlji.
Većina promatrača drži da eliminacija vođe "Al-Qaede u Iraku" neće promijeniti ništa, odnosno da će na njegovo mjesto doći neka nova teroristička babaroga. Drugi, pak, drže da će stvari u Iraku krenuti nagore, bilo tako da će al-Zarqawijevi sljedbenici postati još bezobzirniji u nastojanju da osvete svog mučeničkog vođu, bilo tako što će iračkim pokretom otpora početi dominirati ideološki "mekše" i politički fleksibilnije, ali sa stajališta Amerikanaca i njihovih domaćih saveznika, opasnije frakcije. Samo mali broj komentatora drži da smrt al-Zarqawija predstavlja priliku da se događaji u Iraku počnu kretati u pozitivnom pravcu.
Pri procjenama o tome kako će stvari u Iraku završiti, primjetna je sklonost mnogih, pogotovo američkih komentatora, da se vuku paralele s nekim događajima iz prošlosti, odnosno da se nasilna svakodnevnica te napaćene zemlje pokušava staviti u okvir scenarija temeljenih na tim događajima.
Britanska vojska napreduje prema burskim republikama
Tako su "neoconski" i drugi zagovornici američkog pohoda na Irak skloni tamošnji sukob tumačiti kao svojevrsnu reprizu Drugog svjetskog rata, koji se shvaća kao globalni sukob između kristalno jasno defininiranih sila dobra (koja sa svojim shvaćanjem liberalne demokracije predstavljaju SAD) i sila zla (koje po tom tumačenju predstavlja islamski radikalizam).
S druge strane su se protivnici rata gotovo od samog početka natjecali tko će više puta staviti riječi "Irak" i "Vijetnam" u istu rečenicu, sugerirajući tako da je i ovaj put riječ o ničemu drugome do besmislenoj, bezizglednoj pustolovini u koju se globalna supersila uvukla vođena bolesnim ideološkim predrasudama, a iz koje ne može izaći drukčije nego podvijenog repa.
Međutim, malo boljim poznavateljima povijesti, pogotovo onih poglavlja koje se tiču imperijalističkih pustolovina velikih sila, današnji Irak će prije pažnju skrenuti nevjerojatnim sličnostima s jednim drugim, danas najčešće iz "politički korektnih" razloga zaboravljenim oružanim sukobom.
Britanska vojska napreduje prema burskim republikama
Riječ je o burskom ratu kojeg je između 1899. i 1902. godine vodio tadašnji Britanski imperij kako bi republike Oranje i Transvaal - koje su bili osnovali potomci nizozemskih doseljenika - priključio svojim kolonijalnim posjedima na jugu Afrike.
U doba kada je započeo rat, Britanski imperij je zahvaljujući plodovima industrijske revolucije i vladavini svjetskim morima uživao status globalne supersile koji se može usporediti jedino sa statusom SAD stotinu godina kasnije.
I burski rat, slično američkom pohodu na Irak, jedan od povoda je imao u nastojanju da se likvidiraju burske republike, koji su poput Sadama Huseina sto godina kasnije, zahvaljujući nadzoru nad strateški važnim resursima - u burskom slučaju zlatu - globalnoj supersili predstavljali prijetnju njenim regionalnim interesima. Isto kao što će Amerikance brinuti fantomsko oružje za masovno uništavanje, tako su britanski imperijalisti bojali da će Buri sredstva stečena iskopavanjem zlata iskoristiti za opremanje svoje vojske modernim oružjem.
Ubijeni britanski vojnici
Britanski pohod na Bure je izazvao duboko nezadovoljstvo i proteste u svjetskoj javnosti, a na trenutak se to pretočilo i u diplomatsku inicijativu koja će ujediniti vlade Njemačke, Rusije i Francuske - istih onih država koje će činiti diplomatsku frontu protiv američkog pohoda na Irak stoljeće kasnije.
Odvijanje ratnih operacija u Iraku nije predstavljalo neko veliko iznenađenje za poznavatelje tijeka britanskog pohoda na burske republike. Isto kao što su, usprkos niza početnih problema, Amerikanci s relativnom lakoćom slomili irački otpor i uspostavili nominalnu kontrolu nad zemljom, tako su i britanske snage nakon početnih neuspjeha lako pobijedili burske konvencionalne snage i uspostavili nominalnu kontrolu nad Transvaalom i Oranjem.
Tragatelji za povijesnim paralelama bi u tom razdoblju također mogli primijetiti kako je britanski tisak u opisu patnji branitelja Mafekinga, britanskog garnizona koji je bio opsjednut od strane Bura na početku rata, koristio istu razine patetike koje će stoljeće kasnije američki mediji pokazati stvarajući priču o zarobljavanju i spašavanju vojnikinje Jessice Lynch.
Harry Moranto
Naravno, Britanci su se, isto onako kao što će to učiniti Amerikanci, prerano ponadali pobjedi samo da bi shvatili da ih tek nakon formalne okupacije burskih republika čeka najteži dio posla. Većina Bura je odbila položiti oružje i umjesto suradnje s okupatorom se organizirala u male, pokretne ali prilično efikasne gerilske postrojbe zvane "komandosi". One su, koristeći se poznavanjem terena i ratničkim vještinama stečenim u sukobima sa Zuluima, vršili stalne sabotaže i napade na britanske garnizone, nanoseći im teške gubitke.
Britanska vlada je, slično kao i današnji vlastodršci u Washingtonu, tek s vremenom shvatila s čime, zapravo, ima posla. U međuvremenu ih je "mali kolonijalni rat" prisilio da na jug Afrike pošalju čak četvrt milijuna vojnika, što je za početak 20. stoljeća predstavljalo izuzetno veliku brojku. Time su bitno smanjeni resursi za obranu britanskih kolonijalnih posjeda od eventualnog napada Njemačke, Rusije, Francuske, SAD i drugih imperijalističkih suparnika. Logistički i drugi problemi s kojima su se tada suočili britanski vojni stratezi su prilično slični pitanjima vezanim uz Iran, Somaliju i Sjevernu Koreju s kojima danas glavu razbijaju u Pentagonu.
Shvativši da se asimetričnom ratovanju burskih gerilaca ne mogu suproststaviti konvencionalnom strategijom, britanski zapovjednik lord Kitchener je odlučio primijeniti nova rješenja, temeljena na spoznaji da Buri uživaju podršku civilnog stanovništva. Da bi joj tu podršku oduzeo, Kitchener je zapovijedio da se burski civili - uključujući žene, djecu i starce - iz svojih domova prisilno interniraju u za to posebno određene logore koje je nazvao koncentracijskim.
Prije nego što je ta strategija počela davati plodove, Britanski imperij se morao suočiti s potpunim kolapsom ugleda u europskoj javnosti. Iako su koncentracijske logore već bili primjenjivali Španjolci u gušenju nacionalističkih pobuna na Kubi i Filipinima, trpanje bijelih, "civiliziranih" kršćana iza žice je početkom 20. stoljeća smatrano barbarstvom.
Britancima nije nimalo pomoglo ni to što su zbog loših higijenskih uvjeta logori postali leglom bolesti od koje su zatvoreni Buri masovno umirali. Izraz "britanski koncentracijski logor" je početkom 20. stoljeća bio ekvivalent današnjih izraza "Guantanamo" i "Abu Ghraib".
Britanski koncentracijski logor
Slično kao i Amerikanci danas, britanske vlasti su na to reagirali nastojeći svjetsku javnost udobrovoljiti suđenjima protiv nekolicine pripadnika svojih oružanih formacija koji su počinili stvarne ili izmišljene zločine protiv neprijateljskih gerilaca i civila.
Takav je slučaj predstavljalo proces australskom poručniku Harryju Morantu, za kojeg mnogi povjesničari drži da predstavlja klasičan primjer "žrtvovanja pijuna", mnogo desetljeća kasnije korištenom za zaplet australskog filma "Prijestupnik Morant".
Na kraju su Buri, lišeni podrške, počeli postupno polagati oružje, ali je završetku rata doprinijelo i to što su Britanci, slično kao i Amerikanci danas u Iraku, uložili veliki napor ne bi li pronašli političko rješenje. Uvjeti mirovnog sporazuma su na kraju bili više nego velikodušni za poraženu stranu - Buri su ne samo politički reintegrirani u područja koja će kasnije postati Južnoafrička unija, nego su se vremenom postali politički dominantan faktor u tom britanskom dominionu, a nekoliko desetljeća kasnije svim ostalim stanovnicima nametnuli sustav apartheida.
Iako je, kao što u svim sličnim primjerima, prilično nezahvalno na temelju takvih povijesnih paralela iznositi dugoročne prognoze o tome kako će cijela priča oko Iraka završiti, svi oni koji prate zbivanja u Iraku bi malo trebali obratiti pažnja na lekcije koje daje jedan zaboravljeni rat s početka prošlog stoljeća.
Te lekcije, kao i mnoge druge su, moćnici u Washingtonu i drugim svjetskim prijestolnicama, očito nisu dobro naučili.
Dragan Antulov
Burski komandosi
|