Nogotres

Cupkanje nogom
pomjera
kompjuterski stol,
procesor i veliki
ekran uz škripu.

Ako lijevom rukom
smirujem nogu
ostaje mi samo jedna
za kucanje,
dvoručno, iako
daktilografiju nikad
nisam naučio
kako treba.

Vadim se
da mi je nasljedan
taj najstariji
od svih regulatora
psihosomatskih.

Dobro sad nije
sa mnom neka
osoba nervozna
da mi prepametna
nogotres ukida.

N.M.River, 16.3.2024.

Po slobodnoj procjeni

Čekam jedva
vrijeme slobodno
krajem sedmice.
Radio bih
ono što volim,
završavao nesvršene
poslove prirode
umjetničke po
procjeni slobodnoj,
nadobudno sopstvenoj.

Nedovoljne snage
onda odolijevaju
poticajima slabašnim
radosti se obavezama čine
dok vrijeme
halapljivo jede jutro.

Sunce u prirodu mami
i dobro je
što se preambiciozno nije.

N.M.River, 23.3.2024.

Ponovno čitanje - Prokleta avlija
Nedavno u Sarajevu kupio i danas ponovo pročitao Andrićevu Prokletu avliju. Kao da Ivo opisuje naš današnji svijet. Kondenzovano, dokumentarno, emotivno, ljudski. Faktografski. Ne više od osamdesetak stranica teksta bez greške. Da li je utješno je da je ovaj svijet zaista uglavnom za mnoge bio, jeste i biće prokleta avlija bez obzira kad se u njoj nađju?
N.M.River, 21.4.2024.

Parkinga dajte

Parkinga dajte
mnogo nedostaju
za život neophodni.
Ukidaj travuljinu,
svašta se u njoj
zaleči može.

Parkinga nasušnog
nam umijesite,
nema se vozilo
gdje ostaviti
pa se pjehe mora.

Parkinga dajte
da dišemo ono
od čega sazdani jesmo
- gluposti bezgranične.

N.M.River, 14.5.,2024.
(po povratku u Tuzlu i saznanja da je dunum - dva zelene površine pretvoren u mubareć parking nasut tucanikom blizu građevine što se nekad s ponosom Tuzlankom nazivala)

Stanje

Sumorna sparina
struže samotni stub.
Sivilo sebra.

N.M.River, 21.5.2024.

Centar poente

Kapaciteta mi nekako
ponestaje za probleme
i tuge dobrih ljudi oko mene.

Malo mi ramena popuštaju i
koljena klecaju
pod teretom svijeta.

Ipak često poturim leđa,
ili se tako
samohvališem.

Nikome bitan
centar samog sebe
rasporediti treba bolje.

U pokušaju je poenta.

N.M.River, 5.6.2024.

Sutra je Bajram

Odrastao sam u porodici u kojoj se Bajram uvijek obilježavao. Najviše kao porodični praznik. Vrijeme kad smo obilazili one najbliže srodnike, po pravilu starije od nas. Nažalost, upamtio sam samo jednu nenu i jednu nanu, djedove nisam, a i nena i nana su se preselile u nadam se bolje dimenzije jer su tako sigurno zaslužile još dok nisam napunio dvocifren broj godina. Tako smo mi obilazili naše tetke, amidže i strine, dajdžu i dajnicu, dolazilo se i nama, obično drugi dan Bajrama . Ako već nismo imali djedova i nena, imali smo lijep broj tetaka i tetkova , amidža i strina- posebno s očeve strane - uglavnom u Tuzli i oko nje, samo je amidža Ahmed sa strinom Nesibom, prvih desetak godina bio u Visokom. S majčine strane bilo je manje tetaka, i pripadajućih tetkova, jedan dajdža i dajnica, uglavnom svi u Tuzli, samo tetka Sena i tetak Asim u Gradačcu, tako da je tu bilo dosta posjeta i bajramskih sijela, baklava, ružica, hurmašica, torti, sevdidžana, sutpite, kadaifa, kajmačnica, a ni slanog nije nedostajalo. Naprotiv! Svima se naravno ponio neki lijep bajramluk, poklon koji je nekad uključivao i neki fini odjevni predmet, a morao imati i ono tradicionalno - kafu, šećer u kocki, sok, keks i slično. Kod majčinih se vjerska komponenta sastojala uglavnom od njihovog prethodnog učenja hatme (proučen cijeli Kuran što bi one nekad pojedinačno, a nekad zajedno proučile podijelivši sure i ajete ravnomjerno) koja se poklanjala zajedničkim učenjem Jasina koje su sestre nekad prezimena Čokić nanijetile za sve nas i duše onih naših dragih koji nisu s nama tu.

Godine su prolazile, čak sam i ja odrastao, fizički odavno, mentalno donekle, poslije rata s obzirom da nemam pripadajuću ženu i djecu, obilazili su se roditelji i pomenuti rođaci i još neke drage komšije. Broj se osipa jako. Posljednjih dvanaestak godina uoči Bajrama kupim robe za desetak kesa s bajramlucima koji se sastoji od po mojim kriterijima kvalitetnog litra soka, dvadeset deka mljevene kafe, pola kile šećera u kocki i neki dobar keks, čokoladu ili ili neki solidan upakiran bosansko-orijentalni slatkiš, a nije rahatlokum jer ga nisam nikad volio. Onda na Bajram obilazim od starije sestre do preživjelih starijih članova rodbine i prijatelja, nekad malo posjedivši i popričavši, a nekad skoro u prolazu, s vrata uz malo razgovora, pokazujem da mi je stalo do tih dragih ljudi.

Uoči ovog hadži ili kurban Bajrama opet me je, nakon dužeg vremena, uščaklo u leđima. Zato će ovaj put sadržaj bajramluka biti lakši - umjesto litra soka, odlučio sam se za 2 decilitra mlijeka od soje s čokoladom ili vanilijom, osim što se lakše vari, nije posve jeftino, a meni se baš sviđa, umjesto pola kile šećera u kocki , isto nekih dvadesetak deka upečenog šećera što ga sad čak u Tuzli peku i pakuju, dok će čokolada i 20 deka kafe ostati na repertoaru. Leđa će, ako Bog da, izdržati. Namjera da obavim takva uručenja sutra i narednih dana, ostaje. Sigurno je dobro što sa skoro 59 punih godina još imam koga da obiđem, a da niko nema obavezu mene da obilazi jer sam još među najmlađima u preostaloj porodici.

Bajram Mubarek Olsun!

N.M. River, 15.6.2024.

[Edited by Sufler on 15-06-2024 at 10:24 GMT]

Cvrčak na ognjištu, neumitno vrijeme i toplina u srcu
Kad konačno dođe vrijeme
da se zamoreno tijelo odmori
mira ne da drugarica psiha,
uvijek na 78 obrtaja gramofonskih,
a tijelo ne dobacuje ni do 33.
Onda ignorišem bol u kuku,
malo i kukam, u sebi dakako,
a možda se i čuje,
pišem, zakazujem sastanke,
druženja, šetam, plivam u jezeru Panonskom,
igram se organizatora
proslave godišnjice mature
i zaronim katkad u bogatstvo neizmjerno
knjiga koje izviruju odasvud
u našem roditeljskom stanu.
Višak sad stoji na komodi
u sobi koju mi je sestra
ljubazno prepustila,
a meni ima muzejski karakter.
Tu su dva peškuna,
levha, stara psiha (nije samo moja)
u obliku ogledala,
fotografije roditelja, neke slike,
možda umjetničke,
kupljeni (sada ukrasni)
fildžani i džezve sve s tabljama i naravno
moderan tanki televizor s ne više
od 32 palca širine, a slova se vide.
Iza televizora - jer potanak je -
viri dvadesetak knjiga koje nisu stale
na police na raznim mjestima,
od male Prosvetine enciklopedije
do nekog modernog krimića
Johna Grishama ili tako nekog.
Ističe se džepno izdanje na ćirilici divnog
autora koji se odazivao na ime Charles Dickens,
Crvčka na ognjištu, objavljeno 1953.
Mati se na početku potpisala
profesorski Smešić (bili su još friški u braku)
da označi čija je knjiga, da je ko ne mazne,
a na kraju inicijali Dž. M. i datum 31.8.1957.
Otac je tad završio s čitanjem knjige.
Imali su tada nepunih 30 i punih 32
naši roditelji.
Nekako mi toplo oko srca dok čitam,
a i cvrčak se kao čuje odnekud.
N.M.River, 20.6.2024.

Kad čovjeku dođe zlo

Valjda sam dovoljno star da smijem reći da mi se ne sviđa kad piše na portalu ili u novinama da se poznatoj glumici "slošilo". Da čovjek odmah počne plakati i udarati glavom u digitalne nepostojeće zidove dok se mreža svih mreža ne raspukne na proste faktore. Uzalud.

N.M.River, 20.6.2024.

Samopridike u jutro subotnje

Dojam imati da si uspješan
u onom što radiš,
važno je.

Cijeniti sebe aršinima
istim kojima druge
mjerimo.

Obradovati se dobrom,
lijepom, pametnom
bez komparacije s
malenim sobom.

Znajući da sebi naravno
jesi centar pameti svijeta,
budi blagonaklon drugima
i ne uzdiži sebe jadnog.

Nemoj odustajati u onome
što nikome ne škodi,
ne potcjenjuj druge,

a razdražljiv budi manje
iako to amortizacija sistema
neminovno donosi.

Lijepo je i sve može
kad ne boli previše.
Evo i sunca.

N.M.River, 29.6.2024.