"Zar nije malo netipicno da najveci srpski roman dvadesetog
stoljeca pocinje s bismillom?" Ovako je rahmetli
Alija Isakovic sarkasticno rezimirao veliku "akademsku" raspravu na temu "Ciji je
pisac Selimovic - srpski ili muslimanski",
zucnu paraliterarnu diskusiju koja se vodila koncem osamdesetih na stranicama
beogradskih listova, poglavito Nina i Knjizevnih
novina, a koja ni danas nije zakljucena. Mesa
Selimovic (1910-1982) u to vrijeme vec se bio preselio na ahiret, a svadja o nacionalnoj
atribuciji njegova opusa tek se pocela zahuktavati, da bi malcice utihla u praskozorje rata.
"Slucaj Mesa" bio bi tek predvidljivi
nastavak bljutave nadaljevanke o
"opredjeljivanju" bosanskih, prvenstveno bosnjackih
pisaca, da u sebi ne krije i premise aktualne drame ovoga naroda, kojeg su upravo
Selimovicevi beogradski mentori u proteklome ratu doveli do grobne rake. Mesino ime
postalo je nekom vrstom paradigme Beogradu pozeljnoga bosanskog muslimana,
"postenog Srbina muhamedanskoga
verozakona", tako da je u ratu protiv Bosne i
Hercegovine, nedavno okoncanom, jedna cetnicka
postrojba nosila njegovo ime. Njegova literarna tema i opsesija - covjek i vlast - proizisla je
iz njegove vlastite biografije i sudbine. Selimovic je cijeli zivot proveo u opasnoj
blizini politike, koja ga nece ostaviti na miru
cak ni poslije njegove zemaljske smrti.
Jedna nerazjasnjena smrt
Iako je, poput
Andrica, bio uvjereni Jugoslaven, Selimovic, cini se, nije imao onu vrstu
lukavosti i opreza, onog poljskog ketmana u odnosu prema politici, koju je fra Ivo bio
razvio do paroksizma. Kao potomak ugledne begovske familije, Mehmed Selimovic ce
se ukljuciti u partizanski pokret, i kao mladi oficir s pobjednicima umarsirati u rodnu
Tuzlu 1945. godine. Nije nimalo cudno da su njegove prve price
(Prva ceta, Tisine) bile uokvirene tadasnjom partijskom
estetikom, tzv. teorijom odraza, po kojoj je
knjizevnost samo transmisija "visih" partijskih
istina. Medjutim, njegovo prvo razocarenje u narodnu revoluciju nastupit ce odmah nakon
rata, kad dozivljava egzekuciju brata, takodjer visokog partijskog funkcionera, koji
bijase zrtvom neke unutarpartijske intrige. Iako ovaj slucaj nije nikada oficijelno
razjasnjen, kod mladog agitpropovca Selimovica
stvorit ce prve sumnje. Ali, svejedno, on ce i
dalje djelovati u partijskim organima, najcesce kao sef kojekakvih komisija za kulturu,
sto ce mu donijeti brojne istaknute funkcije u javnome zivotu - od mjesta predavaca na
Filozofskome fakultetu u Sarajevu, direktora Drame Narodnog pozorista, pa sve do
mjesta glavnog urednika tadasnjeg drzavnog izdavaca "Svjetlost".
O smrti brata on ce prvi put progovoriti u svom romanu
Pet zlatnih ptica, koji je 1965. poceo izlaziti kao podlistak u
sarajevskom knjizevnom casopisu Zivot, da bi godinu dana
kasnije bio otisnut ukoricen pod naslovom Dervis i
smrt. Drugi veliki sukob s Partijom Mesa ce dozivjeti pocetkom
sedamdesetih, kad se nakon sloma Rankovica pocinje redefinirati
bosanskohercegovacko nacionalno pitanje, preciznije, kad u politicki zivot ulazi jedan
novi politicki pojam - nacija Muslimani.
Premda je cijelim svojim bicem, i literaturom, bio uronjen u muslimansku kulturnu
bastinu, Selimovic novu naciju s tim imenom nije prihvatao. Tadasnja mlada partijska
nomenklatura, predvodjena Brankom Mikulicem,
Hamdijom Pozdercem, Hasanom
Grabcanovicem, imala je velikih okapanja zbog
novog postbrijunskog partijskog kursa, ne samo u svojim redovima (famozna diferencijacija
s Osmanom Karabegovicem i Avdom
Humom) nego i medju samom muslimanskom inteligencijom. Neki znacajni intelektualci
muslimanske provenijencije nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti osnivanje nove nacije, pa
je nastavljeno javno "opredjeljivanje".
Pjesnik Mak Dizdar i sociolog dr. Esad
Cimic vec su se bili opredijelili kao Hrvati, a
knjizevnici Husein Tahmiscic i Mesa Selimovic kao
Srbi. Cimic je tim povodom u jednom novinskom intervjuu izjavio:
"Ja sam Hrvat i ne mogu nacije mijenjati kao kosulje. Muslimani
su zakasnili da budu narod i preuranili da budu
nacija." Bio je to velik udarac partiji,
pogotovu sto ni Cimic ni Selimovic nisu smatrani slobodnim strijelcima, vec su imali
velikoga autoriteta kako u javnosti, tako i u
samom Savezu komunista.
Zbog cinjenice da je roman Dervis i smrt dozivljavao veliki citateljski uspjeh i
bio ovjencan tadasnjim najvecim jugoslavenskim
priznanjima (nagrada za najbolji roman koju je u ono vrijeme
dodjeljivao utjecajni beogradski politicki list
Nin, Njegoseva nagrada itd.), ideoloski sukob sa
Mesom u pocetku nije bio otvoren. Radilo se o nekakvoj
proceduri. Autor Dervisa tvrdio je da ga novo rukovodstvo ne
poziva na sjednice Centralnoga komiteta, mada su se
partijski kuriri kleli da su mu pozive dostavljali. Selimovic je, zapravo, vec
bio donio odluku da izidje iz epicentra vlasti ("najvecega od svih ljudskih poroka",
kako je napisao u Dervisu) i na neki nacin mu
je odgovaralo da bude zrtvom "partijskih dogmatika", kako su novo bosansko
rukovodstvo krstile novine koje su nagradile povijest o Ahmedu Nurudinu.
Pakt sa tvrdim srpstvom
Putanja razocaranog vjernika Dogme vodila ga je
u narucje onih koji su Partiju napadali iz posve drugih razloga - zbog politicke
afirmacije naroda kojemu je sam pripadao. Tek sto
se slegla prasina oko njegova intervjua katolickom dvotjedniku
Glas koncila, gdje je afirmirao ideju da su literatura i religija
dva komplementarna podrucja (sama cinjenica da jedan ugledni partijski intelektualac
ispovijeda za katolicki list u to vrijeme bila je
sokantna, a da ne govorimo o iznesenim heretickim tezama da religija nije nikakav
opijum za narod, vec iskonska covjekova potreba za spasenjem!), on je u beogradskom
nacionalistickom listu Knjizevne novine
izjavio da se ne osjeca Muslimanom u etnickom odredjenju, nego Srbinom. Tu tezu
potkrijepio je i vlastitom porodicnom
genealogijom, obznanivsi tad i svoje clanstvo u
"Srpskoj knjizevnoj zadruzi", koja je tad vrijedila
kao stozerna institucija tzv. tvrdoga srpstva.
Ove njegove izjave ponovno su u beogradskoj javnosti potakle rasprave o
srpskom porijeklu bosanskih muslimana, gdje se Selimovicev slucaj tretirao kao
principijelnom zrtvom antisrpske zavjere. O samoj, pak,
izjavi kolale su u kuloarima mnoge price: jedni su tvrdili da je ona rezultat njegove
ambicije da dobije Nobelovu nagradu, vjerujuci da put do Stockholma vodi preko
Beograda, drugi su, pak, tvrdili da je pisac napravio
ustupak svojoj suprugi Darki, koja je
potjecala iz srpske vojnicke familije, dok su
treci objasnjavali da je izjava stvar njegove
povrijedjene tastine i revolta prema Partiji, koja
mu je oduzela brata.
Mikulic-Pozdercev politbiro u to vrijeme nalazi na brojne opstrukcije svoje nove
nacionalne politike - Antologija muslimanske knjizevnosti
Biserje, koju Alija Isakovic tih godina objavljuje u Zagrebu, biva
napadnuta na drzavnoj televiziji kao
nacionalisticki projekt i, na osobnu intervenciju
Mikulicevu, autor biva spasen hapsane. Bitka za
afirmaciju Muslimana, medjutim, vec traje kao historijski proces kojemu klip pod
tockove baca najveci tadasnji zivi muslimanski
pisac - Mesa Selimovic.
U oficijelnom razgovoru koji s piscem
Dervisa vode tadasnji sekretar "izvrsnog
komiteta" Hasan Grabcanovic i partijski pisac
Mladen Oljaca u svrhu "idejnih
razjasnjenja" malo ce toga biti razjasnjeno, osim
cinjenice da je Selimovic odlucio dalje koracati sam. Teski kamen koji ce tad zbaciti
sa vrata bit ce, mimo autorove volje, objesen na vrat njegova vlastitog naroda. Partija ulazi
u otvoreni klinc - njezin tadasnji ideolog dr. Fuad
Muhic na stranicama Oslobodjenja pocinje serijal tekstova o Mesi, u kojemu
pisca optuzuje da, optirajuci za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu.
Selimovic ne odgovara na ove kritike, nego pakira kofere i preseljava u Beograd.
Osveta
Piscevo preseljenje dobija sasvim paradoksalne konotacije. Sarajevski
estradni pjesnik, tadasnji prijatelj, a u ratu savjetnik
Radovana Karadzica, Rajko Nogo u beogradskoj
Politici daje izjavu kako je Mesin slucaj tek dokaz vise o progonu
uglednih Srba iz Sarajeva, sto ce biti teza s
kojom je paljanski psihijatar poveo rat protiv
grada. Sarajevo odgovara surovo - polemike oko Selimoviceva odlaska list
Oslobodjenje zakljucuje bijednim komentarom u kome se
mijesaju noge i glave: "Kad mozemo bez Sliskovica i
Halilhodzica, mozemo i bez Mese." Sam
Selimovic jednu sezonu u Beogradu prima odlicja i pocasti, da bi
samo koju godinu kasnije bio prepusten potonucu i zaboravu. U
Beogradu za zivota publicira knjigu prica
Ostrvo, potom, shrvan godinama i bolescu, umire 1982.
godine. Nad grobom partizana Selimovica cetnicki sin i ideolog
Matija Beckovic odrzao je jedan ostrascen i svakog pijeteta lisen govor.
Ali, mracne igre nastavljaju se i nakon pisceve smrti. Fenomen opredjeljivanja
muslimanskih pisaca dr. Rasim Muminovic komentira logikom da se covjek "moze
opredijeliti samo za ono sto nije, nikako za ono
sto jest". Medjutim, pisceva supruga Darka, nositeljica autorskih prava, osporava
stampanje Dervisa i Tvrdjave u ediciji
Bosanskohercegovacka knjizevnost u 50
knjiga, koju sredinom osamdesetih pokrecu udruzeni
bosanskohercegovacki izdavaci, jer se njen muz "opredelio za srpsku literaturu".
Sarajevske vlasti pokusavaju ispraviti svoj odnos prema velikom piscu,
postavljajuci u parku ispred "Svjetlosti" broncano
poprsje Selimovicevo, koje je izvajao zagrebacki kipar
Kosta Angeli Radovani. Taj spomenik je, uz prisutnost brojnih Sarajlija,
te pisceve udovice i kceri, otkrio autor ovih redaka, jednog jesenjeg dana 1988. godine,
a srusili su ga nepoznati pocinioci tokom opsade grada. Mozda je ruka koja ga je
rusila bila vodjena spoznajom da su najveci
prijatelji velikog pisca, Cosic i Karadzic,
Beckovic i Nogo, gradu Sarajevu pokusavali
zavrnuti siju. Odnos prema Selimovicu nije se u
bitnome popravio ni dolaskom sadasnje vlasti - prozaik
Nedzad Ibrisimovic tesko je optuzio njegovu knjizevnost, tvrdeci da ona
iznevjerava vjerske principe islama.
Sarajevo tako nastavlja bezdusnu igru sa svojim velikim sinovima, koju, obicno,
oni sami prvi zapocinju. Danas kad spominjemo devedesetu godisnjicu rodjenja autora
beznadne povijesti o Ahmedu Nurudinu, zakljucimo ovaj tekst rijecima njegovim:
"Bosna je moja velika ljubav i moja povremena
bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije
vazno gdje covjek fizicki zivi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva
veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, historije, cjelokupnog zivotnog
iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo
moje. Vidjena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i sa ljubavlju, koju
zasluzuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i
dramaticnije odredjen historijom kao Bosanac. Sta se sve kroz stoljeca nakupilo u tim
ljudima! Osjecanje vlastite neodredjenosti, tudje krivice, teske historije, neizvjesne
buducnosti, straha od promjene, zelje za dobrotom
i humanoscu koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ogranicenja, i cestih
razocarenja koja su radjala mrznju. To su veoma slozeni
i zamrseni ljudi i tesko ih je razrjesavati po prvom vidjenju i po spoljasnjim
utiscima."
|