U noći između 30. i 31. marta 2003 godine umrla je Srebreničanka Ifa Hodžić. Oni koji je znaju kažu da joj je srce puklo. “I ne puklo joj! Tri sina je imala i sve trojici i još mužu je taj dan trebala biti klanjana dženaza. Za još više od četrdeset članova familije još nije ništa saznala!” Kažu i da se napokon oslobodila i više je ništa ne boli.

“E imala sam ja dvojicu sinova. Lijepi k’o lutke. Ma toliko lijepi… baš onako kako sam im to i željela. A nego kakvi su kada ih je mati za sebe odgajala!?”, priča jedna Vlaseničanka koju i ne pitamo za ime jer kaže “sve smo ti mi jedno, sine! Imam ja još brata i njegovu porodicu, ali nije to isto meni.Više ne znam ni kako plačem, a suze mi se zavukle pod kožu i ništa osim njih nemam. Nije mi do života, a znam da je velika grehota da se ubijem. Nego ovako plačem bez glasa, i čekam!”

ZAPISI IZ MRTVIH DOMOVA

Niko u autobusu ne plače, niko ne kune, niko ne pokazuje emocije. Ipak, primjetna je promjena raspoloženja kako se autobus približava Republici Srpskoj. Nije to strah, nije ni jed, samo neka težina koja pritišće sve više i više. Od Kladnja, oni koji su prošli golgotu srebreničke tragedije, počinju pričati glasno o onom što su preživjeli dok su prolazili istim tim putevima prije nešto manje od osam godina. “Do ovog tunela smo onda pješačili. Kroz šumu, preko brda. Ideš, a oko tebe leže živi, mrtvi, ječe, plaču, mole… A ti ni sam ništa ne možeš, nego ideš!”; “Eno gore su ubili kolonu ljudi!”; “Tamo su šezdesetero strijeljali!” “Ondje je bila Ibrahimova kuća. Zaklali ga u kući!”; “Eno tamo sam ja stanovala, a tamo radila.”; “Gore je bila moja kuća. Ovo su sve bile muslimanske kuće. Vratio se sada poneko, ali malo. Ovo brdo, sve su to bile naše livade, njive, pokoji voćnjak. Sada je zemlja dodijeljena njima i cijelo su naselje napravili. Nema ni našeg greblja više!”…

"Nešto dalje mlada žena tiho plače. “Ja nisam našla svoje. Nema ih. Nema mi više čojeka ni brata!” Nešto dalje od nje dječak, bolje reći mladić. Skoro osam godina čeka oca. “Osto je u Potočarima. Ništa ne znamo. Imam ja mamu i brata, ali nemam babu!” Sjedi na zidiću, gleda u masu, pogleda ka dženazi. Na trenutak se čini kao da čeka da mu neko priđe. “Nemam šta da pričam. Šta ću, ja sam tada bio mali i jedva se i sjećam. Znam samo da je babo osto ovdje!”


[Edited by cupo on 22-06-2005 at 01:55 GMT]

Ne mogu zaboraviti riječi koje sam čula prije više od pet godina, od žene koja je izgubila cijelu porodicu u Srebrenici: “Ja sam ti sine, kao onaj pauk što visi na mreži. Sve čeka. Pašće. A ostaje da visi. Tako i ja čekam. A vrijeme prolazi”. Saće deset godina porodice hiljada nestalih u Srebrenici čekaju da čuju neku vijest o svojim najbližim. Čekaju i da budu uhapšeni zločinci koji su krivi za sve što im se desilo. Vrijeme prolazi. Za one koji svoje ne pronalaze kao da stoji. Samo njihova bol postaje sve jača i teža. Njihova srca sve manje mogu da nose neizmjernu tugu.

"Ja ne vjerujem u Boga. A zbog Srebrenicana bih silno želio da ga ima. Nekako sam siguran da su svi u raju. Na njihove krvnike cu trošiti rijeci onda kad Ministarstvo prosvjete Srbije i Crne Gore u školske udžbenike, tik do ´Krvave bajke´ Desanke Maksimovic, stavi još krvaviju bajku koju su svijetu ispricali Mladic i njegovi četnici". "Opet, želio bih da svi srebrenicki andjeli barem jedanput dodju u san francuskom generalu Phillipu Morillonu i podsjete ga na neispunjeno obecanje. Licno im je, u centru Srebrenice, koji mjesec ranije, obecao da im se ništa nece dogoditi, a oni su mu, nesretnici, bilo toliko zahvalni da su htjeli (možda i jesu, više ne znam) nazvati glavnu gradsku ulicu po njemu".


[Edited by cupo on 22-06-2005 at 02:12 GMT]

" Zao mi je sto te nikada nisam zvao babo ili tata. Oprosti mi na tome. Bio si mi prijatelj, oce i zato sam te zvao nadimkom. Kako bi danas volio da naglas izgovorim, tvoj nadimak i kazem «idemo li na utakmicu». Pa bio bi i ja kao moji normalni vrsnjaci. Hvala ti, oce sto si me naucio, kako se lopra suta unutrasnjom, a kako vanjskom stranom noge. Izvini sto ti nisam ispunio zelju i postao fudbaler. Nije se imalo para oce, kada su se treninzi morali placati. Vjerovatno, da nije bilo ovog prokletog rata, ja bi danas trenirao kod tebe. Oprosti mi. Studiram oce, ono sto si ti volio. Ne zato sto si to ti volio, nego sto to i ja volim. Osjecam da sam ti duzan, i osjecam da cu ti dug isplatiti samo ako zavrsim studij. Pokusavam, oce biti sretan, koliko se to moze u ovom vremenu, jer znam da bi ti zelio da sam sretan".

"Hvala ti, oce, sto si me naucio pecati na Drini. Kako bi danas bilo lijepo, ponoviti neki od onih dana, kada smo sami ja i ti sa stapovima pored rijeke lozili vatru i kada si mi ti objasnjavao neke zivotne nedoumice. Obecavam, uskoro cu na Drinu, tamo gdje smo ja i ti isli i pecat cu za nas obojicu".


[Edited by cupo on 23-06-2005 at 00:29 GMT]

"Ponekad, oce gubim vjeru u sve. Znam da to ne valja i da to ne bi tebi bilo pravo, ali takav je vakat. Ne sikiraj se, misao na tebe me brzo vrati na put koji si mi ti pokazao. Mama je dobro. Znaj oce da si imao najbolju suprugu na svijetu. Ugadja nam i uvijek je jaka. U najgorim momentima bila je optimista. Valjda ste skupa zato i bili. Slicni ste. Eh kako bi volio da ste sada zajedno. Da cekas da ti se sin ozeni, pa da mi pridikujes kako hoces unuke.... Zao mi je oce, sto je sve tako bilo. Cesto se pitam da li je bolno. Onda shvatim da je svaka smrt bolna pa mi tesko bude. Ali nekako uvijek kada mi je tesko, pomislim kako bi ti reagovao, sta bi ti rekao i bude mi lakse. Imao sam za oca pravog bisera. Imao sam srecu, da mi budes otac 12 godina, a bilo bi savrseno da si veci dio zivota uz mene. Savrsenstva ipak ne postoje zar ne? Ponosim se tobom. I mamom. Radi nje pokusavam biti dobar covjek, iako je to u ovom vremenu tesko. Ali ne gubim nadu. Naucio sam da ne gubim nadu".

"Osam godina sam oce zamisljao te u raznim situacijama kako dolazis kuci. Nisi dosao, ali dosla je poruka, koju drugi ne mogu shvatiti. Poruka ciji je sadrzaj ono sto bi ti zelio i volio. Ispunit cu je. Obecavam. Nena mi stalno prica kako si joj se hvalio mojim skolskim uspjesima, hvala ti na tome. Hvala ti oce za sve, za hiljade stvari koje si ucinio za mene, i onda kada si u ratu isao na Guber po vodu za sinuse za mene, i onda kada si mi davao liske duhana da idem u kino.Hvala ti oce sto si bio dobar covjek. Zao mi je sto je tabut bio onako lagan, kada sam te spustao u mezar. Zao mi je sto si umro gladan i u strahu oce. Zao mi je sto nisi znao kako smo mi. Nadam se da sada znas. Volim te oce moj, nikada te necu, ne mogu a i ne smijem zaboraviti. Zbog mene, tebe i zbog njih"....