Nadalje

Sebi se okreni,
a sebičan ne budi,
od sebe umakni,
a ostani svoj.

Samorefleksijom ne
zaleći se
u postavke osnovne,
nekad ne valja dubok teg
zaorati da radosti
biljka izviriti može.

Plitak dovoljno nisi,
a duboko roniti
na dah sposobnost
nemaš.

Štono pjesma stara
kaže brigu udri
nadalje, dobar drugom
nastoj biti i sanjaj
na veselje.

N.M.River, 13.2.2025.

Subotom socijalizam, gradić Pejton, Doroti i Roland

U subotnje jutro na televiziji
kaubojski film iz nekog vijeka prošlog.
Dorothy Malone prije kojih 55 godina
poznata u krajevima južnoslavenskim
po ulozi u seriji koju još nismo zvali
sapunicom, a bili toliko fascinirani
da su nova socijalistička, lijepo
urbanistički planirana naselja s parkovima,
ambulantama, onbdaništma,
školama, pijacama trgovinama, trgovima,
dobijala ime - Gradić Pejton.

Tu je glavni badža koji spasava cijeli mali grad,
pripuca malo i sve riješeno - Ronald Reagan.
Da mi je neko rekao prije 40 godina da ću 2025.
smatrati istog skoro sasvim
ozbiljnim državnikom -
ko zna šta bih pomislio.
Prošlost se vazda čini boljom, a možda je i bila.
Ipak, idemo u budućnost, valjda.

N.M.River, 15.2.2025.

Puštanje (kose)

Trebalo bi da se ošišam,
o izgledu urednom
računa vodim.
Da malo progledam
drugima i sebi.

Opet kažu
drage neke žene
da mi kosa neošišana
dobro stoji.
U prijevodu mogu za
boema prolaziti.

I dok vijesti svakodnevne
u stopu prate
ignorisanje moje,
besmisleno nerviranje
u inat budi bilo.

Kako obrijan vazda jesam,
brade na sebi ne trpim,
ošišati se sutra,
ili za petnaest dana,
to je pitanje!?

N.M.River, 16.2.2025.

[Edited by Sufler on 16-02-2025 at 23:05 GMT]

Biće ljudsko

Ne može čovjek pobjeći
od nekih viđenja
stvarnosti.
Nekad je bilo dovoljno
ne gledati TV i ne slušati vijesti na radiju,
danas navučen u ovisnost
od kojekavih mreža,
uplićem se u njihove žice gvozdene
i što reče jedna prijateljica - tonem.
Bjekstva od života stresnog nema,
ima li se savjesti iole, a ja?
Trsim se da sam biće ljudsko.
Jadno li je to.

N.M.River, 18.3.2025.

Razgovor pred spavanje

Pojeo si jabuku Nihade,
nema ni sat vremena,
nećeš sad proždrijeti
3 male čokolade u obliku
geometrijskog tijela što ga
napamet ne znaš ni izustiti,
a kamoli izračunati.

Ne, nećeš pojesti ni 2
male čokolade
u obliku
geometrijskog tijela što ga
napamet ne znaš ni izustiti,
a kamoli izračunati.

Kad si već karakter,
nećeš nećeš uzeti ni
jednu jedincatu malu
čokoladu u obliku
geometrijskog tijela što ga
napamet ne znaš ni izustiti,
a kamoli izračunati, pod izgovorom
da ne budeš sam u krevetu.

Popij terapiju i na spavanje,
sutra je opet radni dan.


N.M.River, 18.3.2025.

Da li sam normalan? iliti Smiješno li je?

U nekom prilogu o Danu šale, aprillilili, 2025. sad već ovisan o kratkim prilozima i snimcima, recimo duhovitim, na mreži svih mreža, pa još kažu društvenoj, gledam ili čitam prepričavanje, rekoše bezazlene šale, u kojoj unuk premješta kazaljke na satu koji njegova nena koristi. Sat je zvonio kasnije, žena je prespavala i poslije dva sata čekala autobus da bi otišla na pijacu, pretpostavljam da proda svoje domaće proizvode. Da li sam normalan ako mi ovo nije smiješno? Možda je ovo ipak samo "lovačka" priča? Možda unuk ipak voli nenu dovoljno da mu ona ne bude predmet okrutne šale...
N.Mr.River, 1.4.2025.

Bježe riječi

Bježe riječi blage
iz vijuga, svemirom
lutaju vaskolikim
ne bivajući
izgovorene.

Bježe riječi grube
ničim zaustavljane
predjelima zemaljskim
što ih čovjek izdijeli
na male zabrane.

Bježe riječi pametne
kroz prozore sa
sastanaka političkih i diplomatskih
da se nikada više ne
vrate u konferencijsku salu.

Riječi bježe
glavom bez obzira,
a ja ih se nastojim
sjetiti.

N.M. River, 10.4.2025.

Tuzlansko veče 2025.

Zarezana sjekirom duboko
oznaka sjeći na dva od tri
zdrava crnogorična drveta
što tužno čekaju smrt
ispred zgrade Sode-so
na Slatini pored raširenog toka
kružnog u izgradnji.

Napuštene kuće,
neke valjda namjerno
u Ulici Džafer Mahala
koja je nekad bila Rudarska
pa jedno vrijeme Veljka Vlahovića
od Skvera do Doma zdravlja.

Titova velika fotografija
nazire se kroz zastore
u Klubu tuzlanskih golubara
dok se vučem šetajući
u neko subotnje veče.
Tuzlansko.

N.M. River, 12.4.2025

Motivacija za aktivnosti ili stvarni osjećaj

Kako vrijeme prolazi
osjećam sve više
roditelje sa mnom i u meni.
Sve češće neke stvari
za njihov hater radim
jer bi im drago bilo.

Tako smo sestra i ja dogovorili
tokom jučerašnjeg predvečerja
na lkicu mjesta da nam
na Piskavici čovjek posiječe motorkom
voćke koje su se izvalile od nedavnog
snijega i malo pokosi.
Džemi bi se to dopalo.

Kako je sezona grijanja prestala,
a mene uhvatila dobra
četiri sata sam prao prozore
(jedan naprema okvirno bez otvaranja krila)
dok je mašina za veš oprala zavjese.

Skoro se strunivši
prostrijeh zavjese na mjesto njihovo.
Materi Samiji, iako ne pamtim
da je to sama radila,
uvijek je imala plaćenu pomoć žena
koje su nam postajaale
prijateljice i li svojta, u kući,
makar jednom sedmično
ne bi bilo mrsko da joj
sin živi u čistom domu.

Na koncu za vrijeme rata naučila je sina
da pere prozore kako treba
što,mu ne smeta
da sada sfušeri.
Sad kad sam sve te radove obavio
valja snom pravednika odmoriti
zglobove i mišiće.

N.M.Rver, 10.5.2025.

Hisi u čast

Ima osoba s kojima osjetiš
istinsku ljudsku konekciju
svjetonazora, ukusa, razmišljanja
iako čestito niste progovorili
od nekoliko rečenica više.

Često s takvim osobama
ne uspjiješ progovoriti ikad
više nakon posljednjeg susreta
negdje pored Bosne, u Zenici.

Zahvališ se tada na prilikama
kad si podizao ruke
dok prefinjeni muzičar
lagano pjeva uz gitaru
staru pjesmu grupe Kansas
"Dust in the wind"

na novim pjesničkim susretima
otkrivat će se neka nova razumijevanja
vjetrom nošene prašine
i svako će biti Hisi u čast!

N.M. River, 22.5.2025.

[Edited by Sufler on 22-05-2025 at 00:35 GMT]