U ime Boga milostivog, samilosnog
Molim te Boze
Svemoguci
Neka tuga postane
Nada
Neka osveta bude pravda
Neka majcina suza
Bude molitva
Da se nikome nikad
Ne ponovi Srebrenica!

Koliko
Koliko jos zivota me ceka
Koliko jos istancanih kolkosjeka
Koliko starih vozova
I koliko modrih rijeka
Koliko jos ljepote zivljenja
Koliko jos ocajnih pokreta
Koliko umiranja
I koliko neocekivanih okreta
Koliko??
Koliko jos boli
Koliko bjeline slobode
Koliko ljudi sto me voli
Koliko ce jos da nas ode
Tamo medju one
Tamo u tisine
U vjecne snove
Gdje se ne gine

Poslednji put sam gledala svog babu kad su došli po njega. Pamtim babin pogled, zadnji zagrljaj i riječi: Čuvaj se dobro! To je zauvijek ostalo urezano u mom sjećanju. Četiri dana su odvodili muškarce. Majke su plakale, pitale kud im vode djecu; žene uglavnom pokušavale da ne plaču pred djecom, sem onih mladih koje još nisu imale djece pa su pustile suzama na volju. Mi smo se još uzdali u UNPROFOR. Oni su samo stajali i nisu se miješali.






[Edited by cupo on 20-06-2005 at 22:47 GMT]

"Kad u Srebrenici više nije bilo ni jednog čovjeka, nego je ostala samo vojska, pustili su žene i djecu da krenu za Tuzlu. Mnogi su išli autobusima, neki pješke. Poslije dugih dana hoda kroz šumu, napadane, pljačkane, bez vijesti o svojim ljudima, preživjele žene i djeca stigli su u Tuzlu. Stigli smo i mi, sa mamom, bracom i jednom tetkom, babinom starijom sestrom. Kada su prvi preživjeli ljudi počeli pristizati, ja sam babu čekala po cijeli dan. Zagledala se u ispijena lica preživjelih. Tražila; sanjala sam taj susret stotinama puta, zamišljala svaku sitnicu: kako sam ga ja prva ugledala, i potrčala; kako je on mene vidio prvi i sasvim iznebuha me, kao da je s neba sišao, zagrlio, unio se u lice i rekao: Čuvala si se dobro! Došao sam da bih te ja od sada čuvao! Nije se pojavio. Nikad više. Ni danas, poslije 10 godina, ništa ne znamo o njemu! "

A onda jedno veče, u Tuzli, na početku jeseni, čula sam kako izdaleke, žene pjevaju onu istu pjesmu: Tri djevojke... Dok mi je još odzvanjao zadnji stih: Najmlađa je govorila/ Na ovoj tihoj noći/Na ovoj mjesečini jesenjoj/ Ja bih dragog najvolila/ Na ovoj tihoj noći/ Na ovoj mjesečini jesenjoj... moj braco Mirsad se priljubio sasvim uz mene i tiho zajecao: "Ja bih babu najvolio..."

Na ovoj mjesečini, na ovoj tihoj noći jesenjoj! Jesen samo što je započela. Za ljubav još jednako dobro doba. Kišica je sipila i ja sam te noći, prvi put poslije rastanka sa babom sanjala Srebrenicu. Gledala sam neku planinu. Bila je to ona ista planina koju sam znala kao Zlovrh i koja se vidi iz Srebrenice; samo sada sam znala da se zove Dobri Vrh. Vidila sam je kako iz preduboke rupe izranja, i opet se uzdiže. Popela sam se gore, do vrha, lahko, kao što biva u snu. I ugledala u lijepoj, ljetom okićenoj dolini Zeleni Jadar i otsjaj rijeke i moju dragu Srebrenicu, zlatom optočenu.
I onda mi neki glas u snu reče da je to zlato od mog pradjeda. Nađoše da je zlato iz pradrijevnog bora dugo kapalo u zakutke njegovog srca, i da se sabralo toliko da će tim istim zlatom Srebrenica biti optočena zauvijek!
Ja sve mislim da je to zlato dobrota njegova, mog rahmetli babe i svih koji su u Srebrenici ubijeni na pravdi Boga, i da će zaista zlato te dobrote jednom, kad za to dođe vrijeme, Srebrenicu optočiti sjajem ljubavi i istine, sjajem što neće potamniti dok je svijeta i vijeka.

I sjetih se riječi rahmetli hodže koji je sa svojim džematom izabrao da izgori u džamiji: "Gonjeni je bolji od gonitelja! A najveća utjeha i blagoslov Božji nevino ubijenom, jeste to što nije postao ubica nevinog!"