ta rade visoki američki crnci? Igraju košarku. A šta rade visoki
afrički crnci? Pa, i oni igraju košarku, samo moraju prvo doći
u Ameriku. Šta bude kada visoki afrički crnac dođe u Ameriku
i upiše koledž? Pored školskih obaveza, odvedu ga na dodatnu
nastavu iz fizičkog, pa on igra košarku u studentskoj ligi.
I, šta bude kada afrički crnac završi američki koledž za čiji
je tim igrao? Izabere ga neki tim iz NBA lige, po pravilu: što
gori tim, to bolji student. Šta se dešava sa onim afričkim crncima
koji igraju studentsku košarku u Americi, ali ne odu u NBA?
Da je ovo dijalog između dječaka u procesu odrastanja i oca
u procesu ćelavljenja, uslijedila bi rečenica: "Hajde igraj
se dok ja pogledam Dnevnik." Da je riječ o seriji pitanja
i odgovora iz ciklusa 1.000 zašto, 1.000 zato, sve bi
trajalo beskrajno. Jer, sem onih o Michaelu Jordanu,
na sva pitanja o košarci je moguće nekako odgovoriti, a ima
ih bezbroj.
 Forma,
ipak, nije loša: kako, dakle, afrički crnac, visok 210 centimetara,
sa igračkim iskustvom iz američke studentske lige, stigne
do bosanskohercegovačkog prvoligaša i učesnika Goodyear lige,
tuzlanske "Sloboda Dite"?
"Nazvao me moj
agent i rekao da bih trebao doći u Bosnu, igrati košarku."
Tom rečenicom svoj put od Univerziteta Connecticut do Mejdana
objašnjava Souleyman Wain, ovogodišnje pojačanje "Slobode"
i već sada najatraktivniji igrač domaćeg prvenstva. Ne najbolji,
ne najučinkovitiji, ali najatraktivniji - svakako.
Dok on ulazi u dvoranu
za trening, u T-shirtu otkinutih rukava, ogromnom šorcu (ko
li, samo, i gdje pravi onoliku opremu?) i patikama svemirskog
dizajna, taman i sam od sebe i od reflektora što obasjavaju
izlaz iz tunela na parket, prva asocijacija su NBA spotovi
u kojima zvijezde te lige, praćene kamerama valjda i dok spavaju,
istrčavaju pred one što u dnevnom rasporedu pored tri obroka
imaju i praćenje svega što ima imalo veze s basketballom.
Takvi, istina, nikada nisu čuli za Waina, i teško i da hoće,
no to za ovu priča ne znači ništa. ("Sanjam da jednog
dana zaigram u NBA-u, ali ako se to ne desi, pa dobro.")
Ili, možda, neko više voli gledati kako sarajevska "Bosna"
uspijeva nemoguće - za 10 minuta aktivne igre dati tek tri
koša - nego kako se Tuzlak iz Afrike pruža do neba i zakucava
tako da se dvorana zatrese?!
Su, kako Waina zovu od
studentskih dana, valjda i zato što niko u Americi nema nadimak
Suljo, a i zato što crnac ni u vicu ne može imati takvo ime,
rođen je 1976. u Senegalu, i prvi sport kojim se bavio bio
je - fudbal. Djetinjstvo u Africi, najčešće, nije nimalo sretno.
I ni ova priča nije izuzetak. Vrag će ga znati kako je Wain
vidio svoju budućnost, živeći s majkom i puno braće i sestara.
O tom vremenu on ne priča puno, tek kaže kako je za svoje
vezan i da ih voli do smrti i da želi omogućiti im da putuju.
Souleyman Wain jedini je iz svoje obitelji vidio svijet van
Senegala. Fudbal - škola - porodica, vjerski obredi u porodici
afričkih muslimana... sve je imalo svoj red do 1994. Te je
godine Su poslušao prijatelje iz tima ("Ti si jako
visok, zašto ne probaš igrati košarku?") i promijenio
loptu, terene, pravila, opremu... I tek što je zaigrao u senegalskoj
košarkaškoj ligi, za koju kaže da nije profesionalna, ali
jeste jaka, dobio je stipendiju i spakovao torbe za Ameriku.
Dvoumljenja nije bilo: "Želio sam život učiniti boljim",
kaže. Iz Connecticuta je izašao sa dvije diplome.
Krajem septembra, Su Wain
je otključao vrata sobe 711 u Hotelu "Tuzla", u
kojem i danas živi. Bio je to težak početak i za njega i za
"Slobodu". Trener tuzlanskog tima Velimir Gašić
primijetio je tada kako proces aklimatizacije kod Waina traje
predugo. Uslijedili su razgovori, treninzi, razgovori... "On
15 dana nije smio opucati na koš", kaže jedan od
poznavalaca basketa u jednom od košarkaški najpismenijih gradova.
A onda se sve promijenilo. "Prvih nekoliko sedmica
zaista nisam znao šta mi se događa. Nisam poznavao Bosnu ni
njene ljude, tek sam napustio Ameriku i prijatelje koji su
mi nedostajali. Mentalno uopće nisam bio ovdje, ali sam se
digao. Shvatio sam da me tim treba, razgovarao sam sa trenerom,
počeo igrati bolje i od sebe praviti kvalitetnijeg igrača.
U Tuzli ljudi zaista vole košarku i cijeli tim dobije novu
snagu i svi se osjećamo bolje u atmosferi koju nam publika
pravi."
Za stotinjak dana, koliko
je u "Diti", Wain je shvatio kako funkcionira domaća
liga i o kakvoj se nekvaliteti radi. Bez imalo oklijevanja
kaže kako "Sloboda" jeste najjači tim u državi.
Već sa više respekta on govori o Goodyear ligi, kako je na
kraju nazvano regionalno nadmetanje poznato kao Jadranska
liga. "To je jače nadmetanje i igramo sa većim timovima
jake utakmice. Kroz njih, pored ostalog, želimo postati velikom
ekipom. Karakteristika ove ekipe jeste da uvijek želimo pobjeđivati,
bez obzira s kim igramo."
Prema ugovoru, Wain u Tuzli
mora biti još devet mjeseci. Iz prva tri, sem košarkaškog
iskustva teško da još može nešto izdvojiti. On rijetko izlazi,
ima još manje novih prijatelja, vrijeme provodi u hotelu gledajući
televiziju. Ako s nekim i ima specifičan odnos, to je drugi
tamnoputi igrač "Slobode" Roderick Anderson
i njegova žena. Pored jezičke barijere, posebna muka za ovog
afričkog centra jeste zima. Minusi koje teško podnose i oni
što nisu rođeni u zemlji u kojoj je temperatura u zadnjim
danima decembra 28 Celzijusa, u plusu. "Trudim se
što više biti u sobi", kratko o svom društvenom životu
kaže Su.
Da li zbog komunikativnosti,
izgleda, čudna backgrounda, atraktivnosti ili nečeg
nepoznatog, tek,Wain je jedna od novih košarkaških zvijezda
u gradu koji se donedavno kleo u dvojac Terell Castle
- Jasmin Hukić. I dok neka nova djeca u "Slobodi"
pokušavaju biti duhovita pričajući gluposti o Afrikancima
i crncima, većina, i tima i grada, za Sua govori sve što je
do jučer važilo za Castlea. On je nova zvijezda novog tima
"Sloboda Dite", i, uz Dragana Aleksića i
Andersona, osnova ekipe. U kojoj je od Gašića naučio puno
zanata i nekoliko riječi, poput "ništa šut". Zna
Wain i još nešto reći: šta ima, kako, dobro, hladno... Stvarno,
Bog zna koliko li je tek njemu zima.
|